Ovaj konceptualni album, poput svog prethodnika iz 2017. godine, izražava razgraničenu prirodu društva i snagu novca. Album, izdan od strane Nuclear Blasta, je tako nazvan jer je njegovih 12 pjesama podijeljeno u četiri skupine po tri pjesme od kojih svaka grupa pokazuje različit aspekt glazbene osobnosti benda. Uz odličnu produkciju Jensa Bogrena, poznatog po radu s Opethom i Dimmu Borgirom, prvi odjeljak albuma prikazuje slušateljima Sepulturu u svom najagresivnijem, prepoznatljivom izdanju – spoj thrasha i death metala s naznakama groovea, na kakav smo navikli još od albuma „Roots Bloody Roots“, većini prvog susreta sa Sepulturom.
Album čvrsto otvara pjesma „Isolate“, no usprkos svojim žestokim gitarama i pulsirajućim ritmom bubnjeva, ne nudi ništa novo za slušatelje ovih brazilskih velikana. Album nastavlja svoj pohod s „Means to an End“ koja zbog svoje jednostavne strukture i glasnog refrena podsjeća na one žešće bendove nu metal perioda ranih 2000-ih, no unatoč jakoj adrenalinskoj dozi, ne uručuje nam ništa što bi potaknulo jednog prosječnog slušatelja da željno iščekuje iduću traku „Quadre“. Baš ovdje slijedi iznenađenje – treća pjesma na albumu, Last Time, odlično kombinira promjene tempa, razne efekte gitare popraćene zborskim pjevanjem, čiste vokale i gromoglasni growl Derricka Greena kojem je ova pjesma jedna od najsvjetlijih točaka karijere u Sepulturi, čiji je član od 1998. godine, tj. od odlaska Maxa Cavalere.
„Capital Enslavement“ ime je iduće pjesme na albumu i prije nego što uranjamo u mržnjom ispunjene stihove koji kritiziraju postanak današnjeg društva i nadređenih, slušamo odličan uvod inspiriran brazilskom narodnom glazbom, tj. „tribal“ elementima na temelju kojih je Sepultura izgradila svoj zvuk. Iako pomalo generična i lošija od prethodne dvije pjesme, „Ali“ također ima fragmente poput bubnjeva i perfektno pogođene distorzirane gitare, kojima ćete se rado vratiti na idućem slušanju. Iako ni iduće dvije pjesme, „Raging Void“ i „Guardians of Earth“, nisu uspjele nadjačati najvišu točku albuma (Last Time), Eloy Casagrandeovo tehnički precizno, brzo i često eksperimentalno bubnjanje zaokupit će Vaše uši još jednom i nastaviti se isticati do posljednje minute ovog albuma. Naravno, Sepulturini gitarist i basist nimalo ne zaostaju za bubnjarom – Paulo Jr., koji ima najdulji staž u trenutačnoj postavi Sepulture, pridonosi žestini albuma svojim „debelim“ bas dionicama, a gitarist Andreas Kisser, zaslužan za mnoge hitove koji su odzvanjali eterom MTV-a devedesetih, najviše se ističe kod otvaranja pjesama virtuoznim „tappingom“ ili pak čistom agresijom upakiranom u ponavljajuće, distorzirane riffove koji čine kostur velike većine pjesama ovog albuma. Instrumentalna skladba „Pentagram“ dokazuje navedene činjenice i uvodi nas u posljednji dio albuma, gdje Green preferira čišće, smirenije vokale, no ne ispušta iz ruku temeljnu tematiku Quadre – borba čvrstih ideala Sepulture i stanja današnjeg društva.
„Quadra“ ne nudi ništa revolucionarno, no ističe se kao jedan od Sepulturinih boljih uradaka generalno, a možda i najbolji od dolaska Derricka Greena u bend. Sirov zvuk, promišljeni tekstovi i neizostavan tribal zvuk Sepulture nikako ne nedostaju.
