.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Tehnički, vestern označava sve što se odvija na Zapadu, no žanr je primarno prikazivao Divlji Zapad, a to je ogromna razlika u stilu, akciji, te ne najmanje i popriličnom razlikom u vremenskim periodima. I "Brokeback Mountain" je kao vestern, a zapravo nije, nego primarno drama koja se odvija na Zapadu.
"Power of The Dog" je neka neo gotic vestern drama. Recimo.
Zašto ovoliki uvod? Jer oznaka "vestern" nije ispravna za ovaj tip filmova, kolikogod ih svekolika javnost želi u to utrpati. Ne možeš žanr promijeniti samo zato što je u filmu par osnovnih (10 sekundi kadra Indijanca, goveda, par konja i kauboji/goniči stada) vestern obilježja.
Oko ovog se filma pletu i neke incidentne kontraverze: baš kultni, odlični glumac (i vestern-filmova) Sam Elliot koji je baš odigrao neke izvrsne žanrovske uloge, prilično je popljuvao film, ali je skroz promašio cilj: umjesto da iskritizira film u smislu "da to nije vestern u izvornom značenju riječi" (pri čemu bi 100% pogodio) išao je komentirati "homoseksualne aluzije" u filmu (baš i nisu aluzije, prilično je jasno iscrtano) u kontekstu da "nije na Divljem zapadu bilo gejeva" - što je prilično besmislen argument. Bilo ih je uvijek i svuda samo se nisu derali na sav glas da su gejevi (ergo "Brokeback Mountain"), drugim riječima - skrivali su se.
Vezano nevezano za ovaj film, slično je još visokooktanskih glumaca kritiziralo baš "Brokeback Mountain" kada je objavljen, Ernest Borgnine i Tony Curtis su izjavljivali nešto kao "sva sreća da ovo nije vidio pokojni John Wayne" što je isto bilo pomalo blesavo, jer ako je vjerovati nekim dokumentarnih filmova o Wayneovom dobu, najvjerojatnije je i Wayne bio biseksualac. Možda i nije, ali tvrdnja da na Divljem Zapadu nije bilo gejeva je zaista bezveze.
Do sada ste već mogli debelo zaključiti o čemu film govori. Da razjasnim prvo podnaslov. Film nosi toliko jak potpis redateljice Jane Campion da ga je nemoguće ignorirati. Film Oscarovac "The Piano" iz 1993. jednako je težak, nelagodan, brutalan i mračan, i još jedna komplicirana priča, ali počiva na heteroseksualnim relacijama.
U "Power of The Dog" se čini da je priča ovo: jedan lik, rančer Phil Burbank (zaista fenomenalni Benedict Cumberbatch), skriva svoju homoseksualnost iza macho svinjarija, te frustriran svojim stanjem maltretira sve oko sebe posebno psihološki ranjive, prije svega bratovu novopečenu vrlo nesigurnu suprugu Rose (apsolutno genijalna Kirsten Dunst), te isprva i njenog feminiziranog sina Petera, koji nenadano pokaže iznimnu psihološku snagu i parira Philu pa se ovaj povuče tako da se pokuša sprijateljiti s njim. Plus da vjerojatno nagađa da je i Peter potencijalni homoseksualac pa bi se on "malo družio".
Donekle maltretira i brata Georgea (jako dobar Jesse Plemmons) uvredljivim nadimcima ("fatso!"), ali kako su nekako poslovno a pari, i George djeluje totalno cool i malo osjetljiv, barem izvana, na bratove zloće - Phil se otresa na druge.
Vrhunski je Petera odigrao posve novo lice u svijetu glume (mislim da mu je ovo prva uloga) Kodi Smit-McPhee, koji nevjerojatno sigurno parira velikom Cumberbatchu. Što se mene tiče obojica su, uz obaveznu Kirsten Dunst, trebala dobiti Oscare za ove uloge.
To je zaista i manje-više sve što u priči ima jer je iz ogromne knjižurine koju je napisao Thomas Savage 1967. Jane Campion bilo doista teško složiti koncizan scenarij. A ostalo je dosta rupa i neobjašnjenih (Philovi i Georgeovi roditelji!) niti. Naravno da ta priča ipak nekamo ide, i iako je film vrlo slow-burning i prilično dosadan prvih pola sata, sredinom se naglo počinje razvijati (neću vam zaista sve reći, ali ide jako dobro) i krajnji je twist u priči odličan, iako ima i tu rupa i nelogičnosti (obratite pažnju na anthrax i laso).
Nisam još gledala dobitnika Oscara CODA-u niti dio nominiranih filmova, pa ne mogu potvrditi da li je "Power of the Dog" zaslužio Oscara ili nije, ali Jane Campion je strašna redateljica i trebala je dobiti Oscara još za "The Piano" - složiti takvu scenografiju, fotografiju i toliko fenomenalnih glumaca od kojih baš svatko briljira, plus adaptirati kompliciranu priču je zaista podvig koji zaslužuje Oscara za režiju, kojeg je i dobila.
No, ostaje prilično upitno jedino koliko je "fulan" ili nije njen pokušaj da dokaže da je i na (Divljem? ovdje ga nema) Westu /Zapadu je bilo gejeva, ali se o tome nije pričalo i nije se znalo. Pravo pitanje je posve drugog karaktera: da li je to uopće bitno za dokazivati? Ako je trendovski, to ne znači da je vrijedno o tome napraviti gledljiv film, a ako je film traženje istine, onda je promašeno.
Ostaje na kraju sve do ukusa gledatelja - da li vam lightmotiv filma bitan ili ne, i da li vam se gleda brutalan, nelagodan film koji je dodatno mračnom glazbom opteretio i Jonny Greenwood iz Radioheada (po meni ne baš jako sretno)?
Ne bih ga gledala još jednom.
.jpg)
.jpg)
