Kolumne

PARNI VALJAK – Soundtrack djetinjst(a)va

Kada sam uopće postao svjestan što je rock glazba, valjda negdje oko 1990., postojala su dva zagrebačka benda – Parni Valjak i Prljavo Kazalište. Sve što je bilo važno za jednu infantilnu vizuru. Sve drugo je bilo ispod – pa i Film i Psihomodo. 22.1.2022. zauvijek nas je napustio karizmatični frontman Valjka, čovjek koji se još za života svojom prepoznatljivošću i sveprisutnošću prometnuo u istinsku ikonu domaćeg (ne samo) rocka…

Objavljeno: 25.01.2022. 20:23

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

PARNI VALJAK – Soundtrack djetinjst(a)va

Parnom Valjku je ipak trebalo malo vremena da se ozbiljno zahukta. Nakon nečega što bi se možda moglo okarakterizirati kao svojevrsno traženje, odnosno vrludanje između klasičnog, ali ne naročito inventivnog rocka, proplamsaja progresivnog izričaja i ‘novelty’ dosjetki, Hus je, činilo se, pronašao dobitnu formulu na “Gradskim pričama’’ (1979.), trećem studijskom albumu grupe. I tada se specifičan vokal Akija Rahimovskog, simpatičnog, muzikalnog (to mišljenje očito nisu dijelili mjerodavni na skopskoj Muzičkoj akademiji sredinom sedamdesetih) multi-instrumentalista (što mnogi zaboravljaju) definitivno ukotvio kao neizbježan faktor na jugoslavenskoj pop-rock sceni. I ubrzo postao bezvremenskim klasikom, vokalom soundtracka djetinjstva i adolescencije generacija rođenih od Ohrida do Rateča otprilike od sredine šezdesetih do kraja osamdesetih. Valjak je bio zdravo populistički sastav koji je mogao odvaliti moćnu i punokrvnu power baladu kao malo tko drugi. Zapravo, u tom su aspektu bili šampioni. Pridjev ‘populistički’ u njihovom slučaju zaista ne treba interpretirati kao nešto loše. Urbani bend koji nije previše zalazio u folk vode – za razliku od Prljavaca, vječnih zagrebačkih rivala, barem kako je to na kraju ispalo kroz sve te godine – zaslužio je svoju publiku i ona je zaslužila njega. Realno, Štulić je bio something else, podosta ogorčen (a prema kraju osamdesetih još i više) i idiosinkratičan pjesnik ulice s intelektualnim pretenzijama, dok je Haustor ipak bio primarno sofisticiran art-rock sastav koji nije bio baš za svakoga. To je ipak zahtijevalo malo veću razinu ‘muzičkog intelektualizma’, uz napomenu da ni to ne smatram lošim i nezdravo pretencioznim; upravo suprotno. Stublić i Film su priča za sebe. Jedna neočekivana prijemčiva genijalnost koja je ipak prema kraju aktivne diskografske karijere, a pogotovo nakon razlaza najslavnije postave, sve više otišla prema ‘kuruzi’…

 

Opet, ne treba miješati kruške i jabuke, a mnogi često upadaju u tu zamku u očajničkim nastojanjima da retroaktivno izvuku maksimum kvalitete i relevantnosti iz zagrebačke scene osamdesetih koja je ipak, budimo realni, bila poprilično heterogena, ponajprije usađena u mainstream rock (i pop) i znatno slabija u avangardnim strujanjima ili čak u pukom držanju koraka s tada aktualnim svjetskim mainstream trendovima. Uz iznimku možda 3 ili 4 grupe koje ionako nisu postigle (da budemo pošteni, neke nisu ni htjele, prirodno) skoro nikakvu popularnost – osim donekle Boe, koju ovdje, naravno, ubrajam - i držale se u koliko-toliko čvrstom undergroundu. Posebice u usporedbi s Ljubljanom, Beogradom, čak i Rijekom i Novim Sadom. Eh, da je Zagreb imao svoj Laibach, Dobrog Isaka, Videosex ili Max i Intro… Ali moja je teorija da takav jedan grad baš nije ni mogao imati takvo nešto. Bar ne u periodu do samog kraja osamdesetih. Trobecove krušne peći su bile i ostale bend koji je u toj dekadi bio najviše ‘off’ pod Sljemenom. Samim krajem desetljeća možda još Phantasmagoria. 

 

 

Ovo nije bila toliko nepotrebna digresija kao što bi se možda na prvu loptu moglo pomisliti jer samo dodatno potvrđuje glavnu poentu – Zagreb je osamdesetih bio primarno grad mainstream pop-rocka! A tko bi ga drugi doveo do tog neprikosnovenog statusa i nosio tron predvodnika u takvim žanrovskim vodama nego Valjak? I to upornim radom, Husovim razrađivanjem dobre skladateljsko-liričke formule, Akijevim sve familijarnijim vokalom i prilično intenzivnom diskografskom aktivnošću, odnosno redovitim izbacivanjem albuma. Aki je uistinu postao domaća glazbena ikona; ne samo rock legenda. Jedan od rijetkih koji je u ovakvim okolnostima kakve vladaju kod nas probio taj, ponekad ne baš vidljiv, ali po mom mišljenju dosta čvrst zid između ‘pravog rocka’ i muzike za mase. Ili da to banalno opišem – Aki je iz popularne perspektive bio čak bliži pokojnom Oliveru Dragojeviću nego primjerice Davorinu Bogoviću ili čak Darku Rundeku. A sve bismo zagrebačke značajne bendove ponekad poželjeli strpati u isti koš… Ne ide to baš tako. Ljubavne pjesme, intenzivna sentimentalnost, veliki koncerti na kojima pjevaju tisuće ženskih grla… To nisu (bili) zagrebački novi val i njegovo naslijeđe. To su Oliver, Gibonni, Crvena jabuka i Valjak. Ok, i Prljavci kao (lokal)patriotska strana cijele priče. A Valjak kao vrlo dobar uljez. Zapravo najbolji. Kako su osamdesete odmicale, Valjkova je popularnost sve više rasla. Malo su se poigravali s općim mjestima punka i new wavea na ‘’Vrućim igrama’’ 1980. Napravili su fin, atmosferičan album po imenu “Vrijeme je na našoj strani’’ (s megaklasikom ‘’Kao ti’’ i prekrasnom, danas pomalo opskurnom “Staškom’’) godinu poslije toga. I još poprilično dugo nakon toga pokazivali i dokazivali da vrijeme i jest bilo na njihovoj strani. Ponovno su kvalitetno uhvatili ritam 1984. nakon ipak malčice slabijeg “Glavnom ulicom’’ iz prethodne godine, a zatim su od 1985. do 1995. imali – prema mišljenju potpisnika ovih redaka – svoju muzički najuvjerljiviju fazu. 

 

 

“Pokreni se!’’ iz 1985. zbilja i jest bio album za ‘pokrenuti se’. Obilježili su ga nešto čvršći rock zvuk, naglašenija distorzija i vrlo jake pjesme, od hitčine “Ugasi me’’, preko “Gledam je dok spava’’ i “Idu dani’’, simpatičnog i životnog dueta s legendarnim Dragom Mlinarcem, u kojemu se on i Aki izvrsno nadopunjuju, sve do završne, moćne i emocijama nabijene “Malene”. Klavijature je svirala neprežaljena Magi iz EKV-a. No to nije bio klimaks. “Anđeli se dosađuju?” iz ’87. je ostvario dotad rekordnu prodaju, prouzročio veliku jugoslavensku turneju na kojoj je bilo potpuno normalno da se svira u mjestima poput Sinja i do vrhunca doveo koncept kombinacije sentimentalnih balada (nenadmašna “Jesen u meni”; “Kada me dotakne”), feel good pjesama s više (hard) rock štiha (naslovna pjesma; zarazna “Anja” s prikladno gostujućim Zoranom Predinom) i opuštenih barskih zajebancija (“Nova kola” s Husovim zapravo itekako prikladnim vokalom). Rat se približavao; pametniji (ali ne samo oni) mogli su ga namirisati u zraku. Husu i Akiju to svakako nije bilo drago. Da previše ne dosađujem (anđelima?) s kronološkom pričom o albumima i hitovima, u ovom kontekstu valja prije svega istaknuti “Pariz” s albuma “Lovci snova” iz 1990. Pjesma nije patetična, izuzetno je moćna u iskazivanju jedne tada već veoma evidentne Husove rezignacije: “Kažite tko nam je ukrao nadu/I zašto ja nikad neću vidjeti Pariz/Kažite tko nam je odnio san/Al' kažite djeci ja odgovor znam…’’ Jednostavno, koncizno i uobičajeno strastveno te uvjerljivo otpjevano od strane Rahimovskog. Tranzicijsko razdoblje prijelaza decenija naprosto je svima moralo postati barem donekle pesimističnim i turobnim. Kad su se stvari, budimo velikodušni, malo primirile, “Buđenje” (1994.) je zaista bilo “Buđenje”. Kao klinac, htio-ne htio, morao sam znati napamet tekstove skladbi poput “Sve još miriše na nju”, predodređene za tipični hrvatski mainstream rock hit devedesetih; zatim “Dođi”, možda jedne od tri-četiri najupečatljivije Valjkove ljubavne stvari, te konačno “Ljubavne”, očitog Husovog manifesta o ne baš najspretnijem snalaženju u novim političko-socijalnim okolnostima. Aki je u međuvremenu imao jedan od svojih najsvjetlijih momenata izvan Valjka. 1992. je na Josipin poziv prvom koncertu u čast Karla Metikoša s mnogo duha, na svoj način i više nego korektno otpjevao “Ležaj od suza”. 

 

 

Rođeni Nišlija je u jednom periodu svakako bio najveća, najvidljivija zvijezda hrvatskog rocka. Frontman br. 1 po prepoznatljivosti, a konkurirati mu je možda mogao samo Mladen Bodalec. To je možda narušeno tek negdje od ’92./ ’93. nadalje, kada su se počeli probijati i afirmirati mlađi, neusporedivi frontmani (koji su uglavnom sami bili i autori) sasvim drugačijih senzibiliteta – Bare, Ripper, Kekin… Žešća muzika je u devedesetima u tada novoj nam državi bila u modi više nego ikada ranije; dijelu generacije je trebalo nešto kao otpor, inat dance trashu tog doba. Ali Valjak se kao jedna velika mainstream grupa, domaća muzička institucija, itekako držao i dalje. Novo stoljeće je donijelo sve i svašta što čak nije toliko relevantno za spominjanje, ali Valjak je, unatoč prestanku originalne diskografske aktivnosti nakon 2004., potom raspadu i ponovnom okupljanju, nastavio biti relevantna domaća koncertna atrakcija sve do ove nesretne pandemije…
Vrlo je važno napomenuti još jedan aspekt Husove muzičke i poslovne inteligencije. Odabir odličnih muzičara za sviranje u Valjku. Još u prvoj, gotovo zaboravljenoj postavi bili su sve sami majstori – tragično preminuli Zlatko Miksić - Fuma na basu, također pokojni Srećko Antonioli, koji je svojim bubnjanjem bar donekle učinio i Azrine “Fazane” time što jesu, kao i vječni Jurica Pađen. Uostalom, cijela priča o Parnom valjku je i počela od debelo podcijenjenog zaključnog albuma Grupe 220, “Slike” (1975.), na kojemu su uz Husa i Pađena svirali Nenad Zubak i Piko Stančić, a između ostalih gostovao je (tada na gitari) prvi glazbenik kojeg zoveš za pedal steel – Davor Rodik. Nadalje, kako god okreneš, dobar je bilo kakav sastav u kojemu barem neko vrijeme svira Rastko Milošev. Od početka devedesetih stabilizirala se postava sa Draženom Scholzom (veteran; sjajan prvenstveno u Parlamentu, ali i u Filmu i već prethodno jednom vrlo kratko s Valjkom) na bubnjevima, Berom Blaževićem na klavijaturama, Zoranom Preksavcem na bas gitari i gitaristom Marijanom Brkićem, također više nego pouzdanim veteranom koji je praktički cijele osamdesete proveo s Prljavcima. Tako kompetentna instrumentalistička postava je Valjku omogućavala da postane svojevrstan alfa live band na ovim prostorima. Koncerti su bili prave fešte; povremeno istinske eksplozije muzičke izvrsnosti. Ali ništa od toga ne bi bilo važno mnogobrojnim obožavatelj(ic)ama da sve zajedno nije natkriljivao Akijev vokal koji je suvereno, emotivno, sugestivno i uvjerljivo interpretirao Husove tekstove. A Hus se često čuvao banalnosti u njima. 

 

Naravno, šteta je što je Valjku - kao i mnogim drugim domaćim sastavima - u popularnoj, masovnoj vizuri namijenjena sudbina prepoznatljivosti po hitovima, dok su mnoge tzv. ‘album tracks’ neopravdano zanemarene. Međutim, tako je to u komercijalnom svijetu i nad time nema smisla suviše lamentirati. Hus ostaje jedan od najvećih domaćih rock autora svih vremena i svaki prigovor tome bio bi neozbiljan. A Aki… Aki je bio jedinstven; unikatan. I zasigurno neće ostati tek jednom stranicom nečijeg dnevnika… Valjak? Tko sam ja ili bilo tko osim Husa da odluči o tome, ali nekako bi bilo prirodno da Valjka više ne bude. Možda je Garo Tavitjan, fenomenalni bubnjar Leba i soli i stari Akijev skopski prijatelj, najbliži optimalnom rješenju u ovom periodu u kojemu mnogima cijela situacija vezana uz Akijevu smrt nije još uvijek u potpunosti ‘sjela’. Oproštajna turneja s gostima i Kristijanom Rahimovskim bila bi dostojna koncepcija za kraj. 

 

Pročitaj više o temama: parni valjak, aki rahimovski, smrt, kolumna, rock, balkan



Kalendar

JELENA RADAN Fado & Voyage - Zagreb, KD Lisinski, 20.05.2022.

20.05.2022. - petak

JELENA RADAN Fado & Voyage - Zagreb, KD Lisinski, 20.05.2022.

Zagreb, LD Lisinski
130 kn

PURE ELECTRO COMBICHRIST EDITION, 20.05.2022., Dva Osam, Zagreb

20.05.2022. - petak

PURE ELECTRO COMBICHRIST EDITION, 20.05.2022., Dva Osam, Zagreb

Zagreb, Dva Osam
30 kn/40 kn

VILLAGERS OF IOANNINA CITY, 21.05.2022, Močvara

21.05.2022. - subota

VILLAGERS OF IOANNINA CITY, 21.05.2022, Močvara

Zagreb, Močvara
75kn/90kn

IRON MAIDEN - Zagreb, Arena, 22.05.2022.

22.05.2022. - nedjelja

IRON MAIDEN - Zagreb, Arena, 22.05.2022.

Zagreb , Arena
270 kn - 550 kn

GORAN BARE & MAJKE, 23.04.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

23.05.2022. - ponedjeljak

GORAN BARE & MAJKE, 23.04.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture

RAMMSTEIN - Klagenfurt, Wörthersee Stadion, 25. i 26. 05. 2022.

25.05.2022. - srijeda

RAMMSTEIN - Klagenfurt, Wörthersee Stadion, 25. i 26. 05. 2022.

Klagenfurt, Wörthersee Stadion
90 / 140€

GOD IS AN ASTRONAUT - Zagreb, Močvara, 25.05.2022.

25.05.2022. - srijeda

GOD IS AN ASTRONAUT - Zagreb, Močvara, 25.05.2022.

Zagreb, Močvara
140 kn pretprodaja / 160 kn na dan koncerta

DREAM THEATER, 27.05.2022., Dom Sportova, Zagreb

27.05.2022. - petak

DREAM THEATER, 27.05.2022., Dom Sportova, Zagreb

Zagreb, Dom Sportova

LJETO U MSU: PUSSY RIOT - Zagreb, MSU, 30.05.2022.

30.05.2022. - ponedjeljak

LJETO U MSU: PUSSY RIOT - Zagreb, MSU, 30.05.2022.

Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti
99 kn

Svibanj / 2022

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031 

Must Read

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK