Nedavno se počeo prikazivati na različitim platformama i novi film “Quo vadis Aida” odlične bosanskohercegovačke filmašice Jasmile Žbanić inače ovogodišnji kandidat BiH za nagradu Oscar. Riječ je o igranom filmu koji jako dobro dokumentira najveći genocid novog vijeka počinjen u Europi, u Srebrenici.
Ono što iz vlastitog iskustva mogu reći kada sam dolazio unazad par godina u Srebrenicu, u Potočare I kako dolazak na samo mjesto gdje se to sve odvijalo izaziva tugu i jezu da se tako nešto u suvremenoj Europi moglo dopustiti da se dogoditi.
Gledano u cjelini film je izuzetno nježan u prikazu tog genocida (no to je teško tako jednoznačno se odrediti i determinirati ovaj film) a tome je tako jer je Jasmila uspjela unjeti podosta ženstvenosti i svog habitusa te nade u ovaj film koji nije začinila čistom gorčinom i besperspektivnošću sudbine sadašnjih i budućih naraštaja državljana BiH.
Da ne bi zazvučao “nedajBože” seksistički ona je ipak naslovila film po fiktivnoj ženskoj junakinji filma koja se do kraja bori za svoje voljene, dvoje muške djece i muža. Čini sve ne bi li pomaknula granicu u glavama Nizozemaca koji su zaduženi za sigurnost u UN zoni sigurnosti Srebrenica.
Ono što vas očekuje u filmu “Quo vadis Aida” jest da ćete bez rezerve vidjeti sve kako se odvijalo u Srebrenici. Sjećam se vrlo živo svih dokumentarnih isječaka koji se mogu vidjeti u Memorijanom centru u Potočarima i ti detalji su izuzetno vjerno prenešeni na film.
Sam film nije bio sniman u na mjestu gdje je počinjen genocid, već u Hercegovini i to većinom u Stocu i Mostaru i okolici koji jako dobro glumi Srebrenicu.
“Quo vadis Aida?” priča autentičnu priču i sama režiserka se držala kako je u jednom intervjuu za N1 rekla snimaka s youtube-a gdje Boris Isaković koji igra zloglasnog ratnog zločinca generala Mladića inzistirao da se svi dijalozi koje su transkribirali s youtube-a ne izmjene, čak su toliko daleko išli u tome da se nije mijenjao redoslijed riječi.
Inače je film rađen po priči Hasana Nuhanovića, pravog prevodioca UN-ovih snaga u Srebrenici. Ono od čega je Jasmila odustala krenuvši raditi film jest da u naslovnoj ulozi koja nosi film “Quo vadis Aida?” stavi u prvi plan ženu, i time zamijeni muškog, stvarnog aktera, svjedoka događaja. Da li je dobro učinila? Itekako. To je onaj “the” potez koji je Jasmila u spomenutom intervjuu za N1 jako dobro pojasnila kao proces nastajanja filma gdje se važu i isprobavaju razne varijante pa tako i ova zamjena spolova koja je proizvela, skromno bih rekao odličan učinak.
S Aidom film je dobio na snazi izričaja i porukama koje kroz ženska usta nam ipak ženska režiserka šalje tijekom cijelog filma. Aida nam ponajbolje dočarava tu tragediju koju podjednako dijele nemoćne žene i muškarci Srebrenice. Tragediju ćete lakše razumijeti iz Aidinog rakursa, a ne kako se mislilo iz rakursa Hasana Nuhanovića.
Za pohvaliti je izuzetno dobro pogođen casting glumaca, gdje listom od Borisa Isakovića (glumi lik ratnog zločinca generala Ratka Mladića), fenomenalno maestralnog Hađihafisbegovića (u ulozi zločinca Joke) i naravno ništa manje fenomenalne Jasne Đuričić (u ulozi prevoditeljice Aide). Sama Jasmila je istaknula da nije joj bitno od kuda dolaze glumci ali svakako vrijedno je za spomenuti da glavnu žensku ulogu na filmu nosi jedna srpska glumica iz Beograda, spomenuta Jasna Đuričić.
Pitanja katarze i prihvaćanja ovog genocida je uvijek upitno i da li će imati učinak katarze za pojedine ipak vjerujem rijetke pripadnike ljudske vrste koji niječu ovaj genocid suvremene Europe je pitanje koje se nameće i tek treba biti odgovoreno.
Posebno je potresno nekoliko scena na filmu od kojih možda najupečatljivija i najpotresnija je ona identifikacije. Sama Jasmila je radila na dokumentarcu žene koja traga za svoje dvoje pogubljene maloljetne djece “Crvene gumene čizme” i pri tom je obišla kako sama navodi masu masovnih grobnica i neminovno identifikacija pronađenih žrtava. Prilikom realizacije scene identifikacije na filmu “Quo vadis Aida?” pomogli su Jasmili Žbanić iz Insitituta za nestale BiH prilikom tehničkih detalja oko identifikacije, označavanja i sl. Prilikom te scene je režiserka zatražila od Jasne da samo uđe u prostoriju gdje se vrši identifikacija i pri tom su iskazane iskrene i autentične reakcije Jasne prilikom identifikacije što još dodatno dodaje na težini i odličnom performansu i suradnji između glumaca i režiserke na relaizaciji ove mučne teme.
Da li je išta naučila Europa i svijet glede ovog zločina i da li bi se mogao opet ponoviti sličan zločin? Autorica filma tvrdi da bi se moglo ponoviti slično bez da itko trepne.
Film nakon što sam nekoliko puta bio i slušao svjedočanstva preživjelih u Potočarima moram priznati da prati autentične događaje i brutalno je dokumentaristički realističan. Snimke koje možete u Memorijalnom centru vidjeti su skoro doslovno prenesene na Žbanićikin film.
To navodim jer će mi ostati će mi jedan žal da se nije stavilo na film jedan meni jako zanimljivi detalj iz snimaka Memorijalnog centra, u kojem također nema nasilja, a ne tiče se srpske vojske već nizozemskog bataljona. Naime tamo možete vidjeti snimke kada Mladić nasmješenom Karemansu daje poklon za njegovu ženu i ovaj taj poklon prima netom nego što odlaze iz Potočara i sigurnosne zone Srebrenica i drugi je detalj sa razuzdane pijanke za Nizozemce po povratku iz Srebrenice u Zagrebu. Šteta da ta dva detalja nisu ušla u ovaj film koja podosta dobro ocrtavaju suučensištvo i emotivnu hladnoću UN-ovih snaga, no Jasmila za to pronalazi svoj način. Njen pristup prikaza istog je kroz Aidino frenetično moljenje za milost od Nizozemaca (u kratkim hlačicama) u nastojanju da nekako stavi na popis osoblja baze stavi i svoje najmilije.
Najteža pak scena jest je prikaz smaknuća koju Jasmila odlično prikazuje kroz prikaz odvođenja muškaraca u kino, sve to bez patetike i pretjerivanja … no vrlo sugestivno.
Film sve u svemu priča, bez obzira na gorku temu, priču iz kuta gledanja jedne žene, ovaj puta režiserke Bosanke Jasmile Žbanić. Taj kut nam nudi i budi nadu. Aida na kraju ipak kao i Jasmila ne odustaje od BiH i ostaje u ovoj podijeljenoj zemlji i pokušava svojim djelovanjem ispraviti “krive Drine” i oplemeniti svoju domovinu. Film je svakako vrijedan vidjeti zbog tog ženskog rakursa gledanja na Srebrenicu … prije i poslije. Osim toga volio bih da ga neki koji niječu ovaj genocid paušalnim, neprovjerenim i često ostrašćenim stavovima iz treće ruke pogledaju i vide ovaj film koji unatoč temi koju obrađuje ne raspiruje mržnju već budi nadu u bolje sutra.
