Izvještaji

NOVA ROCK 2016 - Austrija, Pannonia Fields II, 14-16.06.2018.

Od žitkog blata do opeklina prvog stupnja - Zabilješke starog metalca

Objavljeno: 21.06.2018. 21:40

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

NOVA ROCK 2016 - Austrija, Pannonia Fields II, 14-16.06.2018.

Datum: 14.06.2018.

Mjesto: Pannonia Fields, Austrija

Kad se sjetim kako je sve započelo ove godine padne mi na pamet film „Smrtonosno oružje“ i ona legendarna rečenica Murtaugha (Danny Glover): „I am to old for this shit!“.

 

E tako sam se ja osjećao u srijedu i četvrtak na ovogodišnjem festivalu Novarock u malom Nickelsdorfu u Austriji. Neprestana kiša i vjetar, žitko blato u koje si upadao do koljena, hladnoća (14 stupnjeva preko dana) – priznajte da je to dovoljno za biti loše volje.

 

Ali, ipak krenimo redom. Da vas ne budi srijeda, nekako se pogodilo da sam stigao dan ranije i smjestio se u svom šatoru, a program je počinjao u četvrtak. Kako se i ove godine sve odvijalo na dva glavna stagea i jednom manjem (Red Bull) nije bilo moguće pohvatati sve nastupe, pa evo presjek onoga što se događalo kroz ova četiri dana austrijske avanture.

 

Četvrtak, 14.06.2018. – Kiša, kiša i opet kiša

 

Moja orijentacija prvog dana festivala bila je plavi stage, gdje sam se zadržao većinu vremena. Već u 14,00 sati počeo je program, a otvorili su ga All them witches – jedan jako zanimljiv bend koji je baš korektno otprašio, a ostao mi je u sjećanju pjevač koji ima onako jedan lijepi, Morrisonovski, glas. Nakon njih su na pozornicu došli Black Stone Cherry – klasični, redneck rock, sa primjesama metala i countrya – kako sam ih već gledao nekoliko puta znao sam da su uživo moćni. I imaju valjda najluđeg bubnjara kojeg sam je u svom životu vidio.

 

Samo da napravim malu digresiju – u međuvremenu je i jedna oveća skupina ekipe iz Hrvatske (sa svih mogućih krajeva Lijepe Naše) stigla u kamp nakon duge borbe sa prometom, vremenom i blatom, pa sam od njih dobivao informacije sa drugih nastupa na koje ja nisam stizao. Stoga hvala Igoru, Hrvoju, Cicu, Điđiju, Kiki i ostalima..

 

Jedan od vrhunaca ovog dana za mene je bio nastup hardcore – punk benda Dead Cross. Slab sam na Mikea Pattona pa je za mene svaki njegov projekt vrhunski. Ovaj stvarno jest – i za one skroz neutralne. Odličan hardcore sa primjesama trasha nas je baš dobro pokrenulo u pitu. Imaju jedan album i jedan EP i to što su imali su i odsvirali.

 

Nakon Dead Crossa brzo trčanje na red stage – Meshuggah. Švedski progresivci su ubili – ionako su tehnički precizni – i ne bili nakon 30 godina zajedničkog rada – ali i sam nastup u već dobrano popunjenom prostoru pred pozornicom pokazao je da imaju veliki broj poklonika njihovog izričaja. Odličan miks novih i starih stvari, po meni oni su trebali debelo kasnije svirati s obzirom na kvalitetu, no to je stvar organizatora.

Opet trka na blue stage i gledam i slušam Hollywood undead – nekakav miks svega i svačega (hip-hop, reggae, metal….. – Limp bizkitovski) – očito su vrlo popularni jer se pitu više nije moglo prići, meni osobno nisu legli. Jedino što sam zapamtio da su pokupili tipa iz publike koji je bio obučen u Deadpoola, dali mu gitaru i ovaj je čak i korektno odsvirao jedan od njihovih hitova (ne pitajte me koji).

 

Stone Sour – da me netko ne shvati krivo – da nije popularnosti Coreya Taylora tj. da on nije pjevač ovog benda – mislim da bi bili jedan od mnogi vrlo sličnih bendova kojih ima na svijetu. No, ovako su oni gotovo u rangu headlinera i ne mogu biti nekorektan i reći da su bili loši. Ne, bili su solidni, odsvirano i odrađeno onako kako treba – festivalski i čuli smo presjek svih njihovih hitova (Through glass, Fabulles, Tired….).

 

Nakon Taylora i pratećeg benda jedan od, kasnije se pokazalo, od boljih i kvalitetnijih nastupa njemačkog benda koji se odazivaju na ime Kraftklub. Ukratko, njemački Hivesi, čak je jedan od gitarista kao blizanac onoga iz Hivesa sa brčićima. Veseli, razigrani, hrpa publike koji su pjevali sve tekstove sa bendom. U jednom trenutku su na nekoj pokretnoj bili ušli u publiku i svi surfali do pozornice.

 

Istovremeno na drugom kraju festivala svirao je Dave Mustaine i njegovi Megadethi i kako sam dobio izvještaj svojih suboraca iz hrvatske kolonije – ništa spektakularno, ali jako dobar nastup sa svim što se očekuje na njihovim koncertima. Usput, nekolicina je poslušala i pogledala i Skillet i, s obzirom da se radi o bendu koji njeguje čvrsti zvuk sa kršćanskom/katoličkom tematikom, nastup je bio i jako dobro popraćen, ali i vrlo energičan i pamtljiv.

 

Najbolji nastup uvjerljivo prvog dana izveli su PARKWAY DRIVE. Kako su Die Toten Hosen morali otkazati svoj nastup zbog zdravstvenih problema pjevača Parkway drive je postao headliner – i ponašali su se i odsvirali kao pravi headlineri. Od prvog takta su imali sve pod kontrolom. Od Wishing wells s kojom su počeli do Bottom feeder na kraju – red novih, red starih, beskompromisno i jako, pjevački savršeno, zvuk izuzetan i produkcija koja je sve to popratila. Već su dugo top band u svojoj domovini Australiji, ali sa zadnja tri albuma su se etablirali i u Europi i Americi. Preporučam zadnji album Reverence.

 

Na plavom stageu nastupali su Austrijanci (mora se ispuniti domaća kvota) Seiler i Speer – koji su očito veliki band (duo) u Austriji – barem po broju obožavatelja. Usput pjevaju na bečkom dijalektu, pa je i nekome tko govori njemački vrlo teško shvatiti što pjevaju.

 

I kako to obično biva nakon oduševljenja slijedi razočaranje. Glavna faca prvog dana trebao je biti Marilyn Manson. A na kraju je bio glavni šupak dana. Već od prvog takta Irresponsible hate anthem bilo je jasno da je neraspoložen, bezvoljan, arogantan – jednostavno nemam riječi kojim bi opisao njegov nastup. Nakon svake pjesme je mikrofon bio na podu. Stanke između pjesama dok se gospodin presvukao i pripremio su bile preduge, nije bilo nikakve tečnosti u nastupu. Pjevači – katastrofa! Još nekako na ovim, uvjetno lakšim, stvarima, ali gdje god je trebao malo vrisnuti i podigunti glas zvučao je loše, nedovršeno, jednostavno je prekidao pjevati, uglavnom za zaboraviti. I još uz sve to je počela padati i kiša, pa smo još i pokisnuli bez veze. Da budemo jasni ja volim Mansona i vidio sam ga u puno boljim izdanjima. Uglavnom, nakon Say10 sam se počeo lagano povlačiti prema šatoru i zaključio sam dan.

 

Petak, 15.06.2018. godine – Što je danas lijep i sunčan dan

 

Totalno suprotno od prvog dana osvanuo je lijep i sunčan dan i svo ono blato s kojim smo se borili je uz pomoć vjetra praktično nestalo do ranog popodneva. Ajde dobro, bar mogu čizme skinuti s nogu i normalno se kretati.

 

I kako to obično biva – Mi, Hrvati – smo se malo skupili i popričali i popili i zabavljali sami sebe i pola kampa, pa odlazak na koncerte bio nešto kasnije. Sporadično su odlazili pojedinci pogledati neki bend koji znaju i vraćali se. Uglavnom pohvalno su s izrazili o The Struts i Nothing but thieves.

 

Ja sam krenuo – kao i većina – sa bendom Anti-Flag. Amerikanci iz Pittsburga (što su više puta tijekom nastupa ponovili) su oduševili svojom energijom i nastupom, tekstovima koji se bave kapitalizmom kao baukom i koji su anti-nacistički, anti-kapitalistički, anti-Trumpovski – uglavnom imaju poruku i jasno i glasno i kvalitetno je prenose. Nakon nastupa su se i pojavili na jednom od štandova „Kein Bock auf Nazis“ (grubo prevedeno – nemam razumijevanja za naciste) i na taj način i podržali ono o čemu pjevaju. Meni odličan nastup i sigurno ću ih ići pogledati ako se pojave na solo koncertu negdje u blizini.

 

Uslijedila su dva nastupa gdje mogu povući paralelu jer u oba benda (Life of agony i Arch enemy) glavne face su žene. I obje su na svoj način jedinstvene. Life of agony (ako se ne varam imaju nastup u Zagrebu kasnije ove godine – nemojte to propustiti). Osim Mine (pjevačice) imaju i ženu na bubnjevima (Veronica) i praše onako konkretno – dugo nisu imali album, prošle godine izdali jedan nakon 12 godina i stvarno bi bilo šteta da se na slijedeći čeka toliko, jer su jednostavno odlični.

 

Sušta suprotnost po stilu je Arch enemy i njihova frontwomen Alissa koja u trenucima kad grovla zvuči kao nabildani muškarac i koja daje poseban štih ovim melodičnim švedskim deatherima. Kad bend nastane od članova Carcassa, Armagedona i Carnagea – ne bi trebao moći biti loš. I tako i jest – jaki svirački i još jači pjevački. A kako žena upravlja publikom je bilo super za vidjeti. Vrijedi isto kao i za Life of Agony i Anti-Flag – ako su tu negdje – svakako pogledati.

 

U sve ove dane sada mi nastala najveća dilema ili trilema – u isto vrijeme nastupali su Jonathan Davis, Bad religion i Crazytown. Ipak sam se odlučio za Davisa, ispostavilo se krivo, jer su Bad religion (hvala Igore na reportu) na drugom stageu razvalili.

 

Da ne bude zabune nije Davis bio loš. Čak je bio i jako dobar, a naročito mi se svidjela upotreba violine na samom nastupu koja je dala još malo mističnosti cijelom zvuku, no moram priznati da nisam vidio neku posebnu razliku od onoga što radi s Kornom – ista tematika, glazba je nešto blažeg oblika, ali u principu nebitno drugačija. Onako dosta depresivna i mračna atmosfera cijelog koncerta, a s obzirom da se održao u po bijela dana – nedostajao je mrak.

 

Dok je Jonathan mračio na svom  nastupu uhvatio sam 15-ak minuta nastupa jednog benda kojeg se malo stariji (a i oni mlađi) moraju sjetiti – CRAZYTOWN. Mislim da malo tko ne zna njihovu stvar Butterfly. Nažalost su završili kao one hit wonder, a neloši su i imaju i druge glazbe koja je vrlo korektna. Mislim da su oni skupili najveći broj publike na malom, Red Bull, stageu i bilo je veselo. Ono što me uz sve stvarno nasmijalo je njihov merch – imaju kapu na kojoj piše „The curse of the Butterfly“ – pa se evo i sami zezaju svojom sudbinom.

 

RISE AGAINST – iz četvorka iz Chicaga koja je imala najbolji nastup dana (uz Prodigy). Imao sam ih prilike jednom vidjeti i već tada su bili izvrsni, ali ovaj nastup je bio u skladu s njihovom vrlo razvikanom reputacijom odličnog live benda. Angažirani tekstovi su meni osobno vrlo bitni, pa im je to bio još i dodatni plus. Odlična svirka, pjevački vrlo dominantno – izvrstan show i nekoliko (meni) vrhunaca: početna Violence, zatim Welcome to the breakdown i Blood red, white & blue. Naravno da su odradili i bis koji su zaključili sa Prayer of the refugee.

 

I naravno za sam kraj PRODIGY!!!!! Omen, Resonate, Nasty, Wild frontier, Everybody in the place, Firestarter, The day is my enemy, Roadblox, Voodoo people, Get your fight on, Need some 1, Breathe, Run with the wolves,  Invaders must die, Smack my bitch up!!! Dernek bez kraja, circlepitovi, šutke, moshpitovi – krv, znoj i suze!!!! I kao dodatak: No good, Their law i za kraj vrlo simbolična Take me to the hospital – vrlo točno! Nakon ovog koncerta zreo sam za bolnicu.

 

Headlineri su na plavom stageu bili Avenged Sevenfold. Ne mogu komentirati, nisam bio ni sekunde, ali po količini ljudi koji su bili tamo moram pretpostaviti da je bilo dobro. I da je bilo izvrsno posjećeno. Vole mladi (vrlo mladi) Nijemci i Austrijanci ovu ekipu iz Kalifornije.

 

Subota, 16.06.2018. – Parndorf – Dorffest, BC in the house, stara kuka još uvijek može……..

 

Ja imam svoju tradiciju, a to je da svake subote odlazim u posjetu svojim prijateljima u Parndorf, mjesto cca 15-tak km udaljeno od Nickelsdorfa, gdje se održava njihova seoska fešta. Uglavnom, taj moj odlazak dovodi do toga da sam se na koncerte vratio tek oko 17,00 sati. I već sam prije odlučio da ću svoje vrijeme do headlinera provesti na plavom stageu.

 

Uhvatio sam taman Baroness – progresivni Amerikanci koji su dobro zapalili publiku i bili si vrlo agresivni i jaki i nekako su mi baš legli – ili je to bilo gradišćansko vino koje je počelo djelovati na mene.

 

I dočekao sam svoj omiljeni band – jesu imali jebeno loš slot – Bodycount zaslužuje bolju poziviju na setlisti, no bez obzira na to kako je to bilo vrhunski nastup!!!!!! Krenuli su sa obradom Slayera, odmah je krenuo circle pit, a Ice T nas je odmah nazvao pičkama jer kakvo je to trčanje uokolo, ajmo ljudi napravit pravi mosh pit! Pa je tako bilo od tog trenutka do kraja koncert (prekratkog, ako smije primjetiti, no ne smije se ići preko vremenskom limita organizatora). Slijedile su Bowels of the devil, Manslaughter i No lives matter – u tom trenutku sam već bio usred mosh pita, baš se dobro otvorilo, odlična atmosfera, puno šutanja i nekoliko wall of deatha. Marame na ustima, prašina se počela dizati, nije se više moglo disati….. ali ide se dalje – slijede Body Count, Drive by i There goes the neighborhood – svi već mokri do gole kože – Disorder – obrada Exploiteda i onda furiozan završetak koncerta – KKK bitch, Talk shit, get shot i naravno himna na kraju COP KILLER. Fuck the police, fuck the police…… Ne znam kako sam ovo uspio preživjeti. Uspjeli smo vidjeti na bini i malu Chanel, ali i mamu Coco – koja nosi stvari koje su minimalno dva do tri konfekcijska broja manji od onoga stvarno nosi. Ukratko jebeno opak koncert – jedva čekam utorak i novi nastup u Boćarskom sa punom setlistom. No, po onom što sam vidio u principu je od punog seta nedostajao samo bis na ovom nastupu.

 

Bullet for my valentine – ukratko, jako dobar nastup, čak puno više ljudi nego na BC. Poslušao sam i pogledao iz prikrajka i naravno da sam bio još pod utiskom nastupa Ice T-a. Ali, po reakciji publike se moglo zaključiti da je to bio i više nego dobar nastup. Zvuk je bio savršen, kao i na cijelom festivalu, sve kristalno čisto. Matthew je imao publiku pod kontrolom – ali B4MV je uživo vrlo kvalitetan bend i nije to bilo nikakvo iznenađenja, a na njemačkom govornom području imaju veliki bazu fanova.

 

Điđi i Cic su bili na Brianu Fallonu i howlling Weatheru i bili su oduševljeni, a Dejo je pogledao WIZO i prosurfao je na tom koncertu njemačkih punkera gdje je bilo hrpa ljudi i atmosfera je bila izvrsna što je uvijek tako kod nastupa domaćih bendova.

 

I tako smo došli do samog kraja trećeg dana i do zadnja četiri (pet) nastupa.

Limp bizkit – moram priznati da sam fan, ali sam pogledao samo zadnjih petnaestak minuta koncerta jer sam ih gledao nekoliko puta u zadnjih par godina i sve je to isto, osim što nema DJ Lethala i basist je sada basistica. Uvijek se isplati pogledati Wesa, što zbog izgleda – što zbog svirke. Razlog zašto nisam bio na Limp Bizkitu je POWERFLO.

 

POWERFLO su nastupali na Red Bull stageu i imao sam osjećaj da bih to trebao pogledati i stvarno sam pogodio. Uz još nekih 50-tak ljudi koji su vidjeli odličan nastup Sen Doga (Cypress Hill) i Billya (Biohazard - gitara) uz podršku Chrisa (Fear Factory/BEowülf-bas) i  Roy Lozano (Downset – gitara), te bubnjara iz Perua – nisam uhvatio ime. Na tragu Bodycounta, ali čvršći i žešći i moram priznati uživo odlični. Imaju jedan nosač zvuka, otprašili su sve sa tog albuma i ostavili nas sa „Bring that shit back“. Odlična kombinacija punka, trasha, hadcorea i hip-hopa.

 

Valjda se najviše ljudi skupilo na nastupu VOLBEAT-a. Odmah ću reći da ih ne volim, jer mi zvuče kao da sviraju jednu te istu pjesmu cijeli koncert. Da li mi je možda glas pjevača iritantan pa tako jednostavno ne želim slušati. Ili sam ih se naslušao u posljednjih nekoliko godina da mi jednostavno idu na živce. Nisam bio jedini, ali sam bio u manjini. Da ne bude zabune čak sam i prepoznao nekoliko pjesama. Ne želim uopće dovoditi u pitanje njihovu kvalitetu, ali jednostavno ih ne mogu provariti. Status headlinera su si zaslužili, sama količina ljudi koja ih je slušala je dokaz tome.

 

Kako nisam bio sam u svome razmišljanju što se tiče Volbeata – odoše Hrvati na Faithless DJ set – jedini nastup na Novarocku koji je bio bezgitarni – Sister Bliss je pustila sve najveće hitove Faithlessa koje znaju svi (God is a DJ, Insomnia, One step to far…). Lijepo smo se gibali i opušteno, bez gužve poslušali ženu koja je uz predivnu produkciju odradila svoj set i naišla na vrlo dobru reakciju publike koja se sve više skupljala kako je nastup odmicao.

 

 

I na samom kraju subotnje priče – BILLY IDOL – stara kuka je baš korektno i konkretno odradio svoj posao uz odličnu reakciju publike koji su zajedno s njim pjevali sve njegove hitove. Počeo je sa Shock to the system (sa albuma Cyberpunk), pa su onda krenule svima poznate Dancing with myself i Flesh for fantasy. Odmah treba napisati: čovjek (osim koje bore) izgleda izvrsno za 63-godišnjaka i kreće se i skače i, što je najvažnije, pjeva kao u najboljim danima, osim što su mu potrebne malo veće stanke između pjesama. A te mu je stanke omogućio njegov stalni kompanjon Steve Stevens, koji je bio i ostao majstor gitare i sva njegova intermezza, sola i minijature držali su publiku na vrhovima prstiju. Moram priznati da sam očekivao više ljudi, ali i vrijeme početka koncerta učinio je svoje (00,30 sati). Sve što se trebalo čuti na jednom koncertu Billy Idola se i čulo: Eyes without a face, Cradle of love, Scream, Dont need a gun, naravno zaključna pjesma glavnog dijela koncerta bila je Rebel Yell. Na bis je otpjevao još White Wedding i duboko u nedjelji (oko 02,00 sati) je završio i treći dan ovog Novarocka.

 

Nedjelja, 17.06.2018. godine – Sviraj Mejdene!!!!!

 

Eto i zadnjeg dana. Malo su organizatori mislili na svoje posjetitelje. Program je planiran da završi do najkasnije 23,00 sati. I plavi stage je počinjao tek u 18,30.

Jutro je počelo sa klasičnim koncertom limene glazbe Wendys Böhmische Blasmusik i besplatno pivo u 11,45 sati. To je za nas bilo prerano. I bilo je užasno vruće. Zavukli smo se pod tendu u hrvatskom dijelu kampa i pili pivu, zabavljali se i pričali, razmjenjivali telefonske brojeve i kontakte. Taj dio je bio stvarno odličan – metalne glave iz cijele Hrvatske spojene u jedno na jednom festivalu. I ostat ćemo u kontaktu pa makar se vidjeli tek slijedeće godine u Nickelsdorfu. U tih nekoliko dana upoznao sam hrpu odličnih ljudi – ljudi koje spaja glazba. Dobro i piva. I poneka rakija. Da se kratko vratim na limenu glazbu, čuli smo je iz daljine i bilo je zvukovno odlično. I samo da napomenem znam da je u još jednom dijelu kampa bila još jedna hrvatska enklava koja se, sudeći po slikama, isto jako dobro zabavljala.

 

Vaš izvjestitelj se koncentrirao na ispijanje piva i analizu zvuka otvaranja limenke, tako da sam otišao na Killswitch Engage i naravno na Iron Maiden.

 

Od ostalih bendova koji su svirali na crvenom stageu mogu samo napisati što sam čuo od mojih suradnika koji su nakratko otišli poslušati Less then Jake (koji su bili izvrsni) – ska punk bend koji su napravili odličnu atmosferu i Enter Shikari za koje mi je rečeno „mogao sam umrijeti i lakšom smrću“ – tako da ne znam da li je razlog bio vrsta glazbe ili izvedba. Kako nisam bio tamo neću niti ulaziti u dublju analizu već ću se posvetiti onome što sam vidio.

 

Killswitch engage – očekivao sam da će Jesse, s obzirom na probleme s glasnicama – imati problema sa growlanjem. Glazbena pratnja meni osobno nikada nije podbacila i tako je bilo i ovaj puta. Jesse je otpjevao/odvrištao/odgrowlao savršeno, nije mu glas niti jednom puknuo. Što se tiče scenskog nastupa KE su uvijek bili minimalistički. Tu i tamo Adam pretrči s jedne na drugu stranu pozornice, isto tako i Jesse, ostali se drže svojih pozicija, ali ne utječe to na ukupan dojam. Trenutno su na turneji sa Maidenima (nažalost nisu u Hrvatskoj) i ne vidi im se napor uzrokovan svakodnevnim nastupima. Otvorili su sa Strenght of the mind, pa onda dalje beskompromisno sa A bin farewell, Life to lifeless, This is absolution. Onda su uslijedile manje poznate Alone i stand i Beyond the flames. I onda kreće tarapana do samog kraja koncerta: Hate by design, Always, My last serenade, Rose of Sharyn, The end of hearthache, My curse, In due time – i na kraju rekli bi Dalmatinci „karag na ultim“ – Holy diver!!!! Odlična izvedba i hommage neponovljivom Ronnie James Dio. Perfektno određen koncert i super atmosfera i odlična priprema za finalni nastup ovogodišnjeg Novarocka.

 

IRON MAIDEN: gledao sam ih valjda 15. puta. Svaki puta kažem sam sebi, ajde bogati, dosta je, već si vidio sve što se može vidjeti od njih. Već mi i žena govori (koja nema veze sa ovom vrstom glazbe) – valjda opet ti Mejdeni???? I nakon svakog novog koncerta ostaneš otvorenih usta i misliš se – pa evo vidiš nisi sve vidio. Opet je sve bilo drugačije.

 

Za true fanove ovo što sam dosad napisao je vrlo razumljivo, za vas ostale – morat ćete otići na pokoji koncert ovih giganata.

 

Doctor, doctor – čuje se iz zvučnika, pit je pun, procjena je da se na koncetu nalazi cca 60.000 ljudi, čuje se već zvučna kulisa fanova. Evo ga, kreću, točno na vrijeme u 21,00 sati. Evo i Churchila, čekamo da krenu Aces High – odmah je atmosfera na 150. Svi pjevaju, jer svi znaju ovaj klasik, avion probija kulisu i lebdi iznad Stevea, Nica, Adriana, Jannicka, Dave i naravno Brucea koji kao lud trči, skače, vrišti, pjeva i vrlo brzo čujemo onu čuvenu : „Scream for me Novarock!!!“ koje nalazi na zaglušujući odgovor svih nas. Ovo je turneja klasika. Sve su to pjesme koji svi moraju znati: Where eagles dare, pa onda 2 minutes to midnight koju su svi skupa pjevali. Onda pjesma koja je meni izuzetno draga (suza u oku) The Clansman, koja se već dugo nije čula na koncertima. Bruce grabi Union Jack i oblači uniformu – kreće Trooper i evo nam Eddiea u uniformi koji se bori sa Bruceom – još jedan od vrhunaca koncerta. Istovremeno se u pozadini mijenja kulisa za svaku pjesmu. Revelations i For the greater Good of God – isto već duge nisu bile na setlistama posljednjih turneja.

 

The wicker man i ponovo promjena kostima za Brucea koji izlazi u kukuljici sa velikim križem – Sign of the cross. Onda je ponovo uslijedila jedna stvar koja je mi je posebno draga – Flight of the Icarus – opet sa odličnom kulisom – viseći Ikar koji u plamenu pada u ponor pod pozornicom na kraju pjesme.

 

Pa onda opet tri velika klasika: Fear of the dark, Number of the beast i zaključak koncerta sa Iron Maiden. Na Zvijeri je velika modificirana ogromna Eddieva glava izašla iz kulise i zloćudno nam se cerila.

 

Svega se vidjelo: pjesme, plesa, skakanja, crowd surfanja, vriske, dreke…

 

I naravno bis koji je počeo sa Evil that man do – opet uz odličnu podršku publike. Zatim je išla Hallowed be thy name i na kraju smo svi skupa pobjegli u brda (Run to the hills).

 

Maideni su Maideni i zato se lijepo svi pripremite za njihov nastup u Areni za kojih mjesec dana. Obavezna lektira.

 

Eto, nadam se da vas nisam sve skupa udavio, ali da sam ipak uspio pokazati što se događalo u četiri dana ovogodišnjeg Novarocka.

 

Hrvatska enklava je već dogovorila novi sastanak slijedećeg ljeta u Nickelsdorfu, a ono što sada sigurno znamo da će jedan od headlinera biti Die Ärzte.

 

 

Jana Zidanič

Proofread by:

Jana Zidanič

Prati autora

Pročitaj više o temama: nova rock, izvjestaj, robert katalinic, iron maiden, bodycount, billy idol, manson, 2018



Kalendar

THE OCEAN I ROSETTA, Močvara, 17.11.2018., Zagreb

17.11.2018. - subota

THE OCEAN I ROSETTA, Močvara, 17.11.2018., Zagreb

Zagreb, Močvara
90 kn / 110 kn

BOA, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

17.11.2018. - subota

BOA, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
70 kn / 90 kn

80's Party, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

17.11.2018. - subota

80's Party, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
20 kn

PUBLIC SERVICE BROADCASTING, 19.11.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

19.11.2018. - ponedjeljak

PUBLIC SERVICE BROADCASTING, 19.11.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
60 kn / 80 kn

PUBLIC SERVICE BROADCASTING - Zagreb, Tvornica kulture, 19.11.2018.

19.11.2018. - ponedjeljak

PUBLIC SERVICE BROADCASTING - Zagreb, Tvornica kulture, 19.11.2018.

Zagreb, Tvornica Kulture
60 kn /80 kn na dan koncerta

NOTHING, 21.11.2018., Močvara, Zagreb

21.11.2018. - srijeda

NOTHING, 21.11.2018., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara

PUNKREAS, Tvornica Kulture, 22.11.2018., Zagreb

22.11.2018. - četvrtak

PUNKREAS, Tvornica Kulture, 22.11.2018., Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
30 kn / 40 kn

BRYAN ADAMS - Ljubljana, Dvorana Stožice, 22.11.2018.

22.11.2018. - četvrtak

BRYAN ADAMS - Ljubljana, Dvorana Stožice, 22.11.2018.

Ljubljana, Dvorana Stožice
49 EUR (parter) - 89 EUR (lože)

RED HOT CHILI PEPPERS by ORGANI'C, 22.11.2018., Boogaloo, Zagreb

22.11.2018. - četvrtak

RED HOT CHILI PEPPERS by ORGANI'C, 22.11.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
40 kn / 50 kn

Studeni / 2018

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930 

Must Read

MY BABY, The Miceks - Zagreb, Tvornica Kultura, 16.10.2018. - galerija

Galerije

MY BABY, The Miceks - Zagreb, Tvornica Kultura, 16.10.2018. - galerija
SWALLOW THE SUN najavio novi album

Vijesti

SWALLOW THE SUN najavio novi album
ALESTORM, 04.12.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

Kalendar

ALESTORM, 04.12.2018., Tvornica Kulture, Zagreb
BELZEBONG, The Necromancers - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 13.11.2018. - galerija

Galerije

BELZEBONG, The Necromancers - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 13.11.2018. - galerija
OWL - Nights In Distortion

Recenzije

OWL - Nights In Distortion
BOHEMIAN RHAPSODY FILM -  IMAMO DOBITNIKE!

Nagradne igre

BOHEMIAN RHAPSODY FILM - IMAMO DOBITNIKE!
FOTO NJUŠKE, 10.11.2018., Dog&Style Pet Shop, Zagreb

Izvještaji

FOTO NJUŠKE, 10.11.2018., Dog&Style Pet Shop, Zagreb
STRATOVARIUS - Enigma: Intermission II

Recenzije

STRATOVARIUS - Enigma: Intermission II
DECAPITATED - Rijeka, Palach , 10.11.2018.

Izvještaji

DECAPITATED - Rijeka, Palach , 10.11.2018.
ARMORED SAINT + FLESH, Zagreb, Močvara, 11.11.2018.

Izvještaji

ARMORED SAINT + FLESH, Zagreb, Močvara, 11.11.2018.
ARMORED SAINT, Flesh - Zagreb, Močvara, 10.11.2018. - galerija

Galerije

ARMORED SAINT, Flesh - Zagreb, Močvara, 10.11.2018. - galerija
FILOZOFIJA UBOJSTVA (Spinning Man)

Recenzije

FILOZOFIJA UBOJSTVA (Spinning Man)
FREAK KITCHEN - Confusion To The Enemy

Recenzije

FREAK KITCHEN - Confusion To The Enemy
BOHEMIAN RHAPSODY

Recenzije

BOHEMIAN RHAPSODY
Najbolje pjesme za tmurno vrijeme

Kolumne

Najbolje pjesme za tmurno vrijeme
SOULFLY - Ritual

Recenzije

SOULFLY - Ritual
PRVI ČOVJEK (First Man)

Recenzije

PRVI ČOVJEK (First Man)
Pjevač Iron Maidena BRUCE DICKINSON proglašen počasnin građaninom Sarajeva

Vijesti

Pjevač Iron Maidena BRUCE DICKINSON proglašen počasnin građaninom Sarajeva

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK