Kolumne

'Prerastanje' Nirvane?

Možemo li legendarnu grupu uvrstiti među izvođače koje se u određenoj dobi naprosto može - nadrasti? Prizivam sjećanja na drugu polovicu završnog desetljeća prošlog stoljeća... Bile su to moje formativne rock godine. Cobainov se sastav tada teško mogao izbjeći.

Objavljeno: 26.01.2015. 13:01

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

'Prerastanje' Nirvane?

Vjerojatno se radi o generacijskoj pripadnosti. Devedesetih je grunge, naravno, bio velika stvar u mainstream pop kulturi. Za moju generaciju, rođenu sredinom osamdesetih u Zagrebu, otiskivanje u svijet rock audiofilije uglavnom nije išlo preko klasika progressive ili hard rocka, ili, s druge strane, preko ekstremnih žanrova metala. Iznimke su svakako postojale. Osobno, nakon kratkotrajne fascinacije domaćim novim valom i „Fiju briju“ bendovima u nižim razredima osnovne škole, postojale su tri velike stvari koje su me fascinirale, doslovno „odvalile“ pred samim ulaskom u zeznutu tinejdžersku dob. Bio je to ponajprije punk, za mene tada simboliziran u mitskim i pomalo nedostižnim (namučio sam se u potrazi za njihovom kompilacijom singlova „Flogging a Dead Horse“) Sex Pistolsima, kao i u suvremenijem i bezopasnijem komercijalnom pop punku devedesetih (čitaj: Green Day). Do kraja osnovne teškom sam mukom došao do originalnih ili presnimljenih kazeta grupa u rasponu od Exploiteda do Stiff Little Fingersa, samo da bih shvatio da mi takvo usmjerenje jednostavno više nije dovoljno uzbudljivo i privlačno. Početni se punkerski žar izgubio, a sofisticiranija i starija rock glazba u liku šarolikog društva poput Pink Floyda, The Doorsa, ELO-a i Emersona, Lakea & Palmera našla je put do mojega kazetofona/CD playera samim krajem „osnovnjaka“ i početkom srednje škole. Svojevrsni most do te faze bio je kratkotrajni opsesivni period slušanja Queena, koji je počeo nakon jednako kratkotrajne fascinacije Creamom i Hendrixom. Moglo bi se reći da sam vjerojatno tek tada naknadno shvatio i vrijednost starih ploča Deep Purplea, Procol Haruma i drugih koje su desetljećima skupljale prašinu na policama i ormarima. Do kraja gimnazije i početka fakulteta već sam bio opčinjen Yesom, Genesisom, Barclay James Harvestom, Van der Graaf Generatorom, Vanilla Fudgeom, Hawkwindom, ali i Rushom, bendom za koji je prirodnije reći da mi se ukazao zbog kontinuiteta slušanja metala i hard rocka. Ta je (nazovimo je tako) „progresivna veza“ ostala trajna i čvrsta. U međuvremenu sam se dao impresionirati i raznim post-punk sastavima (Pere Ubu, The Fall, Gang of Four itd.) te raznolikim majstorima hard rocka (Led Zeppelin, Ted Nugent, UFO, Van Halen, KISS, Buffalo itd.) AC/DC je posebna priča. Oni su svetinja već 17 godina. :) Bile su tu i američke AOR grupe kao što su REO Speedwagon, Boston, Toto i Journey, a bio bi zločin proći kroz osnovnu i srednju bez pomnijeg udubljivanja u ostavštinu legendarnih kantautora poput Dylana i Younga, pa čak i nešto mlađeg i drugačije „nasađenog“ Cavea. Bilo je tu još toga, ali ovdje sam naveo samo najvažnije.


Naravno, bio je tu i neizbježni metal. Počelo je uobičajeno, s Metallicom i Iron Maidenom. Krug ljudi unutar moje generacije koji je odmah, u ranim tinejdžerskim godinama, krenuo na black i death, ipak je bio relativno malen. Do sedmoga razreda tu su već bili i klasici iz sedamdesetih – Black Sabbath i Judas Priest. Prvenstveno zahvaljujući prijateljevim presnimljenim kazetama. A zatim, prema logici stvari, krenula je daljnja potraga za udarnim snagama NWOBHM-a i američkog thrasha. Tako sam do srednje škole apsolvirao bendove poput Def Lepparda i Saxona, te, na drugoj strani, Slayera, Exodusa, Anthraxa… Sjećam se da mi je „Garage Inc.“ Metallice krajem devedesetih ukazao na postojanje HC punkera Dischargea, ali nekako se nisam uspio identificirati sa zvukom i imidžem dotične grupe. Tek sam kasnije postao svjestan njihove pionirske uloge kreatora cijelih žanrova (D-beat) i velikog utjecaja koji je Motorhead izvršio na njih. Također se sjećam da mi, primjerice, Sepultura na prvo slušanje baš i nije najbolje legla. Negdje u trećem ili četvrtom razredu srednje zalomila mi se i, tko bi rekao, kratkotrajna black faza (Mayhem, Emperor, Immortal itd.) U međuvremenu sam postao svjestan kvalitete izvođača u rasponu od Iced Eartha, preko egzemplara ranog deatha poput Pestilencea, sve do recentno razblaženog Opetha.

 
Konačno, sveto trojstvo stilova iz „djetinjstva“ kompletirao je spomenuti grunge. Jedna dobra dosjetka kaže da je Nirvana bila pjevna (pop) punk strana grungea, Pearl Jam njegova „classic rock“ strana, dok bi Alice in Chains imao zadatak zadovoljiti metalca koji čuči u grungeru. Donekle drži vodu, usprkos, naravno, raznim stilskim križanjima i izmiješanostima senzibiliteta te prelaženjima svakovrsnih granica. Nirvana je bila mitski bend mladosti. Kultni simbol tinejdžerskog bunta, ispucavanja raznih oblika frustracija i zatvaranja u svoj vlastiti, često depresivni i mali svijet, lišen prevelikog idealizma. Kurt Cobain je iskreno, strastveno, gnjevno i bolno progovarao o vlastitim životnim previranjima. Često je bio i autoironičan, ciničan i sarkastičan. Simbolizirao je i određeni odmak od onoga što se tada podrazumijevalo pod metalom i punkom, žanrovima koji su polagano postajali svrhom samima sebi i koje su nove, rastuće horde deziluzioniranih mladih grungera čak proglašavale otrcanima i izlizanima. Takvome je stavu uvelike pridonio popularni glam/hair metal kasnih osamdesetih koji je, umnogome zahvaljujući grungeu – privremeno, pokazat će se – poslan u ropotarnicu povijesti. Metallica i Pantera (donekle i Sepultura) su tijekom prve polovice devedesetih zapravo jedine branile čast istinski popularnog mainstream metala.

 

Punk je također bio u izvjesnoj krizi početkom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća. Discharge, Exploited i GBH dotad su se ipak istrošili, prvoborci iz sedamdesetih (uglavnom) također, a skupine poput Green Daya i The Offspringa eksplodirale su sredinom 90-ih kao pop punk mainstream senzacije bez previše ideološkog i buntovničkog naboja. Kasniji razvoj Green Daya je druga priča. Eksperimentalnije nastrojene grupe, poput izvanrednog kanadskog Nomeansno, ionako nikada nisu bile istinski popularne kod šire publike i nisu predvodile nikakve masovne muzičke i supkulturne pokrete. Slična stvar važi i za post hardcore kolektive poput sastava Fugazi. Da skratim, mladi su tada masovno prigrlili – grunge. Koji je u glazbenom smislu bio svojevrsna kombinacija dva navedena žanrovska usmjerenja, a, posebice u slučaju Nirvane, imao je i određene karakteristike tipičnog punkerskog senzibiliteta, buntovništva i žara glede poetike. Međutim, ipak se pojavilo nešto novo. Grunge je donio ravnodušnost prema velikim revolucijama i promjenama u društvu, nihilizam te pojavu onoga što bih okrstio malom osobnom pobunom. Masne duge kose, karirane košulje i poderane traperice postale su obilježja novog modnog stila koji kao da je poručivao: „Boli me k…“. Naravno, i dalje se radilo o obliku privlačenja pozornosti, samo ne u punkerski eksplicitnoj formi koja je do tog perioda zaista već postala „isfurana“. Seattle i okolica donijeli su promjenu koju je prigrlio i MTV.

 
U mojem okruženju u drugoj polovici devedesetih smatralo se uobičajenim da znatan broj tzv. „alternativaca“ (pojam koji ne volim) prolazi kroz više ili manje predanu, intenzivnu i uživljenu fazu interesa za Nirvanu. Oni koji su se entuzijastično, oduševljeno i infantilno smatrali metalcima, kao i „punkeri“ koji su čuli za pet punk grupa. Malo je tko za sebe u osnovnoj školi tvrdio da je grunger, ali Nirvana je uvijek bila tu. Cure su je čak slušale u većoj mjeri nego dečki. Osobno, počeo sam slušati legendarni trio na prijateljevu preporuku, negdje u šestom razredu. Tako je to uglavnom išlo. Kad si u toj dobi, Cobainova poetika kombinirana sa žestokim, a opet dopadljivim i komercijalno svjesnim rock zvukom (sjećam se jedne odlične – Cobainove, ako se ne varam - dosjetke o Nirvani kao „Bay City Rollersima napastovanima od strane Black Sabbatha“) jednostavno udara ravno u glavu. Ili srce? Nekima je i hrvatsko podrijetlo basista Krista Novoselica predstavljalo važan faktor privlačnosti. Rijetki su počeli otkrivati „muzički zrelije“ sastave poput Pearl Jama, Mudhoneyja i Soundgardena te počeli proglašavati Nirvanu „jučerašnjom pričom“. Sve u tada prirodnim okvirima našeg, još dječjeg, skučenog i ograničenog svijeta. Među albumima koji su se najviše slušali bio je ponajprije fantastični „Nevermind“ iz 1991., simbol pravog proboja Nirvane i grungea, krcat modernim klasicima poput „Smells Like Teen Spirit“, „Come as You Are“, „In Bloom“, „Lithium“, „Polly“ itd. Ekipa je raspravljala koja im je od dotičnih skladbi najdraža i to su, vjerovali ili ne, bile vrlo ozbiljne rasprave. Bio je tu i „In Utero“ (1993), prožet nekom istinski bolnom i tragičnom crtom, koju smo možda subjektivno osjećali jer smo znali da je to bio posljednji studijski album grupe prije Kurtove prerane tragične smrti u travnju 1994. Možda smo je i objektivno osjetili u pjesmama poput razorne „Scentless Apprentice“, autoironičnih i sarkastičnih „Serve  the Servants“ i „Rape Me“, popularne „Heart-Shaped Box“, duševnog kaosa „tourette's“, rezignirane „All Apologies“ itd. Tko bi od nas tada bio svjestan uloge heroina u cijeloj priči...?

 
Na zidu dvorane za tjelesni stajao je ogroman grafit „Milk It“. Posvetu osmoj pjesmi s „In Utera“ vjerojatno je ispisao netko od onih mitskih „starijih grungera“, dečki i cura iz kvarta koje nisam osobno poznavao i koje sam smatrao nedostižnim facama (čovječe, oni su možda i pušili travu!), a koji su vjerojatno bili kojih tri ili četiri godine stariji od mene. A bili su još veće face ako su slučajno počeli slušati Nirvanu dok je plavokosi tinejdžerski idol još bio živ. Ja sam „zakasnio“ 3-4 godine, ali tada su ionako bile popularne poluistinite priče o tome da su skoro svi hrvatski fanovi počeli ozbiljno štovati muzički kolektiv - koji je potekao iz gradića Aberdeena u saveznoj državi Washington - tek nakon Cobainove smrti. Kupovinom „Bleacha“ iz 1989., prvog albuma Cobainove družine, izdanog za Sub Pop, nezavisnu diskografsku kuću iz Seattlea, dobio sam svojih pet „hipsterskih“ minuta – u trinaestoj godini. Mnogi su htjeli posuditi dotičnu kazetu od mene. Uvjeravao sam sebe da je album bolji nego što doista jest, a glavni razlog što nitko osim mene nije imao original vjerojatno je ležao u tome što su svi ispravno procijenili da im se ne isplati kupovati Nirvanino premijerno ostvarenje, pogotovo ako postoji netko tko će im ga presnimiti. Posebno sam volio pjesme „Floyd the Barber“, „About a Girl“ i „Love Buzz“, obradu numere nizozemske grupe Shocking Blue. Eh, ponekad mi nedostaje to vrijeme u kojemu je bilo mnogo teže doći do željene muzike. Otkrivanje novotarija nosilo je veći izazov i čar. A onda se opet sjetim prednosti doba sveopće informatizacije. Dobio sam internet taman na vrijeme da mi se dodatno prošire glazbena obzorja; nakon osmog razreda. Bilo je tu i pomalo bizarnih rasprava o tome tko je bolji gitarist – Hetfield iz Metallice ili Cobain? Iz naše infantilne perspektive ipak smo bili svjesni da obojica nisu dorasla onima koje smo tada, uglavnom opravdano, smatrali vrhunskim virtuozima, tj. Hendrixu, Claptonu, Gibbonsu, Knopfleru, Gilmouru, Pageu, Mayu, Blackmoreu, Iommiju, Van Halenu, Angusu Youngu, Kingu i Hannemanu. Za druge uglavnom nismo ni znali poimence. Radile su se osobne kompilacije na kazetama na kojima su se presnimavale omiljene stvari Nirvane, Metallice, AC/DC-a, Iron Maidena, Sex Pistolsa, ZZ Topa, Judas Priesta, Black Sabbatha, Van Halena, Pink Floyda…

 
Međutim, stojim iza stava da je Nirvana jednostavno jedan od onih bendova čiji je rok trajanja u životu (mladog) čovjeka zapravo ograničen. Ona je znak jedne životne dobi, određenog mentaliteta i razine oblikovanosti karaktera. Mora se navesti i teza po kojoj je Cobain bio emocionalno relativno nezrela ličnost. I to donekle ima odraza na podatak da mi je osobno teško zamisliti nekoga iznad osamnaeste, a kamoli u srednjim ili kasnim dvadesetim godinama, tko kod kuće (smrtno) ozbiljno i redovito sluša Nirvanu. Nekoga tko bezrezervno oduševljeno, tj. bez određenog odmaka kojega nose godine, pohađa slušaonice dotičnog sastava i smatra ga plafonom svojeg muzičkog ukusa. Neki bi rekli da se o ukusima ne raspravlja. I bili bi (samo) donekle u pravu. Dopuštam si kolumnističku subjektivnost i na neki način polazim od sebe i velike većine ljudi koje poznajem. Istina, možda komuniciram s pogrešnim ljudima. ;) Nirvana je, dakle, simbol. Više sociološki nego glazbeni, usudio bih se napisati. Ne vjerujem da sam u proteklih sedam ili osam godina slušao Nirvanu kod kuće. Pijano mahanje kosom u klubu u tri sata ujutro je već druga priča, hehe. Stoga ipak cijenim činjenicu da je grunge trio svojevrsno zajedničko iskustvo generacije. Proustovski madeleine kolačić koji nas pomalo mutno podsjeća na fragmente prošlosti. Bolje prošlosti? To uopće nije važno. Važna je uloga te iste prošlosti u oblikovanju karaktera, stajališta, muzičkih preferencija i sl. Osobno, kad negdje čujem Nirvanu, kod mene se istovremeno javljaju osjećaji blagog ironičnog podsmijeha i pozitivne nostalgije za davno prohujalim vremenima.


Neki kažu da je moguće prerasti i grupe poput Iron Maidena. To su one - nažalost - dobro poznate teorije ispunjene predrasudama o infantilnosti metala koje dolaze sa svih strana. O tome možda više u nekoj od sljedećih kolumni. Riskirajući podsmijeh zbog nenadane usporedbe, ne bih se složio da je to moguće u istoj mjeri kao u slučaju Cobainovog poligona za muzičke ideje. Maideni, za razliku od Nirvane, uglavnom nemaju introspektivne tekstove primjenjive samo na određenu životnu dob i duševna stanja. Njihove stihove koji se bave povijesnim, literarnim, fantastičnim, religijskim i univerzalnim životnim temama, samo neupućeni mogu proglasiti banalnima i ograničenima. A o razlikama u razini muzičke kompleksnosti suvišno je govoriti. No sada ne želim preduboko ugaziti u ono što bi mnogi okarakterizirali uspoređivanjem neusporedivoga. Kurtovi su lirički pokušaji ponekad, mora se istaknuti, bili genijalni u svojoj limitiranosti. Uzmimo u obzir samo snagu stihova pametno i pogođeno naslovljene (anti)himne „Smells Like Teen Spirit“, svojevrsnog slučajnog hita. Nirvana je kao bend objektivno čak bila zrelija od naknadno stvorene uspomene na nju. Bila je zrelija i od znatnog broja svojih fanova. Kao simbol, ona je vrijedan podsjetnik na hrabar i (za ono vrijeme) ipak donekle neočekivan i iznenadan izlazak iz undergrounda, kojega je poduzela, budimo realni, jedna skupina totalnih autsajdera. Također, i na moment kojega je solidna masa dokonih i depresivnih tinejdžera zapadnoga svijeta iskoristila da proglasi svoje nove idole. Koji su zapravo bili antiidoli. Te, opet, na neki način omogućili lakšu afirmaciju svih budućih indie (inače prezirem taj termin) izvođača, počevši od Radioheada. Zapravo mogu reći da je amalgam simbola i „pravog“ benda ono što sam umnogome nadišao. Samu grupu i njezinu muziku, čisto subjektivno, još i više. Ne zbog neke njihove evidentne "nezrelosti". U međuvremenu sam jednostavno pronašao velike količine bolje glazbe. Možda je sam simbol, kao što sam već napisao na drugi način, najviše preživio u mojoj svijesti upravo u ulozi koja mu pripada – ulozi podsjetnika na prošlost. Možda je dobro da nisam našao staru presnimljenu kazetu „Incesticide“ koju sam, eto, uzalud tražio po stanu kada me iznenada uhvatilo razmišljanje o Nirvani. Inače, riječ je o zbirci singlova, B-strana, demo snimki i prethodno neobjavljenog materijala, objelodanjenoj 1992. godine.

 
Novoselic se ponajprije posvetio političkom aktivizmu, a bubnjar Dave Grohl ima veliku, veliku karijeru kao vođa megapopularnih Foo Fightersa. 1994. vjerojatno nitko nije očekivao takav razvoj događaja. Cobainova udovica Courtney Love i kći Frances Bean Cobain još su tu, a prva se ne bavi ničim previše korisnim. Ponekad iskrsne dosad neviđeni materijal. Evo, uskoro će i dokumentarac "Kurt Cobain: Montage of Heck" koji bi trebao sadržavati neke prethodno neobjavljene snimke. Prošlo je više od dvadeset godina od Kurtovog samoubojstva, a nove generacije tinejdžera i dalje slušaju Nirvanu te uglavnom prestaju s tim kada dosegnu određene godine. Naravno, ima i onih koji u muziku odmah ulaze preko metal grupa poput HammerFalla, a i onih koji već u petom razredu poniru u svijet jazz rocka. Iz moje subjektivne/sebične/zastarjele perspektive to je – čudno. Nije važno. Svatko ima svoje. Međutim, bilo bi mi teško povjerovati nekome tko bi mi izjavio da je u osnovnoj školi slušao npr. Screaming Trees, a Nirvanu nikako ili tek usputno. Ili, da navedem i neki hrvatski primjer, nekome iz moje generacije tko bi mi tvrdio da ga stari, djetinjasti Pipsi iz vremena albuma „Shimpoo Pimpoo“ (1993) nisu niti okrznuli, ali da zato sada uživa u njihovim (istinski genijalnim, da se razumijemo) albumima iz ovog stoljeća. Ne uspoređujem glazbu, naravno, već simbole jedne životne faze koja bi, po mom mišljenju, naprosto trebala biti neobuzdana, impulzivna i – infantilna. Infantilno depresivna, ako treba. Završio bih prigodno i (pseudo)buntovnički; citatom kojega je Cobain dugovao Neilu Youngu, znatno većem glazbeniku: „It's better to burn out than to fade away“. A veći je čak i onaj kojega kanadski kantautor zapravo spominje u skladbi iz koje su izvučeni navedeni stihovi.

Pročitaj više o temama: nirvana, kurt cobain, grunge, metal, punk, kolumna, 2015, zvonimir lucic



Kalendar

MY BABY - Zagreb, Tvornica kulture, 14.12.2019.

14.12.2019. - subota

MY BABY - Zagreb, Tvornica kulture, 14.12.2019.

Zagreb, Tvornica Kulture
75 kn / 95 kn na dan koncerta

ONE POSSIBLE OPTION, 18.12.2019., Kset, Zagreb

18.12.2019. - srijeda

ONE POSSIBLE OPTION, 18.12.2019., Kset, Zagreb

Zagreb, KSET
30 kn - 40 kn

JINJER, 20.12.2019., Tvornica, Zagreb

20.12.2019. - petak

JINJER, 20.12.2019., Tvornica, Zagreb

Zagreb, Tvornica

JINJER, 20.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

20.12.2019. - petak

JINJER, 20.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
80 kn / 100 kn

ZAGREB DISCO FESTIVAL, 21.12.2019., Boogaloo, Zagreb

21.12.2019. - subota

ZAGREB DISCO FESTIVAL, 21.12.2019., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
85 kn

NOVA 101 GODINA, 31.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

31.12.2019. - utorak

NOVA 101 GODINA, 31.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
40 kn/ 55 kn

SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.

15.01.2020. - srijeda

SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.

,
180 kn early bird / 200 kn / 220 kn na dan koncerta /VIP 290 kn

APOCALYPTICA, 20.01.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

20.01.2020. - ponedjeljak

APOCALYPTICA, 20.01.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
150 kn / 170 kn / 200 kn

EDITORS - Zagreb, MD Doma Sportova, 08.02.2020.

08.02.2020. - subota

EDITORS - Zagreb, MD Doma Sportova, 08.02.2020.

Zagreb, Dom Sportova
170 kn / 190 Kn / 220 kn

MONSTER MAGNET, 15.02.2020., Močvara, Zagreb

15.02.2020. - subota

MONSTER MAGNET, 15.02.2020., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
140 kn/170 kn

Prosinac / 2019

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031 

Must Read

AT THE GATES, Nifelheim, Deserted Fear - Zagreb, Tvornica Kulture, 12.12.2019. - galerija

Galerije

AT THE GATES, Nifelheim, Deserted Fear - Zagreb, Tvornica Kulture, 12.12.2019. - galerija
NOŽ U LEĐA  (Knives Out)

Recenzije

NOŽ U LEĐA (Knives Out)
FOO FIGHTERS - Pula, Arena, 18.06.2018.

Kalendar

FOO FIGHTERS - Pula, Arena, 18.06.2018.
MY BABY objavili novi video uoči zagrebačkog koncerta

Vijesti

MY BABY objavili novi video uoči zagrebačkog koncerta
GHOST, All Them Witches, Tribulation - Budimpešta, Budapest Arena, 03.12.2019.

Izvještaji

GHOST, All Them Witches, Tribulation - Budimpešta, Budapest Arena, 03.12.2019.
ELUVEITIE, LACUNA COIL, INEFECTED RAIN - Slovenija, Kino Šiška, 05.12.2019. - galerija

Galerije

ELUVEITIE, LACUNA COIL, INEFECTED RAIN - Slovenija, Kino Šiška, 05.12.2019. - galerija
KRYN & PALE ORIGINS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 04.12.2019.

Izvještaji

KRYN & PALE ORIGINS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 04.12.2019.
MICHAEL MOORCOCK - famous UK SF writer and a successful recording musician, known for contributions with Hawkwind and Blue Öyster Cult

Intervjui

MICHAEL MOORCOCK - famous UK SF writer and a successful recording musician, known for contributions with Hawkwind and Blue Öyster Cult
ALL THEM WITCHES, Acid Hags - Zagreb, Mochvara, 04.12.2019. - galerija

Galerije

ALL THEM WITCHES, Acid Hags - Zagreb, Mochvara, 04.12.2019. - galerija
KRYN:

Intervjui

KRYN: "Najveće promjene su se dogodile interno, u nama, u razmišljanju, djelovanju i pogledu na svijet"
BEHAVE - One of These days

Recenzije

BEHAVE - One of These days
BeHaVe (Hara):  'Čim se probudim, čujem nekakvu glazbu u glavi, poznatu ili nepoznatu...'

Intervjui

BeHaVe (Hara): 'Čim se probudim, čujem nekakvu glazbu u glavi, poznatu ili nepoznatu...'
NANOWAR OF STEEL, Nekroinverted - Zagreb, Boogaloo, 02.12.2019

Izvještaji

NANOWAR OF STEEL, Nekroinverted - Zagreb, Boogaloo, 02.12.2019
THE PRETENDERS (+ HEAVEN 17) AT YAMMATOVO 5 - Zagreb, Lauba, 30.11.2019.

Izvještaji

THE PRETENDERS (+ HEAVEN 17) AT YAMMATOVO 5 - Zagreb, Lauba, 30.11.2019.
SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.

Kalendar

SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.
ALCEST - Spiritual Instinct

Recenzije

ALCEST - Spiritual Instinct
IZAZIVAČ: LE MANS '66 (Ford vs. Ferrari)

Recenzije

IZAZIVAČ: LE MANS '66 (Ford vs. Ferrari)
BLIND GUARDIAN: Twilight Orchestra - Legacy of the Dark Lands

Recenzije

BLIND GUARDIAN: Twilight Orchestra - Legacy of the Dark Lands

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK