Izvještaji

NOVAROCK - Nickelsdorf, Austrija, 13-16.06.2019.

Pustinjski dani na austrijskoj ravnici

Objavljeno: 18.06.2019. 16:50

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

NOVAROCK - Nickelsdorf, Austrija, 13-16.06.2019.

Datum: 13.06.2019.

Mjesto: Nickelsdorf, Austrija

Lokacija: Pannonia Fields II

Here we go again! Još jedna godina, još jedan Novarock, još jedan produženi vikend hvatanja omiljenih bendova i pokušaja preživljavanja bolnog sunca, prekomjerne konzumacije alkohola i prašine koja se zavlači i u najsitnije otvore. Čisto da vas upozorim, dragi moji, u tekstu će biti imena ljudi s kojima sam proveo ovogodišnji (a i prošlogodišnji) Novarock. Najbolja ekipa na Svijetu i okolici!

 

 

Galerija

 

Dan 1. – četvrtak, 13.06.2019. – Circle što???

 

Temperatura je cca 32 stupnja celzijusa, niti daška vjetra. Sunce boli, prašina, koja se svakim korakom kojeg napravi 200.000 posjetitelja ovog austrijskog festivala, podiže i pronalazi put do očiju, ušiju…. Ponekad se po zapitaš čemu sve to. E, onda baciš pogled na skupinu ljudi koja te dočeka (ili ti njih) hladnom pivom i znaš da se već samo radi toga isplatilo doći i ove godine.

 

Događanja ovogodišnjeg Novarocka su po običaju bili na dvije velike pozornice (Red stage i blue stage), te jedna manja Red Bill stage. Čisto da možete lakše pratiti.

 

Ja sam osvanuo na plavom stageu i tu sam bio do samog kraja jer su bendovi bili interesantniji. Za početak Three days grace – kanadski kvartet koji sviraju neki čvršći hard rock i za koje mi je Koren (o.a. vidi uvod) rekao da se trebaju pogledati. I na tome ćemo stati – za pogledati su ok, zvuče solidno, no nekako su mi bili malo premekani i pjevač kao da nije baš bio najbolji izbor nakon što su izbacili bivšeg (opet Korenova informacija). Ono što mi je ostalo kao najsmiješnije u cijelom nastupu je uporno pozivanje u circle pit, pa me zanimalo što se tamo događa. Da, vaš izvjestitelj je krenuo osobno iskusiti draži circle pita na Three days grace. Zaključak: najjadniji, najmizerniji circle pit u kojem sam u svom životu bio.

 

 

Srećom, nakon toga su se stvari okrenule prema boljem. Slijedio je Godsmack – korektno i konkretno, esencijalni hard rock iz Massachusettsa imali su nešto manje od sat vremena da nas podsjete tko su i što su.  Sully Erna na vokalu izvrstan i prolaz kroz njihove najuspješnije hitove uz poseban osvrt na zadnji album „When legends rise“. Od onih pjesama što sam prepoznao nova Bulletproof i stara i najpoznatija I stand alone su me najviše impresionirale. Ajmo to reći ovako – njihovo zlatno doba je, čini mi se prošlo, no zadnji album je korektan i koncertno su uvijek za pogledati.

 

 

Još uvijek je bijeli dan, a na plavi stage penje se Randy Blythe i njegova janjad. Lamb of God – njihov zadnji nastup sam oprao jer su bili loši, pa sam baš čekao da vidim da li je to bila neka iznimka. Pokazalo se da jest. Otprašili su svojih sat vremena fantastično. Blythe u vrhunskoj formi, pratnja isto tako. Čulo se sve što se trebalo čuti. Od uvodne „Omerte“, preko „512“ i, meni najjače stvari, „Blacken the cursed sun“, do samoga kraja i „Laid to rest“ i nezaobilaznog „Rednecka“. Ako želite vidjeti tko su i što su Lamb of god svakako pogledajte dokumentarac „As the palaces burn“.

 

Uslijedio je, po meni, najbolji nastup na plavom stageu. Švedski melodični deatheri – Amon Amarth. Kako su razbili! Jedan tko dobo osmišljen i nabrijan nastup. Johan Hegg na vokalu je bio savršen i publika ga je baš dobro pratila, a i do ovog trenutka više se nije moglo u tzv. „wavebreaker“ (prostor ispred pozornice – kao neki fan pit). Reakcija publike fantastična i kako je mrak počeo lagano padati tako su i efekti sa plamenovima i ostalim počeli imati smisla. Krenuli su sa „Pursuit of the Vikings“ i „Deciever of the gods“ i veće su šake i rogovi bili u zraku. Usput, preporučam „Berserker“ sa kojeg su odsvirali dvije stvari „Shield wall“ i „Crack the sky“. Moj highlight je bio „As Loke falls“, a kraj najblaže rečeno furiozan: „Guardians of Asgaard“, „Raise your horns“ i „Twilight of the thunder god“. Sve je jednostano bili usklađeno. Hegg, svirka, publika, efekti…. Stoga ću ponoviti, iako će me Hrvoje i Vedo (o.a. vidi uvod) proglasiti ludim, ovo je bio najbolji nastup na plavoj pozornici.

 

SLIPKNOT! Da se odmah razumijemo na samom početku. Ja volim ovaj band. Ne volim ono što Taylor radi sa strane, ali Slipknot volim. Gledao sam ih pokoji puta, no ako ću uspoređivati nastupe na Novarocku iz 2015. i ovaj moram priznati da su 2015. godine bili uvjerljivo bolji. Nemojte me krivo shvatiti nije to bio loš nastup, no ne na onoj razini na kojoj ih ja očekujem. Ono što mi je super su ove nove maske – Corey izgleda kao vodeni leš, a i druge su vrlo efektne. Početak je bio izvrstan „People=shit“, malo nakon toga stiže i posljednji singl „Unsainted“ (sa novog albuma „We are not your kind“) i jedan hit za drugim: „Before i forget“, „Heretic anthem“, „Psychosocial“…. I naravno da smo svi skupa pjevali i skakali. Prosurfalo je tu i tamo i pokoje metalno tijelo preko naših glava kojem smo pomogli doći do svog cilja. Tu i tamo su se i otvorili pokoji circle pitovi i razine prašine je bila vrlo visoka. Što u principu znači da je nastup jako dobar. Najbolji dio koncerta su bili „Custer“ i „Sulfur“, a sam kraj je išao sa „Duality“, „Spit it out“ i „Surfacing“. Znao je malo zaštekati i zvuk, pa nisi mogao razumijeti što Corey pjeva, pa je to možda doprinijelo mom utisku o cijelom nastupu. Korektno odrađeno na svekoliko oduševljenje nazočne publike.

 

 

Za sam kraj na pozornici je izgrađen rov (da dobro ste pročitali) i to je moglo značiti samo jedno. Između svih tih grudobrana, bodljikave žice, tenkova i topova mogao se pojaviti samo jedan, jedini bend na Svijetu – Sabaton. Još jedna švedska trupa na ovogodišnjem Novarocku. Odmah na početku „Ghost division“ i odmah odlika njihovih nastupa. Puni su kretanja, zabave, skakanja, muvanja, mahanja i animiraju svi odreda. Zato ih i publika voli, a vole ih i zbog tematike koju obrađuju, a najviše zbog, pretežito, himničnih pjesama. Da sad ne nabrajam sve što s odsvirali samo moji favoriti: u prvom dijelu koncerta set sa „Price of a mile“ i „Shiroyama“ i na samom kraju regularnog seta „The lost battalion“ i „The last stand“.

 

Naravno da je za vrijeme nastupa frenetično zazivan gospodin Broden na ispijanje piva (noch ein Bier) što je on uredno i izvršavao. Ludnica je nastupila na bisu kada smo čuli „Primo Victoria“, „Swedish Pagans“ i „To hell and back“. Bez puno filozofije – nastup u njihovoj maniri, bez puno filozofije, jaka koreografija i jedna himna na drugu – SA-BA-TON!!!!

 

Kratko sam uhvatio The Amity affliction na Red bull stageu – ljudi moji, za bend sam čuo, nikad vidio uživo, ali ovo što su oni ispucali u tih 10-tak minuta što sam ih gledao je bila čista perfekcija.

 

 

Na crvenom stageu su bili Gigi, Cic, Igor, Koren i Kika – najviše radi Ska – P i svi su bili oduševljeni kako su to ludi, anarhični Španjolci odradili. Ako ih ne znate, po imenu možete zaključiti da se radi o ska punk bendu koji su anarhično ludi i pokušavaju Svijet učiniti boljim pljujući s mjerom po svemu što im smeta, a to su: crkva, policija, političari, korupcija, fašisti. I to čine svojim veselim, satiričkim točkama ispresjecanim, nastupom na kojem možeš onda vidjeti i toreadora kojeg bodu mačem, španjolskog kralja koji pleše ska, i kardinala koji pipka Barbiku.

 

 

Headlineri crvenog stagea su bili Sum 41. Ako ih se ne sjećate to je band koji je početkom 2001. godine imao „Fat lip“ – hit koji ih i do danas prati, te su bili vrlo poznati tamo negdje do 2005. godine nakon čega su imali nekih poteškoća, no izdavali su albume koji su uglavnom prolazili nezapamćeno. Iz onoga što sam čuo od mojih očiju i ušiju na tom crvenom stageu najbolji dijelovi koncerta su bile obrade (Black Sabatth, Queen, Pink Floyd, Linkin park) koje su bile ili cijele ili u dijelovima, te sam kraj koncerta na kojem su odsvirali spomenutu „Fat lip“ i „Still waiting“.

Oni koji nikad nisu i neće razočarati na ovakvim festivalima su ekipa iz Penduluma – radilo se DJ setu (kao na ovogodišnjem Novarocku) ili bandu – uvijek pamtljiv i eksplozivan nastup. Tako je bilo i ove godine na zatvaranju crvenog stagea.

Oko 01,00 sati smo se svi lagano povukli na pivicu i čašicu razgovora i dan prvi preživljen bez velikih gubitaka.

 

 

Dan 2. – 14.06.2019. – Red ili blue – pitanje je sad!!!!

 

Ovo je bio najteži dan za odlučiti se kamo i kuda jer su se mnogi odlični bendovi krajem dana preklapali, no vaš izvjestitelj je, čini mu se, uspio nekako uzeti najbolje i prenijeti vam svoje utiske. Zato će moj današnji izvještaj bili malo konfuzan, ali nadam se da ćete se snaći. Kako sam zahvaljujući najboljem metal portalu Perun hr. dobio press pass otkrio sam da postoji vrlo kratak put za novinare između dvije pozornice tako da je moj zadatak time bio umnogome olakšan.

 

Dan je počeo sa Miloševim (o.a. vidi uvod) TessercT-om – britanski progresivni kvintet koje kritika vidi kao pionire tzv. „djent“ pokreta u progresivnom metalu. Kako ja nisam ljubitelj tih ladica u metalu napisat ću samo slijedeće. Dečki nisu zaslužili svirati tako rano, jer su po kvaliteti nastupa sigurno trebali vidjeti barem malo sumraka. Imaju četiri albuma iza sebe i najnoviji „Sonder“ je i više nego dobar.

 

Samo ću napomenuti da su prije njih na bini bili Schmutzki (njemački punk rock band) i Starset (indie rock iz SAD).

 

Uspio sam prve uhvatiti Beartooth. Američka kombinacija hardcora i punka nastupila je pred sad već poprilično popunjenim gledalištem. Žestok nastup, sa puno jakog vokala koji se onako tradicionalno hardcorerski dere na sve nas u publici, izmiješano sa mirnijim dionicama. Da se ne lažemo znam jednu njihovu pjesmu i tu sam i čuo „In between“ – s njom su završili nastup.

 

 

Svi smo bili nabrijani na slijedeći nastup – Behemoth. Naši omiljeni poljski satanisti predvođeni Nergalom. Sve oko njih je savršeno orkestrirano: kapuljače, šminka (iako mi basist djeluje kao black verzija Aladina), video zidovi na kojima se izmjenjuju razni simboli, vatra i sve ostalo. No, mislim da su izgubili onu svoju silinu i oštrinu. Prošla su vremena kada je Nergal parao biblije i bivao svako malo na sudu ili zatvoru. Ušli su u neki mainstream koji ja osobno mogu ravnodušno pogledati. I mislim da osim vrlo mladih poklonika koji u njima vide nekog vraga i to im imponira većina starije publike ima isto ili slično mišljenje. Ako moram nešto istaknuti je srednji dio koncerta na kojem su odsvirali „God=dog“, „Conquer all“ i „Sabath mater“.

 

 

Taman pri kraju nastupa Behemotha na plavom stageu događala se ludnica koja je potrajala od prvog do posljednjeg tona – keltsko, punkerska veselica u režiji Dropkick Murphyesa. Ajme ljudi, tko je ovo preživio može pričati da je bio na koncertu. Ljudi je bilo valjda milion. Prvi takt uvoda Sinead o Connor – „Foggy dew“ i već su svima ruke u zraku. „Cadence to arms“ i onda podsjećanje da su se dečki vratili „The boys are back“. Šutka, circle, zaštitari imaju pune ruke posla hvatajući surfere. Kad ti netko kaže bendžo, gajde, frula, harmonika, mandolina – mislio bi da si na nekom sasvim drugom koncertu, a ne na ovoj tarapani – 1 sat i deset minuta čiste uživancije. „Going out in style“, „The walking dead“, „The irish rover“ – bombardirali su nas iz zvučnika, tjerali nas skakati, pjevati i povremeno otpiti gutljaj hladnog piva. Sam kraj je bio rezerviran za njihovu najpoznatiju pjesmu „Rose Tattoo“, pa su nam poručili „Until the next time“ i za sam kraj „Im shipping up to Boston“ (njihov najprodavaniji singl – nalazi se na soundtracku filma „The Departed“). Kapa dolje i naklon do poda!!!!

 

 

Brzo pretrčavanje na crveni stage i Trivium. Pjevač Matt Heafy je taman krenuo sa Strife kad sam stigao do pozornice. Ono što me cijeli dan čudilo je da si u manji wavebreaker crvenog stagea mogao ući kad god si htio, pa tako i sad. Publike solidno, no kroz cijelu večer sa nekako očekivao više. Trivium moćan svirački i Mat pjevački i baš im se vidjelo da su raspoloženi. Iz razgovora sa ekipom okolo su mi rekli da je od početka svirke bilo tako. Završili su nastup sa „In waves“ i bilo je vrijeme da na pozornicu krenu teškaši.

 

U međuvremenu Smashing pumpkins su krenuli na plavoj pozornici, tamo je Igor pratio Corgana i društvo, pa o tome malo kasnije.

 

 

Prvi teškaš koji je izašao na crvenu pozornicu je Anthrax. Legitimni dio velike četvorke. Gigi (o.a. vidi uvod) smo se jako veselili ovom nastupu i čak se Gigi i razočarao kad sam mu rekao da neće biti „Madhousa“, ali da će biti „Be all, end all“ – pretpostavljajući da će odraditi set sa Slayerovog bečkog koncerta. Na kraju je bilo obratno. Ušli su sa „Cowboys from hell“ i u nekih sat vremena otprašili sve što su mogli (mada su mogli još po koju) i svi mi koji smo izašli vidjeti Joeya, Iana, Charliea, Franke i Jona pjevali smo i skakali i vikali i davali im podršku koju su zaslužili jer su jednostavno zabavni. Zabavni i točka. Sve te pjesme su dio našeg glazbenog vokabulara pa da ih i ne čuješ desecima godina kada se zasviraju tekst ti odmah dođe u glavu. Tako je meni recimo bilo sa „Now its dark“ – koju valjda nisam čuo 20 godina. I oni, kako im i pjesma kaže, jesu zakon.

 

Trk na plavu pozornicu. Nikada nisam bio veliki fan Smashing pumpkinsa, valjda zbog tog njihovog melankoličnog i tihog, nekako introvertiranog pristupa glazbi. Ipak, ne može im se spočitati da nisu vrhunski sastav i ne rade vrhunsku glazbu. Vidjeti ih uživo je svakako bilo pod moranje. I nisam požalio niti sekunde od tih cca pola sata koje sam ih slušao. Postavka na bini minimalistična, gotovo ništa od specijalnih efekata, samo lagana igra svjetala i koncentracija na glazbu. Corgan i ekipa neupitni virtuozi i vrlo brzo te nekako uvuku u taj svoj melankolični, pomalo tužni đir. Čuo sam zadnjih četiri pjesme: „Ava adore“, „1979“, „Cherub rock“ i „The aeroplane flies high“. Maestralno! Igor me izvjestio da je ulaz u koncert sa „Zero“ i novom pjesmom „Solara“ bio fantastičan.

 

Ajde Roberte, trči opet na crveni stage jer kreće doslovno zadnji koncert Slayera u Austriji. Slayer, veliki i moćni Slayer više se neće nikada pojaviti u Austriji. Final tour! Malo se teško bilo prebaciti sa ove melankolije na ovu novu, žestoku i beskompromisnu priču. Jer mislim da je to upravo ono što najbolje opisuje načina na koji Slayer radi svoju glazbu i svoje koncerte – beskompromisno. Ne štede niti sebe, niti svoje instrumente, niti nas u publici i daju apsolutno sve. Da li je to i razlog zašto u ovim godinama više nisu u stanju izvući sve iz sebe za koncert i stoga prekidaju? Najvjerojatnije je tomu tako i to je jedino logično objašnjenje. Sve što je Slayer trebao odsvirati – odsvirao je. Nije se koncert u ničemu razlikovao od onog iz Beča krajem prošle godine. Isti intenzitet, ista savršena svirka, Tom Araya u super raspoloženju. Malo melankolije jer je i njima svima jasno da je to kraj. Pa se Tom u nekoliko navrata, što nije uobičajeno, obratio publici i zahvalio za dolazak. Opet, po meni premalo ljudi, ali tko god nije bio propustio je još jednu tipičnu Slayerovu predstavu. Od uvodne „Repentless“, preko „Gemini“, „Disciple“, „Mandatory suicide“, pa do završnog baraža sa „Raining blood“, „Black magic“, „Dead skin mask“ i „Angel of death“ – sve je bilo složenu u jednu savršenu predstavu sa glavnim glumcima: Tom Araya u ulozi karizmatičnog bend lidera; Kerry King u ulozi grintavog gitariste; Gary Holt u ulozi negrintavog gitariste (čudi me kako mu od benganja ne otpadne glava – ko da nije njegova); Paul Bostaph u ulozi maestralnog bubnjara. Ljudi, naklonite se! I molite se Bogu, Višni, Budi i u koga god da vjerujete da naprave još jedan đir po Europi u kojem će se oprostiti i od nas u Lijepoj Našoj.

 

E, sad je s trčanjem bilo gotovo. Ostao je samo još Robert Smith. The Cure. Iskreno nisam ništa očekivao jer ili nisam pratio ili oni ne izdaju apsolutno ništa već godinama. Na kraju je ispalo da je čovjek svirao preko 2 i pol sata. Ne mora to ništa značiti, ali u konkretnom slučaju znači. Opet, on je bio na tom melankoličnom stageu, ali isto tako uz vrsne glazbenike i pratnju i malo ili ništa efekata treba malo opuštenije tonove čuti i vratiti se u normalu nakon razvaljivanja na Slayeru. Robert Smith u svom prepoznatljivom stilu: crnina, šlampavo namazana usta, crnilo oko očiju, frizura kao da se češljao petardama, malo deblji nego što ga se ja sjećam, ali glasovno jako dobar. U principu sam uspio čuti „Friday i am in love“, zatim „Close to me“, „Why cant i be you?“ i meni najpoznatiju „Boys dont cry“. Ekipa, ako je suditi po ovom mom polusatnom iskustvu sa The Cure, svi vi koji imate karte za InMusic ne propustite ovaj koncert – imat ćete što vidjeti i čuti.

 

Spomenut ću i Frog leap sa Leo Moracchioliem. Znači njih sam slušao iz šatora. Radi se o bendu u klasičnoj heavy postavi sa solidnim pjevačem i nekim zecom koji pleše po bini. Obrađuju klasike u metal maniri, ali ih isto tako miksaju sa elektronskom glazbom. Ukratko, čuo sam na početku onu od LMFAO – „Everday i am shuffeling“ – ne znam da li se tako zove pjesma ili samo dio, zatim „Africu“ od Tota i „Ghostbusterse“ – nije to zvučalo uopće loše, a vidio sam da je publika hrlila vidjeti taj nastup. Vaš izvjestitelj je utonuo u san i skupljao snagu za treći dan.

 

 

Dan 3. – 15.06.2019. – Mrtve hlače

 

Posljedice prva dva dana su se počele osjećati. Kao uvod u ovaj dan moram vam opisati hrvatski corner na Novarocku. Iako ja ovaj festival pohodim već godinama tek od prošle godine sam preko Igora ušao u tu ekipu. Samo ću vam ih kratko opisati jer vjerujte mi do određenog vremena ovoga dana tj. tamo negdje Children of Bodoma se nije pretjerano isplatilo ići bilo kamo. Stoga i ova mala digresija:

 

„Život na Novarocku“

 

Putuješ po Svijetu, ideš na koncerte i festivale i upoznaješ ljude. Kako volim pisati i diskutirati tako sam često bio i na forumu na Perunu hr. gdje sam uočio nick Party on Novarock. Nakon nekog vremena sam zaključio da se u principu samo on i ja tu i tamo malo pochatamo o temi. Tako smo se i na daljinu upoznali i prošle godine konačno live i vidjeli na Novarocku. Sve ostalo je povijest. Naša mala ekipa sastavljena je od ljudi iz cijele Hrvatske i ne zanimaju nas politika, sport, religija, nacionalnost – apsolutno ništa u ovih 4 dana nas ne zanima. Samo pivica, zajebancija, glazba….

 

 

Znači iz Dalmacije nam dolaze Hrvoje i Vedran. Prvoimenovani je tipični Dalmatinac, uvijek nasmijan, ne može nitko proći kraj njega da mu se ovaj ne obrati. Vedran je atipični Dalmatinac, miran, pa se valjda zato njih dva tako i slažu. Da nije Vedrana nikada ne bi imali gazebo da nas brani od sunca. Iz Podravine nam dolaze Gigi, Koren i Cic. Gigi je punk rocker iz dubine duše, a zajedno smo veliki fanovi Anthraxa. Koren je isto onaj mirniji pol ove grupe, zna puno, sluša puno i valjda najpristojniji metalac kojeg sam sreo u životu. Cic valjda ima informaciju o svakom koncertu koji se događa u Hrvatskoj i bližoj okolici i informaciju kako do karta. Istarska ekipa je najbrojnija. Josip je naš majstor za sve i sada smo vidjeli kako je falio prošle godine Vedi da sastavi gazebo. Ove godine cijela ta priča je trajala 15 minuta – prošle godine 2 sata. El comandante je fan Kube i svega u vezi s tim: rum, Fidel, Che. Igor je pokretačka snaga cijele skupine i da nije njega ne bi bilo ni ove naše ekipe. I za kraj kako se kaže šećer na kraju je naša Kika. Jedina žena među nama i kako sama kaže valjda zato što se stalno druži s muškima počeli su joj rasti brkovi. Šalu na stanu – Kika pazi na nas sve bene da budemo u granicama normale.

 

I samo ću spomenut one koji ove godine zbog opravdanog razloga nisu mogli doći jer su dobili bebu – Barbara i Cvrki.

 

I onda odeš po baksicu Ottarockera, malo dovučeš kakvu rakijicu, sjedneš pod upravo sklopljeni gazebo i pričaš kao da se cijeli život znate. Kad malo pogledaš nevjerojatno je to, ali istinito. I po godinama smo razbacani svukuda, neki su oženjeni, neki imamo klince, i sve to nije zapreka.

 

I onda Hrvoje i Vedo i ja odemo na Godsmack, Amon Amarth i Slipknot i vidiš tipa kraj nas u majici od Sabatona sa srpskom zastavom na njoj – upoznaš Miloša, čovjeka iz Beograda s kojim smo se skompali istoga časa i drugi dan u hladu naše sjenice sjedi i Miloš i priča s nama kao da nas sto godina zna.

 

Pa onda odjednom iz ničega nalete dva lika – Edin i Muhamed – Bišćani na privremenom radu u Njemačkoj i sjete se Hrvoja od prije dvije godine (kažem vam lika kad vidiš ne zaboravljaš), pa eto i njih dva u našoj sjenici. Pa se pojavi i Egipćanin Emir, pa neki Škot, pa naš dragi prijatelj Dejo (koji je dio nas, no ljubav ga je odnijela u drugi šator) i njegova Steffi, pa Zlatan (liči lik na Ibrahimovića, no duplo je teži) i svakojaki likovi iz raznih dijelova Svijeta.

 

Sklopiš tu prijateljstva koja traju. Neki od nas se ne vide od Novarocka do Novarocka. Neki se povremeno vidimo na drugim koncertima, no ako se kamo ide kroz društvene mreže se baci poruka i ako se nađemo pivica, ako ne, jebi ga, drugi put.

 

Usprkos svoj toj neugodi spavanja u prevrućem šatoru, prašini, alergijama, nedostatku vode, neradu tuševa, svakojakim redovnim festivalskim poteškoćama, nitko od nas ne bi mijenjao ova četiri dana druženja za apsolutno ništa.

 

Zato sam i napisao na početku. Najbolja ekipa na Svijetu! Vidimo se slijedeće godine! I evo nas već danas na Foo Fightersima!!!! Rekao bi Igor: Ajmo, ajmo……

 

E pa, ajmo natrag na glazbu. Na plavom stageu do Papa Roacha su nastupili Reel big fish (američki ska punk), Millencolin (švedski punk rock), Feine Sahne Fischfilet (njemački punk) i RIN (njemački reper Renato Šimunović – ha, ha, ha). Ništa od navedenog nije bilo vrijedno spomena osim nastupa njemačkih punkera koji su poprilično digli publiku na noge.

 

Papa Roach – pjesmu „Last resort“ valjda znaju svi. Njihov one hit wonder koji ih je gotovo koštao cijele karijere, no uspjeli su se oporaviti i donijeti još nekoliko solidnih albuma. Uživo uvijek korektni, no stalno te prati to prokletstvo TE pjesme koju svi očekuju, pa je i publika u nekom iščekivanju i praktično ne doživljava ostale pjesme. Jako solidan nastup, koji kao kroz neku priču predstavlja njihovu karijeru. Upečatljive su pjesme bile „Scars“ i „Traumatic“. Nakon toga smo svi dočekali „Last resort“, ali i jednu jako dobru obradu „Firestarter“ od Prodigy, te za sam kraj – „Born for Greatness“.

 

Na crvenom stageu Children of Bodom. Dobili su samo sat vremena i za mene je to nedopustivo. Svaka čast svima, ali ga staviti u kategoriju sa prije spomenutim RIN je sramotno. No, bez obzira Alexi i njegov prateći bend (volim njihovu glazbu, ali mi te klavijature nikad nisu sjele) od uvodne „Are you dead yet?“ do završne „Hate crew deathroll“ su imali cijelu situaciju i publiku pod kontrolom. Finci su to – nije ih briga kad i pred koliko ljudi sviraju. Uvijek dobiješ kvalitetu.

 

Power metal. Još jedna ladica. Metal je valjda najkreativniji kad nešto treba spremiti u određenu ladicu. Tipični predstavnici ove ladice su Powerwolf – njemački sastav koji je na sceni već dovoljno dugo da znaju koji je recept za uspjeh. Pjesme su jednostavne i himničke, a oni našminkani i u teškim dugim kaputima po vrućini sviraju vrlo korektno i precizno. Ja mislim da se i oni sami malo zezaju sa svom tom ikonografijom, barem ako je sudi po pjesmama koje glase „Deamons are girls best friends“, „Resurrection by erection“…..Sam nastup jak, kako to Hrvoje voli reći, fanovi će biti vrlo zadovoljni, a vjerujem da su dobili još pokojega.

 

Još jedan njemački band – In Extremo. Hoćete još jednu ladicu? Srednjevjekovni metal! Stvarno? Ok, ima tu gajdi, frulica, neobičnih instrumenata i udaraljki, ali to je metal, zar ne?? Da imaju sljedbenike, definitivno imaju. Ja nisam jedan od njih, ali cijenim to što rade jer su u tome tako tehnički precizni i jaki da jednostavno ne možeš na live nastupu prigovoriti niti jedne jedine riječi. Ono što mene fascinira kod njih da ne odustaju od pjevanja na njemačkom i drugim stranim jezicima, sukladno onome što ih u tom trenutku iz kojeg dijela srednjeg vijeka fascinira. Od svih njihovih pjesama mi je Gaukler najjača, a po reakciji publike mogu zaključiti da su „Sternhagelvoll“ i „Pikse Palve“ isto jako popularne.

 

Od dva In-a ovaj drugi švedski In Flames je imao daleko teži zadatak od prethodnika jer su kolidirali sa Die tote Hosen. Ali, i oni su pokazali da znaju kako privući publiku i ovi Skandinavci (opet Švedi) oko pjevača Andersa Fridena su pokazali jaki nastup. Možda ovaj noviji materijal nema onu snagu kao njihovi uspješniji uradci iz prošlosti, ali ova šestorka je uživo jednostavno jaka i zvučno tako dobro postavljena da su nas doslovce zakucali u gradišćansku stepu. „Monsters in the ballroom“, zatim „Leeches“ i na samom kraju „I am above“ i „Cloud connected“ su ostavile najjači dojam na mene.

 

Zvijezde večeri dolaze naravno iz Njemačke. Sa malo korigiranim programom od posljednje turneje Die toten Hosen došli su pokoriti Novarock. Ne mogu ništa spočitati njihovoj dinamici, izvedbi, odnosu s publikom, sigurno ne mogu ništa protiv njih reći s obzirom na reakciju publike, a sigurno nisu ovaj nastup „odradili“ usprkos rutini koju imaju. Sad će me Igor ubiti, ali meni to sve liči na šlagere za napredne. No, to je moje mišljenje, a ja ovdje moram biti objektivan. Dakle odmah na početku su ispucali četiri velika klasika - „Bonnie & Clyde“, „Du lebst nur einmal“, „Liebeslied“, „Auswärtsspiel“ – gužva je do tada bila nesnošljiva, a od tada ubitačna. Naravno da se Campino nije mogao suzdržati i komentirati političku situaciju u Austriji i svima poznatu “Ibiza” aferu. Neposredno prije pjesme “Madelaine” iskomentirao je da video nadzor nije uopće tako loša ideja kad se vidi što nas slike sa Ibize donose. Na „Steh auf, wenn du am Boden bist“ više smo bili u zraku nego na podu, a na „Pushed again“ upališe i baklje što sigurno nisam očekivao, a totalna ludnica nastala je kod svevremenske „Hier kommt Alex”.

 

Mili Bože, tko će izdržati sutrašnji dan.

 

 

Dan 4. – 16.06.2019. – Savršeni završetak savršenih “Die Ärzte”

 

“Bad wolves” iz L.A. krenuli su jebeno prerano – već u 13,35 sati i to je po ovom vremnu bilo I više nego prerano. Znači jedan od boljih zidova smrti koje sam vidio i to ne bi vjerovali na temu iz Game of Thrones. Korektan, energičan bend koji je dao sve od sebe, a posebno su me se dojmili posvetom Dolores O'Riordan sa pjesmom „Zombie.

 

 

Staviti Testament u pola tri popodne svirati je grijeh i tko god je to učinio treba ga jako kazniti. Naravno da nama omiljeni Indijanci nisu imali problema s tim jer ako im nečega ne nedostaje to rutina i publika to jednostavno primjeti I ide s njima usprkos vjetru koji je nosio onu prašinu posvuda. Ulazak sa klasikom “The preacher”, a onda eksponencijalno prema gore “True believer”, “Hammer of god”, “Into the pit”, a sa svakom pjesmom je i zvučna kulisa bila sve jača.

 

 

Ministry sam prije nekoliko godina vidio na Novarock i ta njihova kombinacija metala, brze vožnje, malo misterije mi je skroz u redu – nekako u ono vrijeme početkom 90-ih su mi oni poslužili kao nadomjestak za bend Zodiac Mindwarp and the love reaction. Nekako su ovi energični bendovi došli na zadnjem danu i digli ekipu koja je nakon tri dana partijanja bila lagano na aparatima. Otvorili su set sa “The missing” i u tih sat vremena svirali ono što inače sviraju na festivalima: “God build my hotrod”, “Stigmata”, “Just one fix”, da bi završili sa “So what”.

 

 

Ako napišem da nisam jako dugo čekao ovaj nastup lagao bih. Rob Zombie! Čovjek me sa svojom pričom uvijek fascinirao. Postavka na pozornici kao iz njegovog horror filma, prateći bend naravno maskiran, hrpa ekrana koja vrti njegove filmove, animacije i svašta nešto. Sam majstor Rob izgleda kao čudo prirode, sve je to nešto na njemu zbrkano, ali ima smisla.  Neutralci koji su se našli na ovom stageu su sigurno mislili koji je sad ovo vrag. Naravno da je slagao set po svojim najboljim i najuspješnijim pjesmama “Superbeast”, “More human than human”, “House of 1000 corpes”, “Dragula”, Thunder Kiss 65”. Nakon svih vrsta vremena uspjeli smo dočekati i kišu za vrijeme njegovor nastupa taman kad je svirao “Blitzkrieg bop”. I na samom kraju njegova neposrednost i volja i želja za kontaktom sa publikom umnogome ga razlikuju od mnogih drugih puno manjih zvijezda.  

 

 

Wolfmother su u popodnevnim satima sa plavog stagea katapultirali publiku u 70-te. Uvijek mi je taj zvuk bio drag. Hard rokerski sa jakim gitarama na pola puta između Pagea i Iommia. Imaju zahvalnu publiku i svi ostali koji su došli vidjeti ili zauzeti mjesta za Slasha su brzo sjeli u vremensku mašinu i uživali. Pjesme poput "Victorious", "Woman", "Gypsy Caravan" i, zaključna vrlo dinamičnog seta, "Joker & the Thief" jednostavno uživo zvuče još puno, puno bolje nego na nosačima zvuka.

 

Uz zvukove „Rays goodbye“ znali smo na plavom stageu da je vrijeme da se pojavi naš omiljeni rukovatelj Gibsonom i najdraži nositelj cilidara – Slash sa Myles Kennedy i Conspirators. Ovdje se opet dalo primjetiti da ljudi očekuju koncert Gunsa. To je pak prokletstvo sviranja u super grupi. Počeo je sa „Call of the wind“ i brzo došao do meni najbolje „Back from Cali“. Myles Kennedy je meni jedan od najdražih pjevača ovog stila, a Konspiratori odličan bend. „Boulevard of broken hearts“ i „Alibi“ isto su izuzetno dobro bili primljeni od publike, ali nije se Slash mogao ni želio više braniti od skandiranja Gunsima, pa je odsvirao „Nightrain“, da bi nakon „Anastasie“ bio ispraćen gromoglasnim ovacijama prezadovoljne publike.   

 

Zašto Slash nije bio zadnji na plavom stageu će mi ostati misterija do kraja života. No, valjda Ewald Tater (organizatori i alfa i omega Novarocka) zna zašto. Stoga su pred poprilično popunjeno gledalište izašli Sharon i Whitin Temptation. Ovaj nizozemski bend ima uvijek tematike vezane za svoje pjesme pa je to ovaj put bio Svemir i NLO. Show hipnotizirajući – glas pjevačice nevjerojatan. Žena jednostavno rastura. Toliko je to dobro bilo da sam išao poslušati nekoliko pjesama u povratku kući. Publika na izdisaju, ali su uglas otpjevali većinu pjesama od kojih sam ja mogao razaznati “Supernova” i “Mother Earth”. Zaslužen status headlinera, no ipak mislim da je to trebao odraditi Slash.

 

I veliko finale.

 

I kad kažem veliko finale – tek je 21,00 sati.

 

Nedjelja je, umor je, idemo završiti na vrijeme i kako treba da svi stignu kući i u ponedjeljak raditi. Možeš misliti!

 

Intro "Also sprach Zarathustra" škripeći je tražio svoj put iz zvučnika, a onda više ništa nije škripalo. Farin, Rodrigo i Bela su uigrani do savršenstva. Klasični punk rock sa izletima u druge razne žanrove. Bilo je tu klasičnih „idemo ljudi pjevati“ „Wie es geht“, "Deine Schuld", "Schunder-Song", pa komada kojih se nitko ni ne sjeća kao „Punkbabies“. Pa bi onda malo Rodrigo uzeo gitaru, a Farin bas gitaru, pa onda opet izmjena i duuuuga solaža Farina koji kaže da ga je inspirirao Slash. Naravno da ni oni nisu propustiti iskomentirati političku situaciju, ali malo suptilnije sa majicom od Bele na kojoj je bio natpis Ibiza. „Manchnal haben Frauen…“, pa zatim „Heulerei“ i „Abschiedsong“ zaključili su prvi dio koncerta.

 

Na bis su izašli odmah. Dernek odmah na prvu „Schrei nach Liebe“, te nastavak jednog nezaboravnog nastupa pred valjda 100.000 ljudi i veliko finale sa „Ist das alles?“, „Bravopunks“ i „Dauerwelle vs. Minipli“.

 

Prateća scenografija savršena, te bombastičan završetak uz veličanstveni vatromet označio je kraj jednog odlično pogođenog završnog headlinera za ovaj 15. jubilarni Novarock. Ovacije, veselje, olakšanje da konačno možeš otići doma.

 

Idemo ljudi kući. Dosta, stvarno dosta za ovu godinu.

 

Što napisati u zaključku osim da, ako ne radi glazbe, radi ekipe se uvijek isplati doći ovamo. Još se sjećam da smo Igor i ja komentirali kako su headlineri nikakvi, ali da ništa nema veze – idemo!!!

 

Tako je i ove godine bilo na rastanku. Vidimo se slijedeće godine.

Robert Katalinić

Text by:

Robert Katalinić

Prati autora

Yesterday don’t mean shit - because tomorrow’s the day you have to face!

Pročitaj više o temama: novarock, 2019



Kalendar

AT THE GATES, 12.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

12.12.2019. - četvrtak

AT THE GATES, 12.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
140 kn/170 kn

MOSKAU, 12.12.2019., KSET, Zagreb

12.12.2019. - četvrtak

MOSKAU, 12.12.2019., KSET, Zagreb

Zagreb, KSET
30 kn

GUNS N ROSES EXPERIENCE, 13.12.2019., Boogaloo, Zagreb

13.12.2019. - petak

GUNS N ROSES EXPERIENCE, 13.12.2019., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
110/130 kn

MY BABY - Zagreb, Tvornica kulture, 14.12.2019.

14.12.2019. - subota

MY BABY - Zagreb, Tvornica kulture, 14.12.2019.

Zagreb, Tvornica Kulture
75 kn / 95 kn na dan koncerta

ONE POSSIBLE OPTION, 18.12.2019., Kset, Zagreb

18.12.2019. - srijeda

ONE POSSIBLE OPTION, 18.12.2019., Kset, Zagreb

Zagreb, KSET
30 kn - 40 kn

JINJER, 20.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

20.12.2019. - petak

JINJER, 20.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
80 kn / 100 kn

ZAGREB DISCO FESTIVAL, 21.12.2019., Boogaloo, Zagreb

21.12.2019. - subota

ZAGREB DISCO FESTIVAL, 21.12.2019., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
85 kn

NOVA 101 GODINA, 31.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

31.12.2019. - utorak

NOVA 101 GODINA, 31.12.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
40 kn/ 55 kn

SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.

15.01.2020. - srijeda

SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.

,
180 kn early bird / 200 kn / 220 kn na dan koncerta /VIP 290 kn

APOCALYPTICA, 20.01.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

20.01.2020. - ponedjeljak

APOCALYPTICA, 20.01.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
150 kn / 170 kn / 200 kn

Prosinac / 2019

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031 

Must Read

FOO FIGHTERS - Pula, Arena, 18.06.2018.

Kalendar

FOO FIGHTERS - Pula, Arena, 18.06.2018.
MY BABY objavili novi video uoči zagrebačkog koncerta

Vijesti

MY BABY objavili novi video uoči zagrebačkog koncerta
GHOST, All Them Witches, Tribulation - Budimpešta, Budapest Arena, 03.12.2019.

Izvještaji

GHOST, All Them Witches, Tribulation - Budimpešta, Budapest Arena, 03.12.2019.
ELUVEITIE, LACUNA COIL, INEFECTED RAIN - Slovenija, Kino Šiška, 05.12.2019. - galerija

Galerije

ELUVEITIE, LACUNA COIL, INEFECTED RAIN - Slovenija, Kino Šiška, 05.12.2019. - galerija
KRYN & PALE ORIGINS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 04.12.2019.

Izvještaji

KRYN & PALE ORIGINS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 04.12.2019.
MICHAEL MOORCOCK - famous UK SF writer and a successful recording musician, known for contributions with Hawkwind and Blue Öyster Cult

Intervjui

MICHAEL MOORCOCK - famous UK SF writer and a successful recording musician, known for contributions with Hawkwind and Blue Öyster Cult
ALL THEM WITCHES, Acid Hags - Zagreb, Mochvara, 04.12.2019. - galerija

Galerije

ALL THEM WITCHES, Acid Hags - Zagreb, Mochvara, 04.12.2019. - galerija
KRYN:

Intervjui

KRYN: "Najveće promjene su se dogodile interno, u nama, u razmišljanju, djelovanju i pogledu na svijet"
BEHAVE - One of These days

Recenzije

BEHAVE - One of These days
BeHaVe (Hara):  'Čim se probudim, čujem nekakvu glazbu u glavi, poznatu ili nepoznatu...'

Intervjui

BeHaVe (Hara): 'Čim se probudim, čujem nekakvu glazbu u glavi, poznatu ili nepoznatu...'
NANOWAR OF STEEL, Nekroinverted - Zagreb, Boogaloo, 02.12.2019

Izvještaji

NANOWAR OF STEEL, Nekroinverted - Zagreb, Boogaloo, 02.12.2019
THE PRETENDERS (+ HEAVEN 17) AT YAMMATOVO 5 - Zagreb, Lauba, 30.11.2019.

Izvještaji

THE PRETENDERS (+ HEAVEN 17) AT YAMMATOVO 5 - Zagreb, Lauba, 30.11.2019.
SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.

Kalendar

SINEAD O'CONNOR - Zagreb, Tvornica Kulture, 15. 01.2020.
ALCEST - Spiritual Instinct

Recenzije

ALCEST - Spiritual Instinct
IZAZIVAČ: LE MANS '66 (Ford vs. Ferrari)

Recenzije

IZAZIVAČ: LE MANS '66 (Ford vs. Ferrari)
BLIND GUARDIAN: Twilight Orchestra - Legacy of the Dark Lands

Recenzije

BLIND GUARDIAN: Twilight Orchestra - Legacy of the Dark Lands
15. POZITIVAN KONCERT - Zagreb, Dom Sportova, 23.11.2019.

Izvještaji

15. POZITIVAN KONCERT - Zagreb, Dom Sportova, 23.11.2019.
FREDDIE MERCURY - 28 godina od smrti glazbene legende 24.11.1991.

Vijesti

FREDDIE MERCURY - 28 godina od smrti glazbene legende 24.11.1991.

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK