Kolumne

Moja 1969.

1969. je bila godina koju su mnogi proglašavali prijelomnicom za hipijevske ideale svjetskog mira, ljubavi i sveopće harmonije. Nakon vrhunca jedne ere, simboliziranog sredinom kolovoza '69. na legendarnom Woodstocku, 6. prosinca iste godine dogodio se poznati incident na besplatnom koncertu (nastupalo je više izvođača, poput Santane, Jefferson Airplanea ili CSNY, a vrhunac manifestacije bili su The Rolling Stones) u Altamontu u Kaliforniji.

Objavljeno: 30.09.2014. 20:17

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Moja 1969.

Negativna i naelektrizirana atmosfera, kao i konstantne čarke u kojima je jednako sudjelovala mnogobrojna publika i pijani agresivni članovi Hells Angelsa (koji su trebali biti svojevrsni zaštitari), kulminirale su smrću afroameričkog tinejdžera Mereditha Huntera koji se pokušavao popeti na pozornicu za vrijeme nastupa Rolling Stonesa, a zatim je pod utjecajem droge izvukao pištolj. Jedan član Hells Angelsa reagirao je s pet uboda nožem koji su se pokazali fatalnima. I sam Mick Jagger je dobio udarac, a Marty Balin iz Jefferson Airplanea je napadnut i onesviješten tijekom nastupa svoje grupe. Izgledalo je da hipiji i ekstremni bikeri ipak ne mogu zajedno. Rock javnost onoga vremena pokrenula je priču o kraju jedne ere, o propasti ideala generacije djece cvijeća i sl. Neki bi mogli proglasiti Altamont relativno minornom epizodom u povijesti kontrakultura, ali pokazalo se da je simbolična važnost toga događaja na kraju ipak bila velika. Opjevale su ga i neke grupe, poput Blue Öyster Culta u pjesmi „Transmaniacon MC“. Altamont je bio svojevrstan uvod u eklektične, kaotične, neizvjesne, pomalo dekadentne, mnogima depresivne, ali glazbeno prelijepe sedamdesete.

 

Stvari su se tih godina mijenjale munjevitom brzinom. Vijetnamski rat je još trajao. U studenom '69. šira je javnost saznala za masakr nekoliko stotina vijetnamskih civila u My Laiu, kojega su američki vojnici počinili još u ožujku 1968. Sjećanja na ubojstvo Martina Luthera Kinga još su bila svježa. Novopridošla Nixonova administracija izazivala je revolt određenog dijela populacije SAD-a, ali je sve do Watergatea vrlo uspješno svirala u prave strune u očima vječito konzervativne i navodno šutljive većine. 1971. je praktički uslijedilo napuštanje Zlatnog standarda, dogovorenog u Bretton Woodsu 1944. Destruktivne posljedice te Nixonove odluke osjećaju se i danas u svjetskoj ekonomiji. Studentski pokreti u Europi su uglavnom propali, pa se (žalosno) iz svega zapravo izrodio radikalni ljevičarski terorizam. Što se tiče popularne kulture, američka se kinematografija zauvijek izmijenila. Novim glavnim igračima polagano su postajali redatelji Coppola, Scorsese, Friedkin, Altman, Polanski, Penn, Bogdanovich, Avildsen i dr., te glumci poput Pacina, Hackmana, Nicholsona, De Nira, Keitela, Hoffmana, Hoppera (koji je zapravo režirao kultni film generacije „Easy Rider“)…  San Francisco, izuzetno važan grad za cijelu kontrakulturu druge polovice šezdesetih, postupno je od hipijevske meke postao centar gay populacije. Seksualna revolucija bila je praktički dovršena. Glazba je počela gubiti socijalnu i ideološku oštricu. A to uopće nije bilo loše. Introspektivne i metafizičke teme, često nadahnute literaturom, kao i one (tipično rockerski) izravno hedonističke, pa i otvoreno nihilističke i destruktivne, počele su bujati kao gljive poslije kiše. Rastao je utjecaj rock tiska, posebice časopisa „Rolling Stone“ i „New Musical Express“. A sviračko je umijeće konačno postalo istinski relevantno većem dijelu auditorija. Konačno je dobilo mjesto koje zaslužuje.

 

Zanimljivo je ovlaš preletjeti stanje na svjetskoj (dakako, ponajprije anglofonoj) rock sceni te sudbonosne '69. godine. Creedence Clearwater Revival bio je iznimno popularan sastav koji je svojom briljantnom jednostavnošću vraćao prosječnog Amerikanca korijenima, a to se itekako cijenilo. Jim Morrison je upao u kreativnu i osobnu krizu iz koje se povratio s dva finalna studijska albuma The Doorsa, "Morrison Hotel" (1970) i "L.A. Woman" (1971), ali u srpnju '71. je preminuo. The Beatles su, budimo pošteni, kao kolektiv već bili jučerašnja priča, unatoč produženom labuđem pjevu s „Yellow Submarine“ i „Abbey Roadom“, pa i s „Let It Be“ iz naredne '70. Nitko nije ni slutio da je to pretposljednja godina života genijalnog Hendrixa i tragično precijenjene Janis Joplin (čiji je najbolji album „Pearl“ izdan posthumno '71.) Nadalje, objavljen je možda najbolji country rock album svih vremena, „The Gilded Palace of Sin“ Flying Burrito Brothersa pod vodstvom Grama Parsonsa, još jedne tragične ličnosti. Činilo se da je pomalo umorni Dylan ustupio glavno mjesto pod svjetlima reflektora kantautorske scene kanadskom tercetu Cohen – Young – Mitchell (naravno da to nije bio kraj remek-djelima starog majstora). The Who je rock operom „Tommy“ upečatljivo raširio krila svojih glazbenih ambicija, a 22-godišnji kameleon rođen kao David Robert Jones ponudio je znatno osvježenje svojim singlom „Space Oddity“. Velvet Underground je u biti već išao prema svome zalazu, ali je i dalje možda bio nešto najbliže čistoj umjetničkoj formi u konkurenciji svih imalo popularnijih američkih grupa. Zappa je izdao kultni ''Hot Rats''. Bila je tu i ''Kosa''. Sirova snaga The Stoogesa i grupe MC5 prijetila je iz pozadinske opskurnosti, da bi se naknadno pokazalo da će imati nemjerljiv utjecaj na kasnije generacije, prvenstveno na punk. Beznadnom se činila ta '69. iz usta mladog i ljutitog Iggyja Popa, ali što bi rekli mnogo lošiji glazbenici: „Nije sve tako crno…“

Grupe poput Procol Haruma, Traffica, Moody Bluesa (posebno bih istaknuo njihov zapanjujuće kvalitetan i glazbeno raznovrstan album iz '69., „On the Threshold of a Dream“), Nicea, Jethro Tulla, te, naravno, Pink Floyda ("Ummagumma"), već su bile prisutne na sceni, te je svaka sa svojom varijantom (često pomaknute) psihodelije, ponekad prošarane folk i pop elementima, širila glazbene horizonte, opet svaka na svoj način, a taj je fakt odigrao krucijalnu ulogu u razvoju avangardnih usmjerenja u rocku, kao i, naravno, onoga što ćemo generalno nazivati progresivnim rockom. Grupe poput Vanilla Fudgea ili Iron Butterflyja nisu bile dovoljno "progresivne" da bi se uspješnije profilirale u tom pravcu, a njihove pretenzije na mjesto perjanica nekakvog „heavy rocka“, a zapravo bombastične distorzirane psihodelije s naglašenim klavijaturama, često lišene fokusa, otopile su se kao snijeg na suncu pomalo šokantnom (za ono vrijeme) pojavom Led Zeppelina koji je sa svoja prva dva albuma (oba iz '69.) zauvijek promijenio rock glazbu i zapravo utro put svim kasnijim natjecateljima u žestini zvuka. Black Sabbath je u jesen te godine tek snimao svoj prvi eponimni album. Htjeli su svirati žešću varijantu bluesa, čak i jazza, a na kraju su - ni krivi ni dužni - završili (pre)često percipirani kao očevi metala. Free i Fleetwood Mac nudili su ono najbolje na britanskoj blues rock sceni. Cream se već bio raspao, pa je Clapton našao oduška u kratkotrajnom i relativno dosadnjikavom Blind Faithu. Grupe u rasponu od The Allman Brothers Banda do Mott the Hooplea ostvarile su izvrsna debitantska LP izdanja. The Band je na svom eponimnom albumu iz zadnje godine 60-ih darivao svijet muzikom koja kao da je srasla sa samom srži i duhom sjevernoameričkog kontinenta – neke od pjesama s te briljantne zbirke mogle su biti skladane sredinom 19. stoljeća, ali uglavnom ih je napisao promućurni gitarist Robbie Robertson. Soul/funk combo Sly & The Family Stone izvanredno je energičnim i gotovo divljim nastupom obilježio Woodstock, pa tako na neki način i cijelu tu godinu. Nezaboravnim nastupom na tom festivalu obilježio ju je i Joe Cocker, čovjek čijoj je popularnosti izrazito koristio LSD. Ponešto ozloglašeni Grand Funk Railroad utrpao je dva studijska albuma u tu godinu pijetla, a drugi, „Grand Funk“, čak je imao neke vrijednosti, ponajprije zbog odlične produljene obrade Animalsa „Inside Looking Out“. Najbolji britanski folk rock/psychedelic folk sastavi imali su dvojaku sudbinu: Fairport Convention je cvjetao u naponu snage izdavši tri studijska albuma u jednoj godini, a The Incredible String Band je pao u kvaliteti albumom „Changing Horses“, rezultatom njihovog suludog obraćenja na scijentologiju.

Led Zeppelin 1969.

Led Zeppelin 1969.

U kontinentalnoj su Europi sastavi poput Cana, Amon Düüla i Le Ormea (ovo redanje nikako ne znači da ih glazbeno sve trpam u isti koš) utirali staze novim lokalnim scenama – njemačkom eksperimentalnom valu, tzv. krautrocku, odnosno talijanskoj prog rock sceni. Od vrhunske eksperimentalnije orijentirane glazbe s druge strane Atlantika istaknuo bih Captain Beefhearta i „Contact“, drugi album Silver Applesa, tada začudnu mješavinu psihodelije i rane elektronike. Dugosvirajući prvijenci izvođača u rasponu od, primjerice, Hotlegsa (preteče sastava 10cc, svojevrsne satiričke pop rock supergrupe sedamdesetih u kojoj su važne uloge igrali Kevin Godley i Lol Creme, kasniji duo art pop/prog glazbenika, redatelja inovativnih spotova i izumitelja specifičnog efekta za gitaru, tzv. Gizmotrona), Supertrampa, ELP-a, Barclay James Harvesta, Lindisfarnea i Uriah Heepa, preko Mountaina, do Focusa, Wishbone Asha, Hawkwinda i ekscentrične Magme, bili su praktički odmah iza ugla – svi su objelodanjeni 1970. Počela se zahuktavati i karijera mladog i svestranog Todda Rundgrena, producenta, pjevača i multiinstrumentalista koji je solo prvijenac također ostvario 1970., a kasnije je, uz brojne druge uspjehe, dao svoj mali obol i relativno slabo razvijenoj američkoj prog rock sceni sa svojom grupom Todd Rundgren's Utopia. The Move samo što se nije pretočio u raskošni Electric Light Orchestra. I do debuta Mahavishnu Orchestra s izvanrednim inovatorima Johnom McLaughlinom, Billyjem Cobhamom i Janom Hammerom, trebalo je proći još oko dvije godine. Trebalo bi spomenuti još mnoštvo važnih i zaslužnih izvođača (pitam se, pitam, zašto sam izostavio Simona & Garfunkela), ali ovo je samo kratak presjek onoga što meni osobno znači 1969. godina u glazbenom smislu. U najkraćim crtama i ugrubo. Ali postoje tri relativno podcijenjena debitantska albuma iz '69. To su albumi koji pripadaju trima izuzetno značajnim ansamblima koje najčešće (uz sve njihove primjetne međusobne razlike) stavljamo pod zajednički  nazivnik progresivnog rocka. A to su Genesis, Yes i Van der Graaf Generator. Na neki su način simbolično zatvorili jednu dekadu i najavili novu. I opet će subjektivnost prema osobnim favoritima izbiti u prvi plan. Naime, i King Crimson je te lijepe godine objavio svoj vrlo važan i inovativan prvi LP, „In the Court of the Crimson King“. Koji je, između ostalih, kasnije utjecao i na Genesis (i VdGG). Međutim, zbog činjenice da je i tada, a pogotovo u naše vrijeme, dotični uradak bio gotovo jednoglasno visoko cijenjen od strane kritike i publike kao remek-djelo progresivnog rocka, te se stoga nikako ne može smatrati podcijenjenim (zlobnik u meni rekao bi možda upravo obrnuto, ali riskiram izazivanje čuđenja od strane kolega prog-entuzijasta), njime se neću posebno baviti.

Genesis -

Genesis -

Originalna postava Genesisa sastojala se od Petera Gabriela (vokal), Tonyja Banksa (klavijature), Mikea Rutherforda (bas gitara),  Anthonyja Phillipsa (gitara) i Chrisa Stewarta (bubnjevi). Još uvijek tinejdžeri, imali su tu (ne)sreću da 1967. zapadnu za oko kantautoru, producentu i menadžeru Jonathanu Kingu, bivšem učeniku ugledne Charterhouse School (smještene u Godalmingu pored Londona) koju su tada i sami pohađali. Nakon dva komercijalno neuspješna singla, „The Silent Sun“ i „A Winter's Tale“ (oba objavljena 1968.), između kojih je Stewarta zamijenio John Silver, u ožujku 1969. izdan je prvi album veoma mlade i relativno neiskusne grupe, biblijskog naslova „From Genesis to Revelation“. Naime, nakon Kingovih početnih nadobudnih ideja oko vođenja grupe u smjeru laganog popa, između ostalog u stilu Bee Geesa, iduća mu je namjera bila navesti njezine članove da kreiraju svojevrsni konceptualni album koji je trebao biti donekle inspiriran biblijskim motivima. A glazba se trebala temeljiti na kombinaciji pjevnih pop melodija i dodanih gudačkih (i mjestimično) puhačkih orkestralnih aranžmana. Rezultat je bio više nego solidan. Naravno da se Genesisov prvijenac glazbeno ne može usporediti s njihovim kasnijim remek-djelima, poput albuma „Foxtrot“ (1972) ili „Selling England by the Pound“ (1973), energičnih i epskih progresivnih giganata koji pripadaju u sam vrh ovoga žanra. Međutim, stil koji je bio rezultat kombinacije mladenačke kreativnosti praktički svih članova grupe (ali ipak ponajviše Banksa, koji je zapravo već gotovo pola stoljeća glazbeni direktor (diktator) sastava, a zatim Gabriela i Phillipsa) i Kingovog podstrekivanja, a u nedostatku boljeg termina nazvat ću ga barokni pop, sasvim dobro zvuči u izvedbi benda čiji su članovi u vrijeme snimanja ploče uglavnom imali oko 18 godina. Lijepe, atmosferične, uglavnom lagane i upečatljive melodije karakteristične za pop glazbu, kombinirane s prilično nenametljivim (pseudo)klasičnim instrumentalnim aranžmanima, uglavnom uspijevaju kolorirati upravo komorni ugođaj, blizak baroknome. Naravno, gdjegdje se čuju i utjecaji tada sveprisutnog Moody Bluesa. Ponegdje ima bezličnih iskakanja, pa i donekle dobrodošlih agresivnijih momenata, ali to je još uvijek bila faza Genesisa u kojoj se gotovo uopće nije osjećala agresivnost kakvu su znali pokazivati kasnije. Nije ni čudo da su se ubrzo riješili Kinga i promijenili stil.

 

Iako se i na debutu pomalo sramežljivo najavljuje buduća poetika, pa i glazbene osobine narednih albuma, počevši od „Trespassa“ (1970), ovaj se album zapravo treba promatrati izdvojeno, gotovo potpuno izvan konteksta kasnije diskografije gurua progresive. Treba naglasiti pravu mjeru i tehničku potkovanost Banksa za tipkama, kao i divnu (ako se smijem tako izraziti) atmosferu koju stvara svojom svirkom. Od individualnih pjesama svakako treba izdvojiti uvodnu „Where the Sour Turns to Sweet“, simpatičnu pjesmu koja definitivno posjeduje potrebnu pop dinamiku i koja je možda mogla (i trebala) postati veliki hit. Nadalje, naravno, „In The Wilderness“, izuzetno "catchy" i sofisticiran broj koji uz pamtljiv refren i zanimljiv Gabrielov tekst koji bi se možda mogao shvatiti i kao njegov osobni mladenački manifest, posjeduje i gotovo neobjašnjivu osobinu stalnog ispreplitanja vedre i melankolične atmosfere. To je vjerojatno, između ostalog, zbog dobro pogođene kombinacije klavijatura i gudača koji se nadopunjavaju praktički kroz cijelu pjesmu. Gabrielov vokal je uvjerljiv i strastven, iako se zna da nije tehnički savršen, ali to ionako u njegovom slučaju nikada nije bilo najvažnije, a Banks privodi pjesmu kraju ipak pomalo turobnom kratkom pijanističkom dionicom. Tu su i lagana i veoma dojmljiva „Am I Very Wrong?“ te „The Serpent“, još jedna skladba Banksa i Gabriela. Naravno, i već spomenuti singl „The Silent Sun“. Načelno, može se reći da je A strana ploče bila nešto kvalitetnija i ujednačenija od B strane, ali to previše ne narušava ukupni dojam relativne kompaktnosti i koherentnosti ovog interesantnog LP-a. Komercijalni uspjeh Genesisa došao je kasnije, kada su u grupi već bili veliki Steve Hackett i vrlo dobar bubnjar Phil Collins.

Yes -

Yes -

Ikone koje među prvima asociraju na Yes, čarobnjak klavijatura Rick Wakeman i svestrani gitarist Steve Howe, nisu svirali na eponimnom debitantskom ostvarenju dotičnih legendi britanskog progresivnog rocka. Tony Kaye (klavijature) i Peter Banks (gitara), originalni članovi grupe zaduženi za te instrumente, odradili su više nego korektan posao, posebice Kaye, a i pokojni Banks je posjedovao zanimljiv talent, ali većina slušatelja Yesa, ipak uvelike opravdano, smatra da je taj dvojac svirački inferioran Wakemanu i Howeu. Međutim, uradak koji je ugledao svjetlo dana krajem srpnja 1969. zapravo je Yesovo malo remek-djelo. Štoviše, na njemu nema loše pjesme. Bila je to psihodelija prošarana karakterističnim okusima progresivnog rocka (žanra koji je tada bio tek u svojim počecima) i čak ne toliko sramežljivim najavama budućeg Yesovog zvuka, kao i, na prvu loptu iznenađujućim, žešćim izletima. Specifična atmosfera, mjestimično sjetna i melankolična, a mjestimice vedra i dinamična, obojena prikladnim vokalom Jona Andersona i dovoljno kvalitetnom Kayeovom svirkom na klavijaturama, bila je prisutna gotovo kroz cijeli album. Album koji je nezasluženo ostao u sjeni uradaka koji se priznaju kao Yesova remek-djela, poput „Fragile“ ili „Close to the Edge“. Istina, produkcija Paula Claya ponegdje je bila pomalo mutna, a zanimljiv podatak je i taj da Kaye - koji je od 1983. do 1995. ponovno svirao u Yesu - i Banks uopće nisu sudjelovali u komponiranju originalnih pjesama. Tu stvaralačku rupu kasnije su ispunili spomenuti Wakeman i Howe.

Svaka pjesma s LP-a zaslužuje biti ukratko spomenuta. Uvodna „Beyond & Before“ je relativno spora, izuzetno ugođajna kompozicija s energijom koja kao da čuči u prikrajku, s odličnim Kayeovim Hammondom, prilično naglašenim basom Chrisa Squirea i Andersonovim relativno visokim vokalom. Ima žestokih momenata, a pri kraju se ublažava. Ekstenzivna obrada Byrdsa „I See You“ samosvojna je i posebna, nije toliko perolaka kao originalna verzija. Štoviše, inkorporira hard rock elemente. Sadrži centralnu instrumentalnu improvizaciju koja graniči s jazzom, a sastoji se primarno od nenametljivih Banksovih zahvata na gitari i odličnog bubnjanja Billa Bruforda. Prekrasna sofisticirana Andersonova kompozicija „Yesterday and Today“ jedna je od najboljih (i najljepših) ljubavnih pjesama neke progresivne rock grupe ikada. Jednostavni i dirljivi stihovi kombinirani s laganom Kayeovom i Banksovom svirkom koja pomaže kreirati eteričnu atmosferu u nešto manje od tri minute nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. A ako su Kaye i Banks igdje na ovom albumu istinski zasjali, bilo je to na četvrtoj pjesmi „Looking Around“, živahnoj i dinamičnoj skladbi Andersona i Squirea, jednom od prvih Yesovih brojeva koji je istinski „rokao“. Čujemo klasični Andersonov vokal koji je najavio svoje buduće najblistavije momente, kao i energično i kompetentno sviranje dvojca koji nije skladao na ovoj ploči. Stranu B otvara pjesma „Harold Land“ na kojoj također možemo čuti proplamsaje tvrđeg zvuka, a instrumentalisti nanovo dobivaju priliku da se iskažu. Obrada pjesme Beatlesa „Every Little Thing“ prilika je da se eksperimentiranjem malo obogati poznati muzički temelj, a rezultat je opet, kao i u slučaju „I See You“, efektan, dobar i žešći od originala, naravno. „Sweetness“ je najbolje opisati njezinim naslovom. Riječ je o laganom i profinjenom broju s lijepim i emotivnim tekstom. Možda ga se može opisati kao nešto žešću i instrumentalno bogatiju verziju „Yesterday and Today“ s više utjecaja psihodelije s američke zapadne obale kraja 60-ih, ali usprkos mnogim suprotnim mišljenjima, meni je mrvicu manje drag. Međutim, to je subjektivan stav, a „Sweetness“ je bez dileme odlična pjesma. Album se privodi kraju maltene hipnotičkom gradnjom unikatne atmosfere kroz završnu Andersonovu kompoziciju „Survival“ koja traje oko šest i pol minuta. Squireov bas opet blista. Sve u svemu, „Yes“ je maštovita, prilično originalna i pomalo eklektična (ali ipak fokusirana) kombinacija psihodelije, hard rocka, rane progresive, perolakih balada, više ili manje konvencionalnih pop melodija, zanimljivih, upečatljivih i promišljenih tekstova, uz donekle primjetne utjecaje izvođača u rasponu od Beatlesa do Traffica. Šteta je ne pružiti šansu ovom ostvarenju. Pogotovo kad se prisjetim da je Yes 2014. godine pao na svoje najniže grane blijedim albumom „Heaven & Earth“.

Van der Graaf Generator -

Van der Graaf Generator -

 

Jedinstveni, hiperemotivni ekscentrik Peter Hammill snimio je mnoštvo solo albuma, kao i izdanja pod imenom svoje grupe Van der Graaf Generator, nazvane po elektrostatičkom generatoru izumitelja Roberta Van de Graaffa. Izgleda da članovi u trenutku imenovanja novog sastava nisu marili za razliku između „der Graaf“ i „de Graaff“. Diskografska pauza Van der Graaf Generatora trajala je od 1978. do 2005., a na samostalnim ostvarenjima Hammill je ionako vrlo često imao instrumentalističku podršku kolega iz grupe: multiinstrumentalista (primarno klavijaturista) Hugha Bantona, bubnjara Guya Evansa i saksofonista/flautista Davida Jacksona. Tek posljednjih desetak godina sam svira sve instrumente (i pjeva, naravno) na svojim izdanjima, a reaktivirani VdGG uz njega čine Evans i Banton, uz povremene gostujuće glazbenike. Međutim, i „The Aerosol Grey Machine“ (1969), prvi album grupe, zapravo je trebao biti Hammillov samostalni album. Peripetije koje su prethodile njegovom objavljivanju u rujnu te godine uključivale su krađu kombija i cjelokupne opreme grupe u siječnju, ubrzo nakon izlaska njihovog debitantskog singla, izvrsne ekscentrične psihodelične pop pjesme „People You Were Going To“. Morali su svirati na posuđenoj opremi, pa su objavili raspad u lipnju. Grupu su inače 1967. osnovali Hammill i Chris Judge Smith, tada studenti na University of Manchester, a nakon nekih izmjena u postavi, zatim problema, ucjena i nesuglasica oko ugovora s kućom Mercury Records, te spomenutog raspada, postalo je jasno da Hammill svoj planirani solo album ipak mora objaviti pod imenom grupe. Zauzvrat je oslobođen ugovora s Mercuryjem, a grupa koja se ionako tijekom snimanja odlučila ponovno okupiti, ubrzo je potpisala ugovor s Charisma Recordsom, novom diskografskom kompanijom koju je osnovao impresario Tony Stratton – Smith, ujedno i menadžer grupe. Dakle, „The Aerosol Grey Machine“ snimljen je u Londonu za samo dva dana (31.7. – 1.8. 1969.), a na njemu su, uz Hammilla (vokal, akustična gitara), svirali (tko bi rekao) svi tadašnji članovi VdGG-a: Banton, Evans i basist Keith Ellis. Maestralni i pivotalni saksofonist Jackson pridružio se naknadno, u jesen '69.

 

Je li Hammill progresivni rocker, klasični singer/songwriter, proto-punker ili jednostavno pomaknuti pjesnik koji usput pjeva i svira? To uopće nije važno. Peter Hammill je svoj vlastiti žanr. To je oduvijek i bio. On je nešto poput progresivnog kantautora. Osobenjak koji pred auditorijem izlijeva svoje najdublje emocije, i to u rasponu od agresivnosti obojene spektrom afekata od cinizma do histerije, pa sve do osjećaja najbolje pretočenih u depresivne, melankolične i tmurne laganice. Struktura i instrumentarij (iako su sviračko umijeće i razina kompleksnosti skladbi nekih drugih sastava poput, nasumično nabrojeno, ELP-a, Camela ili Magme, ipak bili iznad tehničkih performansi VdGG-a) njegovih kompozicija  - iako i muzički nekonvencionalnih - ranih ga je sedamdesetih mogla svrstati na prog rock scenu, ali izrazito osobna i vrlo često makabrična poetika, krcata bizarnim metaforama, gotovo religioznim nabojem i bezrezervnim prosipanjem najskrovitijih zakutaka duše, odmicala ga je od stereotipa te scene i žanra. Njegov ekspresivan i uglavnom čist vokal savršeno je izricao konkretne emocije. Upravo je 1969. bila godina koja je donijela njegov, tj. VdGG-ov diskografski iskorak. „The Aerosol Grey Machine“ možemo okarakterizirati pomalo ekscentričnim psihodeličnim rockom s ponekim pop (i jazz) elementom i nekoliko ambicioznijih pjesama koje bismo mogli uvrstiti u progresivni kanon. Uz, naravno, dojmljive stihove iza kojih je mladi Hammill zasigurno beskompromisno stajao i intenzivno ih proživljavao. Kasnije je u jednom intervjuu izjavio da su njegovi mladenački stihovi bili na neki način dogmatski, tj. da nije ostavljao opcije „sivim“ varijantama, ne do kraja proživljenim emotivnim stanjima, previranjima u sredini između različitih mišljenja itd. Naprotiv, sve je moralo biti izrečeno bez ambivalentnosti; ekstremno osjećajno, duboko, rezolutno i bez proračunatih vrludanja. Kasnije je, prema vlastitim riječima, postao zreliji, pa se saživio s realnošću života i svijeta. Njegove su pjesme postale 'otvorenije' za razna tumačenja. Prvijenac Hammillovog glazbenog  poligona, donekle razumljivo, ostao je u sjeni kasnijih vrhunskih izdanja poput „H to He, Who am The Only One“ (1970), kojega su neki nazvali rock varijantom egzistencijalističke literature, zatim četvrtog LP-a „Pawn Hearts“ (1971), „Godbluffa“ (1975) i izvanrednog „Still Life“ (1976). Ali to nikako ne znači da bi ga trebalo otpisati. Naprotiv.

 

Producent John Anthony odradio je posao upravo onako kako je trebao. Uvodna „Afterwards“ je sjajna, relativno lagana psihodelična pjesma sa stihovima koji savršeno iskazuju bol zbog nemogućnosti dugoročnog dijeljenja emocija u ljubavnoj vezi – prvobitno oduševljenje i ekstaza ustupaju mjesto otriježnjenju. Bilo je prelijepo da bi trajalo. Takvu je tematiku Hammill uvijek obrađivao impresivno, a dodamo li tome glazbenu privlačnost refrena i maltene hipnotičku atmosferu cijele pjesme, uz odlične i naglašene Bantonove klavijature, dobili smo jednu od najboljih skladbi cjelokupnog kataloga VdGG-a, žalosno zanemarivanu, nažalost. Pjesmu „Running Back“ obilježavaju strastven i izražajan Hammillov vokal, središnja dionica na flauti koju je odsvirao gostujući glazbenik Jeff Peach, te relativno istaknut i dopadljiv Ellisov bas koji doprinosi (opet) hipnotičkom ritmu. Naslovna pjesma je simpatična Hammillova zafrkancija s naglašenim Bantonovim klavirom u trajanju ispod jedne minute, a „Aquarian“ je izvanredna osmominutna kompozicija, također s naglašenim dionicama na bas gitari, čiji popičan refren i povremeni proplamsaji nešto vedrije atmosfere oduzimaju barem malo od ozbiljnog ozračja ovog dugosvirajućeg izdanja. Iako je tekst zapravo Hammillova sarkastična alegorija. „Necromancer“ je još jedan frontmanov manifest, izrečen kroz metafore, ali mnogi bi mu mogli prigovoriti i određenu naivnost. Muzički je pristup na toj pjesmi nešto tvrđi – vokal je agresivniji, a Evansovi bubnjevi naglašeniji. „Into a Game“ (koju su potpisali svi članovi grupe) i „Octopus“ su možda najprogresivnije stvari na albumu, a potonja je, sa svojom pomalo prijetećom atmosferom, uspjelija. Zaključno, album definitivno sadrži i neke zamornije, besciljne i nedovoljno artikulirane glazbene momente, ali zasigurno ga vrijedi poslušati. I to zato da se čuje mladi 20-godišnji Hammill na početku svoje fascinantne, začudne i plodne karijere. Od eterične atmosfere i laganica do vehementnih trenutaka; od rezignirane ozbiljnosti do razigranog humora; od svjetla do tame – gotovo da bi se moglo reći da ovaj album ima sve. Iako, razumije se, uopće nije postigao uspjeh na tržištu. U tom kontekstu treba nadodati da je prva država u kojoj je Van der Graaf Generator postigao značajniji komercijalni uspjeh bila – Italija.

Pročitaj više o temama: rock, progressive, hard rock, genesis, yes, van der graaf generator, kolumna, 2015, zvonimir lucic

Ovaj članak je pročitan 2927 puta



Kalendar

STAR FILM FEST - Sisak, Kino Klub Sisak, 29. - 31.08.2019.

29.08.2019. - četvrtak

STAR FILM FEST - Sisak, Kino Klub Sisak, 29. - 31.08.2019.

Sisak, Kino Klub Sisak

80's, 31.08.2019., Boogaloo, Zagreb

31.08.2019. - subota

80's, 31.08.2019., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo

MGLA, 06.09.2019., Močvara, Zagreb

06.09.2019. - petak

MGLA, 06.09.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
110 kn / 130 kn / 150 kn

MICHAEL BUBLE - Zagreb, Arena, 16.09.2019.

16.09.2019. - ponedjeljak

MICHAEL BUBLE - Zagreb, Arena, 16.09.2019.

Zagreb, Arena

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

28.09.2019. - subota

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
70 kn / 90 kn

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

02.10.2019. - srijeda

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

03.10.2019. - četvrtak

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

09.10.2019. - srijeda

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
60 kn

Kolovoz / 2019

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Must Read

DUBIOZA KOLEKTIV - dvostruki headliner 15. i posljednjeg pozitivnog koncerta

Vijesti

DUBIOZA KOLEKTIV - dvostruki headliner 15. i posljednjeg pozitivnog koncerta
OPĆA OPASNOST - natječaj za bendove

Vijesti

OPĆA OPASNOST - natječaj za bendove
Crate digging na buvljaku

Kolumne

Crate digging na buvljaku
VOLBEAT - Rewind, Replay, rebound

Recenzije

VOLBEAT - Rewind, Replay, rebound
BRZI I ŽESTOKI: HOBBS i SHAW (Fast & Furious Presents: Hobbs & Shaw)

Recenzije

BRZI I ŽESTOKI: HOBBS i SHAW (Fast & Furious Presents: Hobbs & Shaw)
HEGEMONY QUINTET – objavili album ''Roundabout''

Vijesti

HEGEMONY QUINTET – objavili album ''Roundabout''
SLIPKNOT - We Are Not Your Kind

Recenzije

SLIPKNOT - We Are Not Your Kind
SABATON - The Great War

Recenzije

SABATON - The Great War
Arkanđeo destrukcije: Poetika JIMA MORRISONA

Kolumne

Arkanđeo destrukcije: Poetika JIMA MORRISONA
METALDAYS - Tolmin, Slovenija, 21. - 27.06.2019.

Izvještaji

METALDAYS - Tolmin, Slovenija, 21. - 27.06.2019.
Značajni koncertni hard rock albumi druge polovice sedamdesetih

Kolumne

Značajni koncertni hard rock albumi druge polovice sedamdesetih
MOTOVUN FILM FESTIVAL 2019: VOX LUX

Recenzije

MOTOVUN FILM FESTIVAL 2019: VOX LUX
SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019.

Izvještaji

SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019.
SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019. - galerija

Galerije

SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019. - galerija
HARRY FEENEY (THE ROCKIN' VICKERS):

Intervjui

HARRY FEENEY (THE ROCKIN' VICKERS): "Lemmy was a big fan of the band and some time later he stepped in as lead guitarist"
THE RACONTEURS - Help Us Stranger

Recenzije

THE RACONTEURS - Help Us Stranger
AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019.

Izvještaji

AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019.
AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019. - galerija

Galerije

AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019. - galerija

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK