Početkom rujna Post Malone je izbacio novi album, a na stvari "Take What You Want" ovaj popularni mladi rapper surađuje s "princom tame", Ozzyjem Osbourneom. Kako u današnje vrijeme nije bitno imati (pred)znanje da bi se imalo čvrsto mišljenje, tako su Postovi Twitter fanovi bili oduševljeni kako etablirani glazbenik daje priliku i gura nekog nepoznatog frajera, tog izvjesnog Ozzyja.
Na stranu s time tko je Post, a tko Ozzy, no ta komična situacija me podsjetila na Sacred Reich za koji gomila (mlađih) metal fanova, uvjeren sam, nikad nije čula. Sacred Reich nisu nov niti mlad band, već stara, debela i sijeda ekipa (izuzevši novog gitarista) koja je nakon podužeg diskografskog mirovanja izbacila album. Okupiše se davnih osamdesetih u jeku takozvanog dugog vala thrash metala. Iako kvalitetan i devedesetih relativno popularan band, nisu uspjeli izgurati se u prve redove, ostavši u sjeni kako Big Foura, tako i Testamenta, Kreatora ili Destructiona. Nakon četiri albuma (od toga barem dva izvrsna), Reich se 2000. razilaze, a šest godina kasnije se ponovno okupljaju radi live svirki, bez ikakvog nagovještaja novih stvari.
U proteklih dvadeset i tri godine (od 1996. kada izdaše zadnji studijski album, "Heal"), mnoge su se stvari promijenile, ali ne i zvuk Sacred Reicha. Njihova kombinacija agresivnih thrash/groove rifova s punk primjesama i politički angažiranim tekstovima otpjevanim prepoznatljivim vokalom praktički je identična je i kao i onomad ranih devedesetih, iz vremena albuma "American Way" ili "Independent". Osnaženi povratkom Davea McClainea na bubnjeve (Dave je iz Sacred Reicha otišao u tad novonastali Machine Head), novim gitaristom Joeyjem Radziwillom (koji, uzgred budi rečeno, nije još niti bio rođen kada je snimljen "Heal"), te veteranima Wileyem Arnettom na gitari i Philom Rindom na basu i za mikrofonom donose (simbolično nazvani) "Awakening", njihov povratak na scenu.
Možda je pauza bila poduža, ali je svakako vrijedila; "Awakening" zvuči inspirirano, čvrsto te usput moderno i aktualno. Naslovna stvar otvara album i služi kao podsjetnik što možemo očekivati od Reicha - nastavak na zlatno doba "Independenta". Odmah u prvoj stvari sve su karte bačene na stol - žestoki rifovi, čvrst ritam, klasična Arnettova catchy solaža, Rindov režeći vokal (prema kojem je vrijeme bilo neobično milostivo), a McClaineov dupli bas bubanj dodatno pojačava žestinu. "Divide and Conquer" nastavlja u istom prepoznatljivom stilu. No, dok su politički i (anti)ratni tekstovi, kao u "Divide and Conquer" ili "Killing Machine" oduvijek bili dio Sacred Reichovog opusa, na "Awakeningu" se pojavljuje iznenađujući optimizam i inspirativnost. Tako "Salvation", iako na "prvu loptu" klasična thrash stvar (s ponekim klasičnim heavy metal elementima), počinje s pozitivističkim stihovima "Good times now are here to stay / All our cares have gone away", a u melodičnom refrenu zaziva, skoro pa religiozno "Lead us to salvation". Sljedeći šok je "Manifest Reality", s trivijalnim self-help life coach porukama "ti to možeš" i "budi promjena koju želiš vidjeti". No, iako to djeluje kao materijal za izrugivanje, riječ je od solidnoj thrash stvari sa sjajnim solom i pamtljivim refrenom.
S "Killing Machine" album lagano posustaje, što je pomalo razočaravajuće, pošto je ukupno riječ o manje od trideset dvije minute svirke. "Killing Machine" zvuči kao stvar kojoj se nije našlo mjesta na nekom Anthraxovom (ili Armored Saintovom) albumu iz Bushovog doba. "Death Valley" odlazi još dalje - u southern hard rock kakav smo već čuli na "Ask Ed" s "Heala". Iako su stvari zarazne i, zapravo, simpatične, Reichu ipak bolje leže trash rifčine (ili čak Slayer zvuk iz "Manifest Reality"). Srećom, sa završnim punkerskom "Revolution" dizalicom (s "bočica Jane" stihovima "Live your life with no explanation / Every moment a celebration / Spending your time in positive vibration ") i završnom himničnom "Something to Believe" se vraćaju na pravi put. Nažalost, to je to... jer album je gotov. Za preslušati od doma do posla.
Unatoč nekim (manjim) manama, riječ je o sjajnom, izvrsno odsviranom i iznenađujući poticajnom albumu s velikom dozom old school, nostalgičnog šarma. Da se poslužim izlizanom frazom - kratko, ali slatko. Rind zvuči bolje nego ikad, McClain je apsolutna zvijezda na bubnjevima, a kako mlade (Radziwill), tako i stare (Arnett) snage za gitarama odrađuju sjajan posao. Nadam se da samo da do idućeg albuma nećemo toliko dugo čekati.
Inače, što se tiče Post Malonea i Ozzyja Osbornea: ispada da ni Ozzy nije znao tko je taj dečko što mu je ponudio suradnju.
