Kolegica sastavlja mail kao reakciju na odgovor potencijalnih poslovnih partnera. Na glas se pita je li u redu da im nekako grublje damo do znanja da smo pomalo razočarani s njihovom ponudom i načinom komunikacije. Druga kolegica odgovara: ''Nee, nikako. Reci im da smo iznenađeni. Very surprised!''
Razmišljam o toj riječi.
Iznenađena.
Sa tom istom kolegicom sam nedavno vodila raspravu o tome može li riječ ''jadan'' imati više značenja. U tom tonu odem proguglati sinonime za riječ kojom ćemo zapakirati naše razočaranje.
Iskaču mi sljedeći sinonimi: zatečen, nepripremljen, začuđen, zgrožen, konsterniran, užasnut, šokiran, frapiran.
Ovo nije riječ koju čujemo rijetko. Dapače, koristimo ju i čujemo u raznim situacijama: ''Iznenadila si me sa svojim stavom.'', ''Rezultat me nije iznenadio.'', ''Ugodno ste me iznenadili!'', ''Ne volim iznenađenja.'', ''Obožavam iznenađenja..''.
Zar nisu sinonimi smiješni? Kako jedna riječ može biti sinonim za nekoliko različitih doživljaja? Neke riječi mogu nositi pozitivan kontekst a neke to ne mogu. Nikako.
Tu onda nastupamo mi, ljudi, i naša objašnjenja. Dajemo kontekst i život našim rečenicama, izrazima, proživljenim događajima i prepričanim doživljajima.
Znam, znam..sinonimi su i riječi srodnog sadržaja.
Srodni su valjda i doživljaji unutarnjeg nemira i olakšanja koji nam pružaju pjesme, kako ga nazivaju, princa tame s biblijom u ruci.
Ni pod razno ih ne palim slučajno. Često ih i izbjegavam ili izbrišem sa playliste kako naleti koja faza u životu jer susret s pjesmom ''tužnog gada'' Nicka Cavea znači da je nedavno nešto pošlo u krivo i da sada stvari možemo procesuirati, okolo naokolo, mučno, pomalo i naveliko. Bilo bi naivno reći da su njegove pjesme tužne i stati na tome. Legitimno ali naivno i neizmjerno nepravedno.
Kada se pojavi tako neka faza koja vrvi sinonimima po glavi i želucu, obično negdje u pozadini čujem ono Nickovo: ''Neću Vam pričati o djevojci, neću Vam pričati o djevojci, neću Vam pričati o djevojci….da Vam kažem o djevojci!!''..pušteno kroz krik uz zvuk jednoličnog udaranja po klaviru i mi, neki, slušamo iznova i iznova o toj djevojci...
Tražeći neki njegov ''hit'' na red mi dolazi njegova ''As I sat sadly by her side''.
Jedna od onih pjesama koja nije bučna niti brza, puna briga, mudrog prizvuka te bez ijednog rješenja. To je u suštini ono čemu odlazimo u Nickovim pjesmama. Kada ništa naizgled nije rečeno osjećamo nekakvo olakšanje jer smo čuli sve.
Tema ove analize biti će upravo ta pjesma.
Situacija je sljedeća. Imajte pred očima razgovor s osobom koja Vam ide na živce. Netko s posla, rodbina ili netko treći. Netko tko ima suprotan stav od Vas u nečemu za što ste Vi godinama stvarali svoj kategorički stav. Ok? Sada na mjestu te osobe i sa njenim riječima zamislite onu do koje Vam je stalo, s kojom ste u nekom odnosu za koji vjerujete da Vam znači više od Vašeg kategoričkog stava. Ili zamislite samo sebe. Sebe podijeljenog na 2 strane.
..Sjećam se razgovora. Barijere između nas. Teška i neprobojna. Za mene nebitna a za njega presudna. Rješenja koja sam nudila ga probadaju kroz njegov interpretirani besmisao situacije. Ali ga probadaju. Prisjećajući se, osjetim nalet tih demona po glavi i znam da treba pustiti taj Nickov krik da to malo rastjera, jer kako kažu, on je maher u opjevavanju demona i iskušavanju da na taj način ipak odu.
Ona i on. Pjesma započinje sa naratorovim odnosno Njegovim opisom situacije:
|
As I sat sadly by her side
|
Dok sam tužno sjedio pokraj nje Uz prozor, kroz staklo Pomilovala je mače u krilu I gledali smo svijet kako je prolazio Nježno mi je izgovorila ove riječi I sa potpuno novim očima, širom otvorenim Gurnuli smo lica prema staklu Dok sam tužno sjedio pokraj nje |
On sjedi tužno pokraj Nje, uz prozor kroz koji promatraju svijet koji, kako kažu, prolazi. Ona u krilu ima mačku i nježno govori sljedeće:
|
She said, "Father, mother, sister, brother,
|
Ona reče: "Oče, majko, sestro, brate, Ujak, teta, nećak, nećakinja, Vojnik, mornar, liječnik, radnik, Glumac, znanstvenik, mehaničar, svećenik Zemlja i mjesec, sunce i zvijezde Planeti i kometi s repovima plamte Svi tamo zauvijek padaju Lijepo i nevjerojatno" |
Ona nabraja ljepote u ovome svijetu. Nabraja ljude, zvanja i planete te kako oni svi padaju u svojoj ljepoti. Zanimljivo je da ženske dijelove u ovoj pjesmi pjeva Nick te da ih nije prepustio nekome poput Kylie u ''Where the wild roses grow''.
Nick dalje kaže:
|
Then she smiled and turned to me
|
Zatim se nasmiješila i okrenula prema meni I čekala da odgovorim Kosa joj je padala niz ramena Dok sam tužno sjedio pokraj nje |
Ona govori nježno i sa poštovanjem te osjetnom samonametnutom zabludom navodeći (samo) ljepotu koju vidi u svijetu koji promatraju iza čvrstog stakla. Osjeća se njen snažan poriv da brani tu ljepotu. Nick ju prikazuje kao da Ona čeka da On odgovori na nešto što je bila samo Njena samoinicijativna konstatacija te time dobivamo dojam da ovaj ''razgovor'' nije prvi put vođen.
|
As I sat sadly by her side "That may be very well", I said
|
Dok sam tužno sjedio pokraj nje Nježno je predala mačku Ponovno k meni i opet smo pritisnuli Naša ravnodušna lica prema staklu "To može biti tako", rekao sam "Ali vidi onoga koji pada na ulici Vidi ga kako pokazuje prema svojim susjedima Vidi ga kako je zgažen pod njihovim nogama Sva vanjska kretanja se ne povezuju ni s čim Jer svaki se bavi svojom trenutnom potrebom Svjedočite čovjeku koji je dopirao iz oluka Vidite onog drugog koji se spotiče o onoga koji ne može vidjeti " |
On napada kontraargumentom na Njen nježan iskaz koji je, po Njegovoj interpretaciji, očito tražio odgovor. On navodi primjer čovjeka koji pada na cesti i koji je zatočen pod nogama ljudi od kojih traži pomoć. On vidi samo pojedince zabrinute sa svojim trenutnim potrebama te tvrdi da se sva vanjska kretanja povezuju ni sa čim. Jednom riječju: bedara.
Cave dalje pjeva:
|
With trembling hand I turned toward her
|
Drhtavom sam se rukom okrenuo prema njoj I gurnuo kosu s njenih očiju Mačić je skočio natrag u njeno krilo Dok sam tužno sjedio pokraj nje |
Zanimljivo je da ovdje mačka sama skače natrag u Njeno krilo dok ju je, prije Njegovog žustrog govora, Ona Njemu nježno predala.
On odmiče kosu s njenih očiju simbolizirajući kako Ona ne vidi to što On vidi ali dok to radi On se trese a Ona odgovara:
|
Then she drew the curtains down And God don't care for your benevolence
|
Zatim je spustila zavjese I reče: "Kad ćeš naučiti To što se tamo događa iza stakla To se tebe ne tiče? Bog ti je dao samo jedno srce Ti nisi dom za srca svoje braće I Bogu nije stalo do tvoje dobronamjernosti Više nego što ga brine nedostatak iste u drugima Niti mu je stalo da sjediš Na prozorima u osudi svijeta koji je stvorio Dok se tuga gomila oko tebe Ružna, beskorisna i pretjerano napuhana" |
Ovo je zadnji bačen argument te imamo o čemu misliti.
Osjetno je Njeno očajno hvatanje za pomalo nepovezane argumente a što nas navodi na zaključak da su ovakav razgovor vodili više puta. Neuspješno. On djeluje ustrajnije u svojim argumentima a Ona je ta koja pukne pod pritiskom tog depresivnog pogleda.
Nick dalje pjeva:
|
At which she turned her head away
|
Pri tome je okrenula glavu Velike suze su joj iskočile iz očiju Nisam mogao izbrisati osmijeh s lica Dok sam tužno sjedio pokraj nje |
Na kraju Ona plače a On se smije. Reakcije dijametralno suprotne njihovim pogledima na svijet. Plače li Ona na kraju jer ju slama način na koji On sebe slama? Pod pritiskom izlječenja cjelokupnog svijeta.
A On?
Je li naivno vjerovati da se smije jer ga je Ona osvijestila o tome što čini sebi i Njoj ovakvim pogledom ili je zadovoljan jer ju je uvukao u svoju priču i još jednom izazvao Njenu reakciju? Je li to znak da je pobijedio u argumentu ili znak da je shvativši da mora promijeniti svoj pogled na svijet prvi korak taj da sam ispriča cijelu priču?
Obzirom da ne znamo odnos ove dvije strane možemo samo pretpostaviti da se radi o paru. Moguće je da je ovo prikaz dviju strana koje se nadopunjuju sa svojim viđenjima svijeta a moguće je i da je prikazan razdor unutar jedne osobe.
Ono što posebno intrigira jest činjenica da je priča pričana iz muške perspektive. Iz perspektive onoga koji na svijet gleda depresivno. Ta je uloga dana muškarcu.
Nije rijetkost da Nick predivno opisuje žene u svojim pjesmama te pronalazim tu suptilnost i ovdje. Ženi je dana ogromna važnost. Nick je odlučio cijelu pjesmu otpjevati iz Njegove perspektive ali je zadnji argument dao Njoj. Strofa u kojoj kaže da se osmjehnula i čekala da On odgovori, iako je vjerojatno znala u kojem smjeru će to ići, pokazuje njenu strpljivost i ljubav prema njemu zbog kojih je spremna ponovno ući u ovu ''raspravu''. To je nešto što bismo stereotipno nazvali: tipično ženski. Čak je i sami naslov pomalo skrivena oda ženi. Naglašeno Njeno prisustvo. ''Dok sam tužno sjedio pokraj nje.'' Je li on tužan jer je s Njom i jer im se pogledi ne preklapaju ili upravo zbog Nje može, takav, živjeti?
Cave nas tjera da kroz ovaj dijalog odnosno 2 odvojena monologa puna retoričkih pitanja preispitujemo kakav je svijet u kojem živimo te može li ga se, i zašto, odrediti tako jednoznačno kao što Oni pokušavaju.
Cave nas tjera i da preispitujemo svoje odnose. Koliko dajemo a koliko i na kakve načine tražimo podršku drugih. On svojim depresivnim pogledom na svijet pokušava razuvjeriti Nju u ljepote koje je navela. Gotovo da je osjetan Njegov perverzan užitak u tome nastojanju jer koliko god to pokušavao kao da mu odgovara da ga netko ipak iznova uvjerava u dobre strane ovoga svijeta. On nikako da shvati da njegove brige za stvari koje ne može riješiti utječu na njihov odnos. Njegove brige za veće stvari utječu na manju stvar, njihov odnos. Nju.
Ona zna da je ista kao i On ali je On taj koji se izdiže iznad drugih i prokazuje stvari a ne čini ništa da utječe na to jer je zalogaj (sva zla ovog svijeta) prevelik za bilo koga. Slijedom toga, on postaje beskoristan. Ironija je ta da onaj tko je osjetljiv i empatičan može biti toliko okrutan i sebičan jer svojom depresivnošću uništava jednu od rijetkih stvari na koje može utjecati. Njihov odnos.
Njegov pogled je možda tu samo da bi impresionirao Nju, da dokaže da mu je stalo, da nosi u sebi sve te emocije. Ali to u njoj budi kontraefekt. Drsko je i opasno pristupiti empatiji i ljubavi sa skrivenim motivima. Kao što Nick kaže:
''Despair and deception,
Love's ugly little twins''.
Mnogo je pitanja koja se postavljaju ali kada se upitam koja strana mi je privlačnija moj odgovor je Njena.
Nisam rekla logičnija, nisam rekla realnija.
Gledati na svijet depresivno i negativno je odluka kojom se odričemo veselja, vremena, prilika i snage. Njegov pogled me vuče jer zvuči oslobađajuće reći sve te ružne stvari, ukazati na njih, ponadati se da ih možemo promijeniti, da ih netko može promijeniti. Međutim, snage treba i za pozitivan pogled ali je za razliku od suprotnog nagrađujući. Možda ne raspletom situacije koju iskrivljujemo da bismo u njoj vidjeli pozitivno ali na neki drugi način jest. A i ako nije, zar nije lijepa nada da će tako biti? Imamo li pravo na tu naivnost te je li to naivnost ili nužan izbor da bismo ''preživjeli'' dan.
Kao što Cave kaže u svom eseju ''Utjelovljena riječ'': ''Bio sam bolestan i sve mi se gadilo, a moj je Bog bio u sličnom stanju. Težak je to posao prezirati stalno i svakoga, sva ta pritajena mržnja bolno je i zamorno zanimanje.''
Vjerujemo da možemo promijeniti svijet počevši od sebe ali se u tome ne gubimo i živimo svoje ''prosječne'' živote ne stavljajući na sebe teret spasenja svijeta. Imamo li pravo stajati na mjestu jer ne možemo spriječiti sve strahote koje se događaju?
I ako spriječimo neke opet će ih ostati još i još..
Dovoljno da opet sve gledamo na Njegov način.
U tome se ne vidi kraj a kraj nije uvijek loša stvar. Bolji je od toga da se kroz život vučemo kao krepane mačke poput ove koju navlače u pjesmi. I ono na što biramo utjecati bi trebali birati mudro, zar ne?
Teško je to za reći jer djeluje nehumano i glupo. Zato vjerujem da Ona plače dok govori zadnji argument. Ne mogu se oteti dojmu da je u ovom ''razgovoru'' Ona stavljena u poziciju glupe osobe. Jer kada se iznose grube i realne činjenice osoba koja ih navodi djeluje pametnije i razboritije ali je li pamet u tome? Ili je pamet u izboru ponekad ''gluplje'' opcije gledanja.
Među onim zamišljenim sugovornicima sa početka, je li se našao netko koga ste pokušali ''spasiti''? Taj netko je tražio Vaše spasenje u nekom obliku i tvrdio Vam da u tome i uspijevate ali se taj napor morao ponavljati opet i opet. Taj isti razgovor vas je neizmjerno iscrpljivao i činio nesretnima ali ste iz ljubavi prema toj osobi opetovano ulazili u njega. Osobu ste uspjeli smiriti na momente ali sa periodičnim (i još većim) regresivnim epizodama.
Kako nakon ovakve Nickove pjesme ne uvidjeti da riječi poput ''jadan'' i ''iznenađen'' imaju mnogo više od jednog značenja.
Da im mi dajemo značenje.
Da dvije osobe imaju pravo na dva različita viđenja iste situacije.
Da su rasprave ponekad oslobađajuće a ponekad pogubne.
Najčešće se ipak vratim spoznaji da nitko od nas ne može reći istinu. Možemo joj se samo više ili manje približiti.
Koja strana Vas više vuče? Kako doživljavate ova dva svijeta i tko je po Vama bacio bolje argumente? Zašto na kraju Ona plače a On se smije? Što predstavlja mačka?
Pitanja je mnogo, razmislite, pišite!
