Riječ "skladba" je ovdje korištena zbog nekih stvari o kojima ću nešto malo kasnije, i oprezno ju pokušavam uskladiti s tijekom ove recenzije kako ne bih osjetio gnjev glazbenih purista na svojim leđima. Ali isto tako, odmah u ovom uvodu želim reći svima koji žele otkrivati nešto novo, ovo je bend za kojega treba vremena. Duboko u sebi zapravo i želim ljudima približiti ovakav bend, no isto tako moram računati i na različitost naših ukusa i preferencija kod onoga što želimo čuti. Tko zna gdje će nas odvesti ova recenzija do (i prije) svog zaključka...
U nastavku slijede neke formalnosti i neizbježni dio svakog teksta/recenzije. Mekong Delta je izdanak njemačke željezne industrije koja dugi niz godina nepresušno časti svijet zanimljivim glazbenicima i bendovima omiljenog nam žanra. Nisu niti oni "zeleni", pošto svoju karijeru protežu kroz već trideset i pet godina neprestanog rada, napretka i usavršavanja onoga što se na prijašnjem albumu činilo kao vrhunac evolucije zvuka jednog benda. Predvođeni Ralphom Hubertom kao jedinim originalnim članom, bassistom i umom iza svih ideja te kreativnih pravaca kojima se bend uputio od samog početka, Mekong Delta je u svoj katalog ubrojio dvanaest studijskih albuma, nekoliko kompilacija i EP izdanja, te jedan album snimljen uživo. Nije loše, štoviše i pohvalno, uzevši u obzir kompleksnost njihove glazbe i pristupa istoj. Ostatak članova se konstantno izmjenjivao, i popis je doista predug kako bi ga ovdje nabrajao i vama punio glavu činjenicama koje vas vjerojatno ne zanimaju. "Ralf" Hubert je doista zanimljiv glazbenik, te bi se mogao svidjeti pokojem bassistu koji ovo bude čitao, a nije čuo za njega. Ali najveća zanimljivost ovog benda, barem meni, je njihova (ili njegova?) upućenost u klasičnu glazbu i kompozitore skladbi, i većih komada glazbene umjetnosti koji su ugledali svjetla hvaljenih pozornica diljem svijeta.
Tijekom njihove karijere, po skoro svim izdanjima možete pronaći obrade i pristupe kompozicijama skladatelja kao što su Mussorgsky, Ginastera, Sagreras, Khachaturian, Young i Shostakovich. Malo sam istraživao i nadam se kako sam pronašao zanimljiva prezimena, te će se poklonici klasične glazbe možda odvažiti čuti obrade i izvedbe nekih kompozicija. I nadam se kako nikoga nisam preskočio i zaboravio navesti. Vjerujem kako ćete uživati ako krenete s preslušavanjem Mekong Delte, a uz to ćete možda otkriti i šire spektre glazbe koji će vam se svidjeti i doprinijeti vašoj osobnoj kulturi i širenju vidika. No, toliko o obrazovanju i informiranju općim pojmovima. Idemo vidjeti što nam krije ovaj album.
"Tales Of A Future Past" nam donosi deset pjesama od kojih su četiri instrumentalne i tvore zanimljivi presjek albuma između pjesama koje čini se, pričaju neku priču. Ne znam je li album namijenjen kako bi bio konceptualnog karaktera, ali nešto se proteže kroz vrijeme njegovog trajanja. Takav se osjećaj dobiva tijekom slušanja i mogu vam reći, osjećaj uopće nije loš. Album je težak za slušanje, to je istina i to je nepobitna činjenica, ali je isto tako protočan i pitak kad mu se posvetite i predate se glazbi na vođenje. A kako i ne bi, kada album traje skoro sat vremena. Vidite... Vrijeme. Riječ koja se proteže tijekom ove cijele recenzije, a čak se krije i u samom naslovu albuma. Vrijeme je ključan faktor za slušanje i uživanje u kreacijama ovog, i njemu sličnih bendova. Vokalno je to na razini, i Martin LeMar je doista dao veliki doprinos samoj atmosferi na posljednja četiri albuma na kojima je radio s bendom. Uz njega su tu još gitaristi Erik Adam H. Grösch i Peter Sjöberg, a ritam sekciju uz Ralpha Huberta upotpunjuje bubnjar Alex Landenburg. Iznimno povezano, kreativno i s idejom stvaranja zanimljivih albuma, koji svakih nekoliko godina po svom izlasku uzbude osjetila i slušatelju/ici na slušanje predaju materijal vrijedan pažnje. Svatko je majstor svog zanata i svatko rukuje svojim oruđem (instrumentom) na razini koja je hvalevrijedna, te svojom kvalitetom opravdava svaku minutu koju provedete uz ovaj bend.
Ovaj album vam to samostalno dokazuje, pa u ostatak njihovog opusa niti neću zalaziti, barem ne još. No opet, za to je potrebno vrijeme. Vrijeme potrebno za otkrivanje ovakav bend. Vrijeme preslušavanja njihovog materijala. Vrijeme analiziranja onoga što ste čuli. I na kraju, vrijeme kako bi to sve "sjelo" i kako bi vam se svidjelo. Ovo ne možete slušati u društvu, jer ovo je nešto što pokreće rasprave glazbenih purista i vjerojatno ćete na kraju završiti u raspravi s nekime tko je u pravu, i samo njegovo viđenje i percepcija onoga što je preslušano biva valjanja i bitna. To vam ne treba, i to vam sigurno ne želim dati kao nešto što trebate proživjeti kako bi uživali u glazbi. Stoga, Mekong Delta bi mogao biti početak nečega što bi vam se moglo svidjeti i što svakako preporučujem. Iskreno bi volio vidjeti neki komentar ili bilo što, nakon što preslušate i/ili analizirate ono što ste čuli i što bend ima za reći. Čak i kritika u formatu kako je sve nekako "previše, prenatrpano i neshvatljivo" daje drugu dimenziju i pogled na ono što i kako ja vidim. I daje mogućnost zanimljivoj i osebujnoj raspravi, ali bez povišenih tonova molim!
Uglavnom, nesvakidašnji bend i nesvakidašnji pristup koji imaju svojim kreacijama doista je nešto što mi se svidjelo kad sam prvi put čuo Mekong Deltu. A bend sam prvi put čuo još kao teenager koji je tražio "nešto", i dugo je to ime bilo u mojoj arhivi i skupljalo prašinu dok nisam ponovno pokrenuo Internet i odvažio se na istraživanje koje bi pobudilo ponovni interes. Kompleksnost instrumentalnog djela, složenost dijelova pjesme koji vas natjeraju na ponavljanje istih i pokušaj shvaćanja kroz pitanja "kako", "zašto", "zbog čega", "s kojim ciljem" i "s kojom porukom".
Uz to se tu nalazi i vokalna izvedba koja klizi preko svega, ili se svojom silinom i kvalitetom probija kroz glazbenu podlogu koja je vrijedna pažnje. Barem meni. No možda najveći doprinos koji je ovaj bend imao kod mene, jest taj što mi je dao na uvid još neke kompozitore i osobe koje su stvarale kvalitetnu glazbu van mojih spektara slušanja i predanosti onome što slušam. A to je vrijedno svakog priznanja, i vrijedno je poštivanja prvenstveno jer radi na unaprjeđenju osobne kulture i razvitka pojedinca. Barem se nadam kako je tako i kako ne uveličavam stvari jer mi se bend stvarno sviđa. Nećete mi zamjeriti, vjerujem, na tome. No ovdje završavam, s ovom recenzijom i malenim uvodom u postojanje jednog zanimljivog benda pod imenom Mekong Delta. Što sam rekao ostaje, i nadam se barem nekoj reakciji na ovo. Kao preporuku, spomenut ću albume "The Music Of Erich Zann", "The Principle Of Doubt", "Dances Of Death (And Other Walking Shadows)", "Kaleidoscope" i naravno ovogodišnji "Tales Of A Future Past" kao dobar temelj u početku istraživanja. Kroz nekoliko dana stiže još par recenzija s mojim potpisom, i mogu reći kako su svi albumi doista zanimljivi, a neki čak i neočekivano dobri i značajni u karijeri ljudi koji stoje iza njih. Do slušanja...
