Opće je poznata stvar da bendova ovakvog tipa ima zaista mnogo, kako na eurpskoj sceni, tako i na svjetskoj, pa je to vjerojatno razlog zašto nisam prije saznala za njih. A i treba vremena da se bend koji dolazi ''preko bare'' probije u Europi, pogotovo u današnje vrijeme. Bend sam otkrila zahvaljujući njihovoj izdavačkoj kući Napalm Records, a ono što me privuklo je njihov žanr i zanimljiv naziv benda.
Decennium je njihov četvrti studijski album, dok u svojoj diskografiji imaju i jedan EP.
Preslušavajući album, prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je da je ovaj bend američka verzija Stratovariusa sa ženskim vokalom. Utjecaj finskog benda se itekako osjeti, a i sam bend navodi Stratovarius kao svoje uzore. Nakon preslušavanja cijelog albuma došla sam do jednog jedinog zaključka, a to je da album stvarno nije ništa posebno. Ustvari poprilično je razočaravajući. Iako su prisutni svi elementi power metala dakle, žestoki gitare, riffovi, snažan vokal, brze i poletne pjesme, SF/Fantasy orijentirani tekstovi, svejedno album je bljutav. Orkestracije nema ni u tragovima, zbora nešto vrlo malo, dakle mogli bismo reći old school power metal. Bend inače ima sve predispozicije za vrhunski uradak, ali im to, barem s ovim albumom, nije pošlo za rukom. Po mom mišljenju, njihova najslabija karika je upravo vokal. Iako pjevačica Sabrina Valentine posjeduje solidan i čvrst vokal s dobrim rasponom, sve pjesme pjeva istim stilom i načinom, bez mijenjanja boje vokala ili odskakanja od zadane forme. I to pjesme čini dosadnim, jednoličnim, nezanimljivim i zamornim za slušanje. Zahtjevniji slušatelj će zasigurno odustati od slušanja na pola albuma. Pjevač u bendu ima ključnu ulogu, a to je da svojim pjevanjem ispriča priču, a ne samo da otpjeva pjesmu i to je to.
U pjesmi ''In The Walls'' malu potporu pjevačici daje zbor koji svojim prisustvom podiže cijelu koncepciju. Kao što sam već rekla, na albumu nema orkestracije, a ona bi u nekim, ne svim, pjesmama zaista dobro došla. Konkretan primjer za to je pjesma ''Castles In The Air'' čija tematika zaista zahtjeva taj dodatni ''kick''. Na albumu su me posebno impresionirale solaže, na koje nemam nikakve zamjerke i koje su vrhunski odrađene, što se uostalom i očekuje od gitariste power metal benda.
Unatoč činjenici da me album nije impresionirao, izdvojila bi dvije pjesme kao svoje favorite odnosne one koje ipak donekle odskaču od jednoličnosti albuma, a to ''Kingslayer'' (koja me svojim nazivom neodoljivo podsjeća na Kinslayer od Nightwisha, iako realno te dvije pjesme nemaju nikakve veze jedna s drugom) i ''Neverending''. To su dvije pjesme koje imaju ''ono nešto'' što fali ostalima.
Dakle, da sumiram. Album nije loš, ali nije ni odličan. Onako ok je. No ako spadate u skupinu zahtjevnijih slušatelja nećete biti zadovoljni. Trud, rad i želja da se napravi solidan album je itekako vidljiv, ali to još uvijek nije dovoljno. Potencijal postoji, samo nije iskorišten do kraja. Albumu generalno nedostaje priča i raznovrsnost. Nema nijedne sporije pjesme niti balade, a odlično bi se uklopila. Bend bi trebao napraviti iskorak i izaći iz tzv. ''comfort zone''. Previše ''ziheraški'' pristup pridonio je tome da je album nezanimljiv i jednoličan, a metal je forma koja nudi puno mogućnosti i baš ne trpi jednoličnost.
