Među zadnje spomenute ubraja se britanski sastav Paradise Lost. Jedni od pionira doom/death žanra u svojoj su se karijeri dobro upoznali s brojnim drugim glazbenim pravcima i pritom stekli korisno iskustvo koje do svojeg punog izražaja dolazi na novom albumu „Obsidian“. Sat vremena čvrste, nepokolebane Paradise Lost suštine izrezbareno je ukrasima i dodacima koji čine ovaj album samo toliko relevantnijim.
Upravo je iskustvo glavni razlog zašto zadnjih godina Paradise Lost gledamo u novom kreativnom i kvalitetnom naletu. Taj je trend započet 2015 uz „The Plague Within“ koji je označio početak povratka korijenima, žešćem zvuku i započeo pravi mali preporod benda. Kako to nije bila puka slučajnost dokazao je 2017. album „Medusa“ koji je zauzeo prvo mjesto na uredničkoj top 20 listi za tu godinu, a hvalevrijedan niz nastavlja i ovogodišnji „Obsidian“.
U 11 novih pjesama vješto su utkani aspekti svake faze benda. Od najočitijih death/doom početaka čiji je utjecaj najviše izražen, preko gothic i synth-pop elemenata do hard rock riffova i modernog zvuka. Ovaj album ima sve, a zbog svoje pametne strukture ne zvuči nabacano i kaotično, već kompaktno i skladno. Glavni kostur čini već utjelovljen zvuk s prethodna dva albuma, a u sitne rupe pomno su ubačeni spomenuti detalji iz svih razdoblja karijere.
Bez trunke straha album otvara akustična gitara, violine i clean vokal koji djeluje jednako smirujuće koliko i tužno. „Darker Thoughts“ krasi upravo takva atmosfera kakvu naslov sugerira, a prije nego što nas lagani uvod odvede u stanje melankolije i sanjarenja, javljaju se do groba distorzirani instrumenti dok se iz zimskog sna budi Nickov životinjsko duboki vokal. Nisu prošle ni tri minute i album me već osvojio. U jednako snažnom tonu nastavlja „Fall From Grace“ čiji spori i težak ritam ostavlja dovoljno prostora već spomenutim brojnim elenmentima iz prethodnih razdoblja. U pjesmi se isprepliće „Draconian Times“ sa zvukom novijih albuma dok iz pozadine vreba mračna atmosfera karaketristična za „Gothic“. And boy, oh boy, does that work. Skladateljsko iskustvo te savršen omjer lijepoga i žestokoga odlično prikazuje „The Devil Embraced“ dok nešto mirniji ton i odličnu solažu nosi „Forsaken“.
Dugovječna postava benda već je toliko uigrana da se čini kako se melodije slažu same od sebe dok pjesme prirodno napreduju i rastu do svojih vrhunaca. Gregor Mackintosh vješto ubacuje suptilne i efektne solaže te dodaje savršenu dozu melodije i soka (umpha kako bi se jedan poznanik izrazio) u svaku pojedinu pjesmu, a to se dobro osjeti na „Ending Days“ i „Ravenghast“. Ton gitare povećava napetost i intenzitet pjesama dok u drugim trenucima predstavlja melodičnu suprotnost dubokim basevima i žestokom Nickovom vokalu. Svake pohvale idu odličnom misku albuma koji je zaslužan da svaki instrument dođe do svojeg izražaja pa čak i kada duboki basevi proizvode lagano podrhtavanje tla u neposrednoj blizini zvučnika (ovo nije album kojega ćete htjeti slušati potiho).
Glazbeni izleti i utjecaji iz ranijih faza doveli su nas do najvećeg odstupanja od proračunate formule skrojene za ovaj album. Pjesma „Ghosts“ za glavnu inspiraciju poslužila se gothic rock bendom Sisters Of Mercy no umjesto da neugodno odskače od ostatka, kroz nju su vješto prožeti svi prepoznatljivi elementi modernog Paradise Losta te uzima najbolje iz oba svijeta. Iz tog razloga u album donosi uvijek poželjnu raznovrsnost i dinamiku. Slična se stvar može reći i za zaključnu „Defiler“ gdje povrh mračne i zlokobne atmosfere Mackintosh još jednom dodaje melodiju u zanimljivom doom/hard rock stilu kojega nismo imali toliku priliku čuti na prethodna dva izdanja.
U svojih 30 godina karijere Paradise Lost nisu izbacili dva ista albuma. Njihov glazbeni put odveo ih je u razne vode u kojima su prirodno naišli na oscilacije u kvaliteti. Na sreću ispred nas nije pokušali eksperiment i izlet u neistražene vode već izdanje sazdano u mračnom jezeru punom teških nota i mračne atmosfere gdje se Paradise Lost osjeća kao doma. „Obsidian“ ne pokazuje samo svo stečeno znanje i glazbeno iskustvo tokom bogate karijere britanske petorke, već i njihovo najkvalitetnije i najplodnije razdoblje.
