No, da ne zaglibimo preduboko u poluuspjele usporedbe iz svakodnevnog života, okrenimo priču prema današnjoj temi. Primal Fear je uigrani njemački sastav koji već više od dvadeset godina konstantno izbacuje čvrste i kvalitetne heavy metal albume. Čovjek bi pomislio kako nakon toliko albuma (njih čak 13!) mora doći do zamora materijala, kako će bend prije ili kasnije upasti u barem nekakvu rupu ili krizu, ali ne. Primal Fear je jedan od najkonzistentnijih bendova današnjice. Album za albumom, pjesma za pjesmom, godinu za godinom, oni nastavljaju oduševljavati fanove i i svijet ispunjuju energičnim i zaraznim teškometalnim zvukom. Bend utjelovljuje sve što je dobro u heavy metalu. Svu energiju, svu melodičnost i svu distorziju. Osim što mi to znamo, to zna i Primal Fear pa nas zbog toga, gotovo kao švicarski sat, svake dvije godine časte novom dozom teškog metala. Naravno, Primal Fear se nalaze u žanru koji ne zahtjeva previše eksperimentiranja i oni to dobro znaju iskoristiti. Svaki album nosi poznate, prepoznatljive, ali i ujedno svježe riffove i strukture. Kako im to točno polazi za rukom ni meni nije posve jasno.
Trinaesti album pomalo nemaštovito nazvan „Metal Commando“ izašao je prije otprilike mjesec dana i sa svojih 11 novih pjesama pruža uvijek dobrodošlu dozu teškometalnih himni. Himni? Da, himi. Četverominutne, energične stvari pjevnog i moćnog refrena područje je koje je Primal Fear doktorirao. Svoje iskustvo i umijeće odlično upakiraju u himnične stvari koje su glavni nositelj albuma. Čak tri gitare zaslužne su za čvrste i snažne riffove koje čine kostur zvuka, a njega nadopunjuje neumorna mašina bubnjeva iza koje sjedi najnoviji član postave, Michael Ehré (Gamma Ray, Unisonic, ex-Firewind). Michaelov se stil odlično uklapa u Primal Fear zvuk te bubnjevi djeluju jednako moćno, ako ne i moćnije nego prije. Naravno, ne bi bilo fer zanemariti i prepoznatljivo lice, osnosno glas benda, Ralfa Scheepersa. Na odličnoj liniji između Halforda i Tornilla, Ralf još jednom dostavlja impresivnu vokalnu izvedbu koju zasjeniti može jedino njegov live performans. Uz čvrstu postavu i dugogodišnje iskustvo, „Metal Commando“ se s pravom svrstao među najiščekivanije heavy metal albume godine, no može li se boriti za titulu najkvalitetnijeg? U to ipak nisam toliko siguran.
Zašto ne? Hmmm...teško je reći jer album zapravo nema niti jednu veću manu. Sve funkcionira upravo onako kako bi trebalo, ali ipak nedostaje malo soka i svježine. Kada se stavi rame uz rame s recimo „Rulebreakerom“ iz 2016. godine, osjeti se taj manjak snage u završnom udarcu. Bilo kako bilo, „Metal Commando“ starta iznimno jako uz „I Am Alive“ gdje Primal Fear ne štedi niti sekundu kako bi slušatelja smjestio u željezom okovan tron i započeo ono što najbolje znaju. Teški riffovi i pjevni refreni dominiraju ne samo tom pjesmom već prvom polovicom albuma gdje se dalje nižu „Along Came The Devil“, „Halo“ i uz nešto smireniji tempo „Hear Me Calling“. Upravo je ta polovica kvalitetnija i bolje izbalansirana jer se nižu brže i pjesme srednjeg tempa dok sve djeluje čvrsto, usklađeno i snažno. Prva (neću reći slaba jer to nije) mekša točka albuma je lijepa i smirena balada „I Will Be Gone“ koja razbija dosadašnji nezaustavljiv ritam i pruža predah od ozbiljnog teškometalnog zvuka. Da ne bi bilo zabune to ne uzimam kao lošu karakteristiku. Nekda je dobro pokazati i svoju mekšu stranu. Veći problem imam s generičnom i dosadnjikavom „Raise Your Fists“ koja bi vrlo lako iz očitih razloga mogla postati koncertni hit. Primal Fear zna i može bolje od toga što odmah pokazuje brza i neukrotiva „Howl of the Banshee“. Nisam posve siguran pjeva li Ralf u njoj o sebi ili o mitskom biću, ali vokal definitivno odlično sjeda uz pjesmu koja se može nazvati i najjačom karikom albuma. Za kraj je ostavljena kolosalna, 13-minutna stvar „Infinity“. Iako cijenim i podržavam epske i dugačke pjesme, pogotovo s dobrom pričom i zanimljivim glazbenim riješenjima, Primal Fear me nije u potpunosti oduševio svojim zaključkom albuma. Bolje im sjedaju četverominutne heavy metal himne, a pripovjedačke stvari neka ostave bendovima poput Blind Guardiana ili Iced Eartha.
Sve u svemu „Metal Commando“ je ispunio sva očekivanja. Bezkompromisni teški metal ostaviti će malokoga ravnodušnim ili razočaranim. Kao što je mesar s početka priče preporučio poznate i provjerene čevape, mi smo s njima ostali zadovoljni i siti,a uz novi Primal Fear roštilj je protekao uz odličnu glazbenu pozadinu.
