Upravo to se dogodilo meni. Doduše, ako vam on ne bude poznat, ništa strašno, ali red bi bio spomenuti prošlomjesečni album od strane Marca Hietale, poznatijeg kao basista i jednog od pjevača Nightwisha, ali i kao basista i pjevača svog nekadašnjeg matičnog benda Tarot, kao i općenito glazbenika u mnogobrojnim glazbenim projektima.
No, da se vratim na ono zašto mi je ritam bio poznat, a to je zbog činjenice da je ovaj prošlomjesečni album nazvan ''Pyre Of The Black Heart'' zapravo samo engleska verzija njegova prošlogodišnjeg albuma ''Mustan Sydämen Rovio''. Kako je upravo taj prošlogodišnji album zbog jezične barijere bio ne tako jako eksponiran, ovogodišnje izdanje nam se nudi kao doslovno podgrijano od jučer, ali opet i ne tako očigledno kako se isprva čini. Naime uspoređivati finsku i englesku verziju je nepotrebno, ali opet s druge strane postoji dosta različitosti u načinu prezentacije pjesama kakve su na engleskoj verziji albuma.
U slučaju da ste finsku verziju apsolvirali uzduž i poprijeko komotno možete već ovdje prestati čitati, a ako niste možete nastaviti.
O čemu se tu točno radi? Ime Marca Hietale se danas gotovo uvijek etiketira kroz Nightwish, što je u neku ruku razumljivo jer upravo tamo on ima svoj najveći angažman. Međutim, ako ste pratili njegov rad kroz sve njegove glazbene puteve onda ste definitvno primjetili kako mu je primarni metalni žanr uvijek bio heavy metal, a isto tako očit je i veliki utjecaj progresivnog i psihodeličnog rocka. Upravo radi toga mora mu se priznati raznolikost prilikom komponiranja novih pjesama i slaganja melodija. Skladno s time ''Pyre Of The Black Heart'' je veoma raznolik album gdje se može čuti gotovo sve od navedenog, počevši od čvrstog heavy metala, hard rocka, pa na kraju krajeva i sa malim utjecajima elektronike kakva nije strana u rock i metal glazbi ovakvog tipa. Također, vidljiv je velik utjecaj njegova benda Tarot, kao i nekih glazbenih uzora poput Pink Floyda ili pak Deep Purple-a.
Prva predstavljena pjesma sa video spotom (ona ista koja mi je došla na YouTube) je ''Stones''. Jednostavno zarazna stvar sa pomalo glupavim refrenom i ponavljaljem naslovne riječi previše puta, a umjesto da postane iritantna, postane toliko ''catchy'' da vam nažalost bude u glavi cijeli dan. Marcovi vokali su uvijek njegov glavni adut i niti ovdje nisu prepušteni slučaju, te se njegov vokalni raspon bez problema prilagođava pjesmama od onih agresivnijih pa sve do onih laganijih. Iako mislite da kroz nju možda možete naslutiti kakav vas album očekuje, varate se. Kompletno izdanje je veoma raznoliko, i svaka sljedeća pjesma će vas odvući još dalje svojim raznovrsnim varijantama interpretacije hard rocka i heavy metala. Upravo radi toga imamo pjesme poput Dead God's Son, For You, I Am The Way, I Dream i Thruth Shall Set You Free koje su sušta suprotnost očekivanome, a glavni aduti su im, osim što na neki način lagane, upotreba mnogih akustičnih zvukova koji lagano graniče i sa finskim folkom, što smo već viđali npr. i kod starog Amorphisa. Gitare imaju glavnu ulogu cijelog album sa svojim ponekad masnim riffovima ili zaraznim melodičnim solo dionicama karakterističnih za heavy metal i hard rock.
Ostatak albuma čine pjesme koje svojim tokom popunjavaju prazninu, pa ako ste ikad slušali Marcove solo projekte teško da ćete ostati razočarani sa ponuđenim.
Realno gledano može se sve sažeti kao podgrijano od jučer i malo jače začinjeno da se sakrije očigledni ''money grabbing'' od strane izdavača koji se ne može opravdati.
