Izvještaji

METALDAYS - Tolmin, Slovenija, 21. - 27.06.2019.

Tjedan dana nakon završenog MetalDays festivala i dalje se oporavljam. Još mi se u glavi vrte svi događaji koji su se odigrali tokom tjedan dana najljepšeg festivala u Europi.

Objavljeno: 04.08.2019. 15:50

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

METALDAYS - Tolmin, Slovenija, 21. - 27.06.2019.

Datum: 21.07.2019.

Mjesto: Tolmin, Slovenija

METALDAYS 2019 AFTERMOVIE

">

 

MetalDays nije običan festival, MetalDays je godišnji odmor, slavlje, zabavni park i uistinu posebno utočište za sve ljubitelje metal glazbe. Smješten u predivnoj dolini rijeke Soče, omeđen planinama i impresivnom prirodom pruža ambijent kakav se ne može naći ni na jednom drugom festivalu na svijetu. Uz sve popratne sadržaje i dodatne aktivnosti na rasporedu je bio i dobar glazbeni program.

 

PONEDJELJAK 22.7. – Dolazak u vruću akciju

 

Iako su svirke počele već u subotu na najmanjem New Forces stageu (ima ih ukupno 3), prvi pravi dan festivala bio je ponedjeljak kada je program krenuo na glavnom (Lemmy Kilmister) i sporednom (Boško Bursać) stageu. Ove godine nisam stigao doći ranije pa sam ponedjeljak proveo više na putu nego u kampu ili pred pozornicama. Nekad je lijepo poutovati bez pritiska, ipak je prvi bend koji me zanimao svirao tek u pola 7.

 

Stigao sam taman kada su mladi Novozelanđani, Alien Weaponry, svirali prvu pjesmu. Prošle su godine odradili jedan od najupečatljivijih nastupa na manjem stageu pa su ove zasluženo dobili svoje mjesto na velikom Lemmyu. Thrash metal spojen s novozelanđanskim borbenim povicima na maorskom jeziku stvoren je za ovakva okruženja. Sat vremena ispunjena divljanjem publike, ali i trojca na pozornici. Prašili su se žestoki ritmovi, prašina od circle pitova i wall of deathova svakom pjesmom je samo rasla, a zarazna energija samo se širila. Cijeli Tolmin uzvikivao je „Raupatu“ ili „Rū ana te whenua“ kao pravi ratnici. Alien Weaponry opet su razvalili MetalDays, a ne smijem zaboraviti kako dečki nemaju niti 20 godina! Ako se netko bojao da u metalu nema inovacija i kvalitetnih noviteta, ova mlada trojka dokazati će vam suprotno.

 

 

Idući bend While She Sleeps propustio sam jer kako smo stigli taman prije Alien Weaponrya tako sam ostavio šator napola podignutim. Usljedio je ostatak raspakiravanja, a nakon toga valjalo je pokupiti MD karticu s kojom se plaća sva hrana i piće na festivalu. Taj već uigrani sistem funkcionira sasvim pristojno. Odjednom je moguće uplatiti maksimalno 100 eura što  je i više nego dovoljno za život, osim ako ste ruski tajkun koji će tu svotu na plaži i koktelima potrošiti u roku jednog sata.

 

Bilo kako bilo, vraćam se na Lemmya gdja nastupa američki eksperimental metal sastav Neurosis. Bez velike produkcije pa čak i bez backdrop bannera, odsvirali su svoj dosta melankoličan i uspavljujući set. Zanimljiva glazba ima svoje poklonike, ali nikako se nije uklopila na glavnu pozornicu i to u termin točno prije headlinera. Meni osobno naporo i dosadno pa sam brzo produžio dalje baciti oko na veliki izbor hrane koji se nudio na festivalskom prostoru.

 

Vraćam se nazad točno par minuta prije početka glavnih zvijezda večeri. Švedski melodic death bend Arch Enemy, zadnjih godina svira po svim festivalima Europe, a i šire. Od uvoda i  prve sekunde bilo je jasno kako nas čeka poseban light show, zvuk i izuzetno jak nastup. Divlja i energična Alissa White – Gluz istrčava na pozornicu uz gromoglasne ovacije i započinje „The World Is Yours“. Uigran nastup s već poznatom koreografijom krasio je uistinu moćan zvuk. Dupla bas pedala izazivala je vibracije po cijelom tijelu dok bi za vrijeme solaža gitare slale kristalno čiste tonove i melodije po cijeloj dolini Soče. Prvi dio setliste sastojao se od prvenstveno novijih stvari pa smo imali priliku čuti „War Eternal“, „The Race“ i „You Will Know My Name“, a među njih se ubacio i pokoji stariji hit poput „Ravenous“ i „My Aocalypse. Moram priznati kako Alissa svakim novim nastupom zvuči sve bolje odnosno sličnije zvjerskoj Angeli. Odlična rasvjeta, uigran bend, dobra set lista i energičan završetak uz „Nemesis“ bili su dobitan recept za nastup koji će se ispostaviti kao jedan od vrhunaca festivala. Još jednom bih htio napomenuti odličan dvojac na gitarama, Jeff Loomisa i Michaela Ammota koji su ukrali svaki trenutak kada bi glavnu riječ vodile njihove gitare.

 

 

Prvi dan zaključio je švedski black/death metal sastav. Necrophobic su prikupili zavidnu količinu ljudi na Bursać (odsad na dalje zvat ću ga BB stage) stageu i pružili uvjerljivi kasnovečernji nastup. Njihova glazba traži i zaslužuje mračno, šumsko okruženje što je vjerujem osjetio dobar dio prisutne publike. Nastup nažalost nisam ispratio do kraja jer nakon još jedne pive kod glavne plaže (u produžetku BB stagea) bilo je vrijeme za spavanac.

 

UTORAK 23.7. – Manji bendovi zasjenili headlinere

 

Jako sunce činilo je spavanje u šatorima neizdrživo nakon 9 sati ujutro (osim ako ste te sreće pa ste uhvatili mjesto u hladu). Nakon ne baš lijepog buđenja slijedi lagani jutarnji tuš pa odlazak do Hofera na početku kampa po doručak. Inače preporučam svima koji dođu na festival s određenim budžetom da se nakrcaju stvari u Hoferu jer se osjetno može uštedjeti na hrani i piću. Jest da sunce vrlo brzo ugrije i onu najhladniju pivu, ali za sve probleme hlađenja cuge tu je ledena Soča koja je poslužila kao odličan frižider. Na glavnu plažu nije se smjela unositi vlastita cuga, ali zato takvih restrikcija nije bilo na drugoj plaži lociranoj u samome kampu. Na obje plaže sve je vrvjelo u flamingosima i jednorozima svih boja što je nešto što nećete vidjeti ni na jednom drugom festivalu. Scene gdje dvojica vikinga ispijaju radler dok ih lagana struja nosi zajedno s jednorogom na kojemu sjede su najnormalnija pojava. Sve su to čari MetalDaysa.

 

 

No, dosta točanja nogu i kupanaca jer je program na glavnim pozornicama već počeo. Prvi bend koji me privukao dolazi iz Moldavije. Infected Rain predvođeni su energičnom i karizmatičnom Lenom Scissorhands. Ne, cura nema ruke napravljene od škara, ali ima vražje upečatljiv scream vokal nakon kojega slijedi jednako upečatljiv, ali miran clean. Njihova glazba je u ranijim danima bila inspirirana nu-metalom dok noviji materijal ima utjecaja metalcorea, industriala i još kojekakvih drugih žanrova. Uživo taj miks djeluje skladno i jako. Gitare i bubnjevi sastavljaju dobar glazbeni kostur, ali pravo lice i unikatnost zvuka čini Lena. Lakoća s kojom se prebacuje iz svog milog gasa u zastrašujući scream/growl je impresivna. Od pjesama dominirale su one s posljednjeg albuma „86“ pa su se tu našle „Mold, „Fool The Gravity“, „Endless Stairs“, a dosta dobro zvuči i nedavno objavljeni singl „The Earth Mantra“ koji pokazuje daljnju evoluciju i sazrijevanje zvuka. Emotivna je bila izvedba pjesme „Orphan Soul“ koju Lena izvodi s posebnom energijom, a na posljednjoj pjesmu spustila se na ogradu do same publike i pridržavajući se za ruke fanova otpjevala cijelu stvar.

 

 

Atmosferu na još i dalje opakom suncu spustili su islandski rockeri The Vintage Caravan. To ne mislim jer im nastup nije valjao već upravo suprotno. Njihova svirka odlično je poslužila kao odmor od divljanja. Dok se prostorom širio miris trave, ja sam se zaletio po pivu od 4€ i otišao u hlad na malo brdo s lijeve strane stagea i uživao. Na MetalDaysu nema presinga i jurnjave sa stagea na stage, uhvatiš bend koji ti se sviđa i to je to. Pred pozornicama uvijek ima mjesta pa nema onog dosadnog proguravanja u prve redove. Nakon solidne rock svirke, uhvatio sam energičan početak francuskog benda inspiriranog japanskom kulturom. Rise of the Northstar kombiniraju nu-metal i hardcore punk u jednu čudnu i zanimljivu kombinaciju. Vrlo brzo su uspjeli razdrmati i pokrenuti publiku koja je još bila u laganom transu od Vintage Caravana. Skakanja i divljanja nije nedostajalo i publika se odazivala na svaku komandu koju bi frontmen Vithia zadavao.

 

 

Bilo je vrijeme da pronađem ostatak ekipe te odem do velikog kampa blizu New Forces stagea gdje se okupila vesela Irsko – hrvatska družina. Par hladnih pivi kasnije uputili smo se nazad do Lemmya jer je stiglo vrijeme za folk veselicu. Uvijek zabavni Finntroll spremili su se za pravu feštu, a jednako dobro raspoložena publika prihvatila je izazov. Bilo je tu plesa, skakanja, poneka šutka i obilje, ali stvarno obilje crowdsurfera. Još jedna stvar u kojoj se MetalDays razlikuje od drugih festivala je broj ljudi koji se odvaži na put preko tuđih ruku do photo pita. Zaštitari su gotovo svaki nastup imali pune ruke (doslovno) posla, ali to je sve dio čari ovog festivala. Zabavni folk ritmovi širili su se diljem doline i premda je malotko znao točan tekst, to nas nije spriječilo u skakanju i deranju. Pravi dernek nastao je na neizostavnoj „Trollhammaren“. Bendovima poput Trollfesta odlično leži opuštena festivalska atmosfera što su oni prepoznali i iskoristili.

 

Headliner druge večeri meni je bio i ostao čudna pojava.  Još prije sam čuo i bacio uho na Architects, ali mi kombinacija metalcorea i progressive metala nije legla. Rekao sam sam sebi „ajd, odi ih pogledat, znaš kako te masu bendova iznenadi uživo“. Međutim, to oduševljenje se nije dogodilo. Uz impresivnu rasvjetu bend je na prednji dio pozornice postavio nekakvu platformu na kojoj se frontmen Sam Carter prešetavao kao na nekoj modnoj pisti. Uz razne pokrete pokušavao je angažirati publiku, ali mu to nije najbolje polazilo za rukom. Njihov zvuk generalno nije loš, ali po mome mišljenju još su daleko od toga da bi zaslužili titulu headlinera. Svaka čast dečki, ali masu ranijih bendova su vas pojeli.

 

Bilo je interesantno kako je The Vintage Caravan odsvirao akustični set na minijaturnoj pozornici kod glavne plaže koji je, kako sam čuo od drugih, bio intiman i genijalan. Mene je prije toga ubilo sunce koje me tuklo cijeli dan pa sam završio u šatoru ranije od planiranog.

 

SRIJEDA  24.7. – Vruće, vruće, vruće....hej, pa tu je plaža!

 

Ove godine imao sam u planu otići jedan dan do dvorca s kojega se pruža predivan pogled na cijeli Tolmin i festival te posnimiti brojne planinarske putove i aktivnosti koje se nude u okolici grada.  Nažalost, temperature koje su svakim danom samo rasle spriječile su me u tome. Probudio bih se, otišao do Hofera i vrlo brzo shvatio da je prevruće za šetnju kampom, a kamoli za bilokakav uspon. Brojni posjetitelji odvažili su se na razne izlete po planinama, paragliding ili rafting. Dan se mogao iskoristiti na bezbroj načina, ali ja sam shvatio da je meni najbolje na plaži i u Soči gdje sam upoznao ekipu ne samo iz cijele Europe već iz Kolumbije, Meksika, SAD-a i Izraela. Različite kulture spojile su se u jedinstvenu metal zajednicu u kojoj vladaju drugačija društvena pravila. Jedno od tih je da, ako si žedan, odmah ti netko uskače s pivom ili drugim pićem. Lijep je to svijet.

 

 

Među svom tom pričom, upoznavanjima i druženjima, lagano je zaboraviti kako negdje tamo bendovi već sviraju. Tako sam propustio par bendova na BB stageu koji su me zanimali, ali nikome ništa, živciranje na festivalu je strogo zabranjeno. Idemo dalje do „Lemmya“ taman na vrijeme za hladnu poslasticu iz Finske. Kalmah je svojim albumima „Swampsong“ i „The Black Waltz postao cijenjeno ime u melodeath vodama. Njihov zvuk karakterističan je i čistokrvni melodic death metal s brojnim melodičnim solažama, klavijaturama, ali i sablasnim vokalima. Uživo djeluju sasvim solidno makar me razočarala kvaliteta zvuka na pojedinim pjesmama. Čuti „Heroes To Us“ ili „Hades bio je san klinca koji je upravo otkrio melodeath, ali uživo taj san nije djelovao tako bajno. Gitare se nisu jasno čule i nažalost dobar dio pjesama protekao je kao zbrka nota i buke. Šteta jer bend ima uistinu hrpu kvalitetnih stvari. Možda ću ih uhvatiti jednog dana u nekom klupskom prostoru gdje će zvuk biti bolje, do tada se okrećem daljnjim nastupima na festivalu.

 

I to kakvim! Moram priznati da sam bio skeptičan oko novog pjevača Kvelertaka. Naime, prije koju godinu bend je napustio dugogodišnji frontmen prepoznatljivog glasa, Erlend. Njega je zamjenio Ivar Nikolaisen. Sjećam se kako su u Zagrebu odradili odličan nastup, a dobar dio zasluga za to odnio je upravo tadašnji pjevač tako da je Ivar imao velike cipele za ispunit. U tome ne samo da je uspio nego je nadišao sva moja očekivanja. Glas odličan, ali više od glasa osvojila nas je njegova karizma i energija kojom zrači. Čovjek trči, skače, publiku gleda ravno u oči i njome ne upravlja nego se stapa. U nekoliko trenutaka spustio se do same ograde te samo što nije skočio u rulju. Pjesme su energične i specifične za Kvelertak, miks rocka i metala. Kako je koncert odmicao tako je atmosfera bila sve luđa i luđa. „Blodtorst“, „Berserkr“ i „Mjod“ izazvale su pravu ludnicu, hrpu headbanganja i circle pitova, a za dinamičan završetak ostavljena je i sama „Kvelertak“. Bend je to koji se glazbeno neće svidjeti svima, ali ovakvim nastupima se osvajaju fanovi.

 

 

Mislio sam kako će Kvelertakov nastup biti vrhunac dana, ali kako se ispostavilo, opet sam bio u krivu. Znao sam da su Rotting Christ dobri. Gledao sam ih više puta i uvijek su me ostavljali oduševljenim, ali kao da sam zaboravio koliko dobro mogu zvučati. Rotting Christ su došli i održali lekciju kako black metal može zvučati epski. Ne da su zaslužili glavnu pozornicu nego su ju pokorili. Od prve sekunde dolinu je ispunio mističan i sablasan zvuk gitara. Melodije i tekstovi od kojih se ledi krv u žilama izazvali su potpunu pozornost cijele publike. Teško je uopće opisati doživljaj osjetila za vrijeme efektnih nastupa i poruka koju šalju „Apage Satana“ ili „Elthe Kyrie“. Dok pjevač Sakis Tolis i gitarist Giannis Kalamatas izvode drevne rituale svojim gitarama, zvuk kao da je opčinjen mističnim silama koje su svoj put iz podzemlja u ovaj svijet pronašle u novonastalome prolazu negdje na pozornici. Epski, mistično, vrhunski i genijalno. Bio je to nastup nakon kojega se najviše pričalo. Komentari su bili svi odreda samo pozitivni.

 

 

Nakon nečega tako genijalnog kao što je to bio Rotting Christ, Dream Theatre djelovao je dosadno. Može Petrucci biti majstor svog instrumenta kolikogod hoće, ali njihov nastup protekao je bez duše. Sve je bilo bazirano na tehnički zahtjevnim notama i pokazivanjem vještina Petruccija i Manginija. James LaBrie solidan je vokalist, ali mu nije pošlo za rukom povezivanje s publikom kao što su to uspjela prethodna dva benda. Odličan zvuk nije uspio nadomjestiti (pre)komplicirane pjesme koje su nakon nekog vremena postale naporne. Dream Theatre ima svoju publiku i bilo je ljudi koji će nahvaliti ovaj nastup, ali meni nikako nisu legli pa se zato upućujem prema BB stageu gdje sviraju engleski Akercocke. Bend čija diskografija isto obiluje kompleksnim solažama i ritmovima, ali djelovali su nešto dinamičnije i zanimljivije od amerikanaca na glavnoj pozornici.

 

ČETVRTAK 25.7. – Ljudi moji što je ovo upravo bilo

 

MetalDays osim samih koncerata pruža i obilje dodatnog sadržaja na području kampa pa ako vam se nije dalo hodati ili ići na rafting, mogli ste se okušati u bacanju sjekira, metal fitnessu i jogi, a nakon naporne noći najbolje sjeda masaža pored rijeke. Bilo je i ekipa koja su održale turnir u poznatoj festivalskoj igri flanky ball. Načina za ispuniti dan uistinu je bilo bezbroj. Trebalo bi mi još tjedan dana da sve pohvatam i doživim, makar vjerujem da se uz bolje isplanirano vrijeme sve može vidjeti i za vrijeme festivala. Mene je ipak odnjela opuštena atmosfera i pomalo duh. Kakogod bilo, četvrtak je tu, a s njime i meni najinteresantniji bendovi pa krenimo.

 

Već u pola 4 popodne (najranije što sam ikad došao pred bilokoji stage) na BB pozornici sviraju prijatelji iz Meksika. Orcus O Dis, čiju pjesmu „Embody My Misery“ možete čuti u videu, napravili su sasvim solidan popodnevni šou program. Žestoki melodeath bio je dobar podsjetnik kako se nalazimo na metal festivalu, a ne na plaži. Dečki praše žestoke stvari, a najistaknutiji i najdivlji član je pjevač Alfredo Rocha. Kako je na festivalu bilo dosta Meksikanaca i Južnoamerikanaca tako su i Orcus O Dis skupili solidnu količinu ljudi.

 

 

Selim se ispred Lemmya jer uskoro počinje maraton odličnih nastupa, a sve je započelo uz poljske death metalce Decapitated. Tko je bio na tom koncertu nije s njega izašao bez ozlijeda vrata. Dovraga, još dan danas osjećam posljedice te nabrijane svirke. Šezdesetominutna razbijačina kakvu samo Poljaci mogu prirediti dizala je i one mrtve od jučerašnjeg alkoholiziranja. Stare stvari, nove stvari, sve odreda ubojice. Oćeš  dernek uz „Kill The Cult“? Tu je. Ludi ritmovi na „Day 69“? Ma može i to. Old school razvaljotka uz „Spheres of Madness“? Zašto ne! Novi klasik „Blood Mantra“? Obavezno! Prašenje, paljenje i razvaljivanje uz odličan zvuk učinilo je ovo jedan od najdivljih i najenergičnijih nastupa cijelog festivala. Dečkima svaka čast, ali nakon njih morao sam brzo po novu dozu vode i pive jer skakanje i benganje na još uvijek jakom suncu uzima svoj danak.

 

 

Vremena za odmor nema previše jer se na pozornicu penju poznati Šveđani Soilwork. Njihovi počeci sežu još tamo za vrijeme začetka melodic death metala, ali negdje po putu pokupili su elemente brojnih drugih žanrova te ih sada krasi unikatan zvuk. Ranije ove godine izbacili su vrlo dobar album „Verkligheten“ s kojega je, prikladno, kao prva stvar izvedena „Arrival“. Uvijek zabavni i uvijek energični na pozornici predvođeni su karizmatičnim Bjornom Stridom, a zabavljači su i gitaristi Sylvain i David. Nažalost zvuk nije bio na razini kao na bendu prije i ukupni dojam se malo pogubio među neizraženim gitarama, ali uz dobru setlistu na kojoj su prevladavale stvari s posljednja tri albuma ipak se dalo uživati. Vrhunnski je sjela „The Living Infinite I“ uz akustični početak, a kao vrhunac nastupa izdvojio bih kraj uz „Stalfagel“ koja uživo, uz onu svou neprekidnu duplu bas liniju na bubnjevima, djeluje epski, moćno i zasluženo. Ne moram posebno napominjati kako je za vrijeme upravo te pjesme broj ljudi u zraku bio najveći jer crowdsurfati se ipak mora.

 

 

Još jedna kratka pauza i već je idući bend na redu. Nakon opuštenog Soilworka na red dolazi opasna i ozbiljna mašina. Glazbeni majstor, producent i čovjek koji se krije iza demonskog glasa stigao je sa svojim najdugovječnijim bendom. Naravno, riječ je o Peteru Tagtgrenu i Hypocrisyu. Oni točno znaju kako na najbolji način otvoriti svirku. Nakon poznatog uvoda javljaju se teške i mračne gitare te je sve bilo spremno za zlokobnu stvarčinu „Fractured Millennium“. Petera sam posljednji put gledao prije par godina i to s Painom gdje pjeva clean vokalom pa sam gotovo zaboravio koliko jako i koliko sablasno taj čovjek može zvučati. Od njegovih vriskova i screamova dizale su mi se dlake na koži, a duboki growl dijelovi nisu nikoga ostavljale ravnodušnima. Bez predaha dalje se nižu same razbijačine: „Valley of the Damned“, „End of Disclosure“, „Adjusting the Sun“ i brutalno dobra „Eraser“. Zlokobno, jako i nezaustavljivo uz gitare teže od neutronske zvijezde. Iako kvalitetan i opasan, nastup nije prošao bez svojih nedostataka. Lošiji zvuk koji se javio na Soilworku nastavio se i na nastupu Hypocrisya što je ukralo čar hitovima poput „Roswell 47“, ali čak i uz problematičan zvuk Hypocrisy je dostavio zlokobnu svirku i screamove koji će odjekivati dolinom do idućeg izdanja festivala.

 

 

I onda je stiglo vrijeme za nešto što se ne viđa svaki dan. Demons & Wizards, grupa sastavljena od članova Blind Guardiana i Iced Eratha došla je u Tolmin s posebnim headlinerskim setom i odradila koncert za pamćenje. Činjenica da imaju samo dva albuma nije ih spriječila u potpunoj dominaciji devedesetominutnim koncertom. Već na uvodnoj „Heaven Denies“ odmah nas je opčinio božanstveni glas Hansi Kurscha. Taj čovjek pjeva s tolikom količinom emocija u glasu, a kada je potrebno, potegne toliko snažno, moćno i visoko da nam ne preostaje ništa drugo nego duboko se nakloniti i uživati u vrhunskoj vokalnoj predstavi. Ako je on čarobnjak u ovoj priči, Jon Schaffer je demon. Njegova gitara drži čvrsti kostur i iz nje se šire pakleni riffovi u prepoznatljivom Iced Earth stilu. Na predivno uređenoj pozornici osim Hansija, Schaffera i ostatka benda, bili su i back vokali među kojima se našla i Marcela Bovio. Setlistu su obogatili stvarima iz Iced Earth i Blind Guardian diskografije pa smo tako čuli „Burning Times“, „Welcome To Dying“, „Valhalla“ i vrhunsku izvedbu „I Died For You“ kojoj je Hansi dao dašak svoje osobnosti. Za vrijeme te izvedbe uhvatio sam se kako mi je vilica sasvim nesvjesno pala do poda. Epske su bile i Terror Train“, „Gallows Pole“ te „Blood On My Hands“, međutim titulu najljepše, najdivnije, najgenijalnije i najmoćnije pjesme festivala odnijela je „Fiddler on the Green“. Teško je uopće opisati koliko je emocija u tome trenutku bilo u zraku. Ovakvi trenutci su iskreni i neponovljivi, a s njome su Demonsi zaključili uvjerljivo najjači nastup dana.

 

 

Nakon takvog neponovljivog nastupa bio sam spreman otići do šatora, ali frendica me nagovara da se sletimo do BB stagea jer je navodno i tamo nešto zanimljivo. Još uvijek pod jakim dojmom odlazim kako je rekla i vidi vraga, bila je u pravu. Uz odličan light show i dobru atmosferu, instrumentalni trans spektakl pružili su God Is an Astronaut. Moram priznati kako nisam bio previše upućen u njihovu glazbu, ali su me tamo, na licu mjesta oduševili. Glazba u koju uroniš, potoneš, glazba koja ti preplavi sva osjetila. Vrhusnki završetak odličnog dana.

 

PETAK 26.7. – Zar je već zadnji dan?

 

Kako je ispalo, prethodna večer se poprilično odužila nakon koncertnog programa pa mi je cijelo jutro proteklo dosta usporeno. Na vlastitu sreću našao sam slobodni komad hlada kod glavne plaže te dodatno odmorio oči jer su tri sata sna ipak premalo da bi se izdržala cjelodnevna akcija. Zadnji dan festivala bio je nešto lakši, ali i dalje je skrivao zanimljive nastupe.

 

Nakon par kratkih izleta na plaže i BB stage, prvi nastup koji sam pogledao u cjelosti bio je onaj finske metal kraljice, Tarje. Njezina solo karijera nakon odlaska iz Nightwisha broji već zavidnu količinu uspješnih albuma te je njezina fan baza i dalje jaka. Govori to i činjenica da su se u prvim redovima viđale Tarjine zastave. Nastup je odrađen kvalitetno, a Tarja je cijelo vrijeme animirala i pokretala pobliku. U tome ju je, nažalost, omeo loš zvuk gitara dok se i njen glas povremeno gubio. Osim hitova „I Walk Alone“ i „Until My Last Breath“, najveću reakciju izazvala je „Planet Hell što ipak pokazuje kako ju dobar dio publike i dalje najviše cijeni zbog Nightwisha. Iskreno, od nje sam očekivao više jer znam da ona zna i može bolje, ali nažalost slabi zvuk kojega su osjetili svi pojeo je dobar dio nastupa..

 

 

No, ništa zato jer nas čekaju finski veseljaci Korpiklaani. Nebo se po prvi pta u tjedan dana naoblačilo, ali to nije spriječilo hordu veselih metalaca do okupiraju prostor ispred glavne pozornice. Ipak su ovakvi festivali kao stvoreni za vesele, folk metal zabave. Čini se da su to osjetili i članovi benda jer su bili izuzetno dobro raspoloženi i dinimačniji nego u Zagrebu prije koji mjesec. Setlista se nije puno razlikovala. Puno novih stvari pjevanih na finskom što donekle nije ležalo publici, ali s dovoljno pive u sebi cijeli Tolmin pjevao je taj jezik. Čini se kako je nebo baš u tom trenutku htjelo pokvariti zabavu pa je zbog udara groma nestalo struje u cijelom kampu i na pozornici. Desetominutna pauza nije nikome pokvarila raspoloženje. Par kapi kiše dobro je došlo kao osvježenje, a dobru atmosferu bilo je nemoguće uništiti. Nastavak koncerta donio je najveće plesne hitove pa su se tu našle „Vodka“, „Happy Little Boozer“ i „Beer, Beer“. Kasnije smo članove benda mogli vidjeti kako se slobodno šeću festivalskim prostorom.

 

 

Zadnji nastup na Lemmyu pripao je norveškim black metalcima, Dimmu Borgir. Prvi puta gledao sam ih tek dva tjedna ranije na Masters of Rocku festivalu kada su svirali u sumrak i odmah moram reći kako je ovaj nastup, u noćnom okruženju, bio kudikamo efektniji i dramatičniji. Tama i Borgiri idu ruku pod ruku te cijeli scenski nastup bolje dolazi do izražaja uz prisutnost zvijezda i punog mjeseca. Otvorili su epski uz „The Unveiling“ te nastavili u istom tonu uz Interdimensional Summit“. Shagrath i ostatak benda znaju kako iz black metala napraviti nastup vrijedan headlinerskog termina. Uz odličan zvuk i klasike poput „Dimmu Borgir, „Gateways i „Progenies of the Great Apocalypse pokazali su kako se black metal s lakoćom spaja sa simfonijskim elementima. Obilje pirotehnike i dobar scenski nastup bio je samo točka na i. Završili su uz neizbježnu „Mourning Palace“ te na pravi način zatvorili glavnu pozornicu festivala.

 

Mi još nismo bili spremni oprostiti se od svirki pa se vraćano na BB stage gdje već svira švedska grupa Tiamat. Tokom godina prošli su kroz različite stilske faze pa smo na posljednjem nastupu slušali sve između gothic metala do symphonic black metala. I oni su se potrudili ostaviti što bolji dojam i zatvoriti festival sa stilom što im je pošlo za rukom. Nakon njihovog nastupa usljedio je afterparty skoro do zore jer se nikome od nas nije dalo pakirati i spremati za povratak u normalni svijet.

 

 

I tako je prošlo još jedno izdanje MetalDaysa. Bilo je tu još puno događanja i bendova koje nisam stigao spomenuti, a zbog problema s kamerom niti snimiti. U jednu ruku to je i sreća jer bi se ovaj report mogao produžiti u nedogled. Ono što je sigurno jest da je MetalDays festival koji se treba doživjeti. Tolmin na tjedan dana postane prava mala metal država s pripadnicima iz cijelog svijeta. Ni jedan drugi festival nema toliko opuštenu i prijateljski nastrojenu atmosferu, a o predivnoj prirodi i Soči da ne govorim. Ovim putem pozdravljam svoju Irsko-Hrvatsku družinu, ostatak ekipe iz Zagreba i Zadra, prijatelje Slovence, Belgijance, Francuze i Meksikance te se još jednom zahvaljujem bendovima The Privateer i Orcus O Dis na ustupljenim pjesmama za video. Vidimo se 2020.!

Maroje Ćuk

Text by:

Maroje Ćuk

Prati autora

The question isn't "why?", It's "why not?"

Maroje Ćuk

Photo by:

Maroje Ćuk

Prati autora

The question isn't "why?", It's "why not?"

Maroje Ćuk

Video by:

Maroje Ćuk

Prati autora

The question isn't "why?", It's "why not?"

Pročitaj više o temama: metalday festival, 2019, aftermovie, tolmin, soca, metal holiday, maroje cuk



Kalendar

RAMMSTEIN - Austrija, Beč, Ernst-Happel-Stadion, 22. - 23.08.2019.

22.08.2019. - četvrtak

RAMMSTEIN - Austrija, Beč, Ernst-Happel-Stadion, 22. - 23.08.2019.

Beč, Ernst-Happel-Stadion

STAR FILM FEST - Sisak, Kino Klub Sisak, 29. - 31.08.2019.

29.08.2019. - četvrtak

STAR FILM FEST - Sisak, Kino Klub Sisak, 29. - 31.08.2019.

Sisak, Kino Klub Sisak

MGLA, 06.09.2019., Močvara, Zagreb

06.09.2019. - petak

MGLA, 06.09.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
110 kn / 130 kn / 150 kn

MICHAEL BUBLE - Zagreb, Arena, 16.09.2019.

16.09.2019. - ponedjeljak

MICHAEL BUBLE - Zagreb, Arena, 16.09.2019.

Zagreb, Arena

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

28.09.2019. - subota

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
70 kn / 90 kn

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

02.10.2019. - srijeda

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

03.10.2019. - četvrtak

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

BEBÈ NA VOLÈ, 10.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

10.10.2019. - četvrtak

BEBÈ NA VOLÈ, 10.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar
40 kn / 60 kn

Kolovoz / 2019

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Must Read

VOLBEAT - Rewind, Replay, rebound

Recenzije

VOLBEAT - Rewind, Replay, rebound
BRZI I ŽESTOKI: HOBBS i SHAW (Fast & Furious Presents: Hobbs & Shaw)

Recenzije

BRZI I ŽESTOKI: HOBBS i SHAW (Fast & Furious Presents: Hobbs & Shaw)
HEGEMONY QUINTET – objavili album ''Roundabout''

Vijesti

HEGEMONY QUINTET – objavili album ''Roundabout''
SLIPKNOT - We Are Not Your Kind

Recenzije

SLIPKNOT - We Are Not Your Kind
SABATON - The Great War

Recenzije

SABATON - The Great War
Arkanđeo destrukcije: Poetika JIMA MORRISONA

Kolumne

Arkanđeo destrukcije: Poetika JIMA MORRISONA
METALDAYS - Tolmin, Slovenija, 21. - 27.06.2019.

Izvještaji

METALDAYS - Tolmin, Slovenija, 21. - 27.06.2019.
Značajni koncertni hard rock albumi druge polovice sedamdesetih

Kolumne

Značajni koncertni hard rock albumi druge polovice sedamdesetih
MOTOVUN FILM FESTIVAL 2019: VOX LUX

Recenzije

MOTOVUN FILM FESTIVAL 2019: VOX LUX
SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019.

Izvještaji

SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019.
SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019. - galerija

Galerije

SKUNK ANANSIE (+ Lovely Quinces) - Zagreb, SRC Šalata, 27.07.2019. - galerija
HARRY FEENEY (THE ROCKIN' VICKERS):

Intervjui

HARRY FEENEY (THE ROCKIN' VICKERS): "Lemmy was a big fan of the band and some time later he stepped in as lead guitarist"
THE RACONTEURS - Help Us Stranger

Recenzije

THE RACONTEURS - Help Us Stranger
AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019.

Izvještaji

AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019.
AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019. - galerija

Galerije

AVISHAI COHEN TRIO - Dubrovnik, Tvrđava Revelin - 23.07.2019. - galerija
STUBER

Recenzije

STUBER
CKY, Me As Well - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 23.07.2019.

Izvještaji

CKY, Me As Well - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 23.07.2019.
THE OFFSPRING snimili novi album

Vijesti

THE OFFSPRING snimili novi album

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK