Svakodnevnim preslušavanjem Dance of the Clairvoyants, Superblood Wolfmoon i Quick Escape, u iščekivanju albuma istovremeno su rasli nestrpljivost i (sve veći) skepticizam. Što sam više slušala singlove, to sam bila uvjerenija da će album razočarati jer su mi singlovi zvučali kao blago neuspjeli pokušaj povratka među pjesmuljke osamdesetih.
No, nakon šestog ili sedmog uzastopnog preslušavanja albuma, stvari su malo sjele na svoje mjesto. Instrumentalno drukčiji Pearl Jam kroz Gigaton možda ne nudi jačinu od prije (još uvijek mi na albumu nedostaju malo 'žešće' i duže gitarske solaže te oštrina u instrumentalima općenito), ali zasigurno nudi promjene koje vjerojatno znače i iskorak benda u budućnost, svojevrstan odmak od benda kakav je bio pred 30 godina.
Tekstovi pjesama bave se većinom ekološkim problemima i odnosa čovjeka prema planeti na kojoj živi, a kako je Gigaton izašao u jeku pandemije koronavirusa (i gotovo tjedan dana nakon potresa u Zagrebu) time su tekstovi pjesama koje se na njemu nalaze poprimile nešto drugačiji ton od prvotno zamišljenog i jednako tako dobili na značaju.
U svakom slučaju, iako se tome nisam ni najmanje nadala, album je na prvo slušanje (ili prvih nekoliko slušanja) dosta teško prihvatiti. Jednom kad mu se posveti više vremena i kad se prelomi preko nekih sitnica, Gigaton je sasvim solidan uradak ovih grunge velikana te prilčno bolji album od prethodnika Lightning Bolta.
