Ja sam stvarno bio Korn fan; kunuo sam se u prva dva (ajd', tri) albuma, govorio da su budućnost metala, imao postere njihovih nakaradnih faca (onog Fieldyja nisam mogao očima vidjeti, što me nije spriječilo da imam poster na zidu), planirao sam probušiti obrvu kao Davis i što sve ne. No, kako je vrijeme prolazilo, tako sam ja bio sve manje sklon Kornu. Sve me više umarao, sve su mi se više udaljivali od zvuka s prvog albuma. Na kraju krajeva, odrastao sam. Kupovinom lošeg "Issuesa" (1999., nemali dio moje božićnice je, potaknut intoksikacijom na božićnom partyju, otišao u kupovinu tog CD-a) moja veza s Kornom je prekinuta. Ok, priznajem, otišao sam 2011. na koncert u Dom sportova. Nostalgija je gadna stvar (u moju obranu - dobio sam kartu na nagradnoj igri).
Korn je, nedvojbeno, davne 1994. nepovratno promijenio metal glazbu svojim istoimenim prvijencom. Njihov emocionalni angažman, pomaknuti mračni tekstovi i uvrnuta vokalna izvedba spojena s ogoljenom svirkom, groovy riffovima, atmosferom i Fieldyjevim bas žicama debljine dječjeg prsta predstavljala je nešto potpuno novo, neočekivano, zapanjujuće. No, u jeku popularnosti, oko trećeg albuma, "Follow the Leader" iz 1998., Korn zaokreće ka komercijalnijem zvuku, izdašnijoj upotrebi elektronike, uljudbenijem vokalu... i dosadi.
Povratkom gitarista Briana 'Heada' Welcha 2012. godine (Head je otkrio religiju, otišao iz Korna, krenuo sa solo karijerom pa se, usmjeren Bogom, vratio u matični band), Korn pokušao vratiti korijenima. Taj postupak je počeo s "The Paradigm Shift" iz 2013., nastavio s "The Serenity of Suffering" iz 2016. te recentnim, trinaestim albumom "The Nothing". Kako je uspio taj povratak? Ne baš najsretnije, rekao bih.
Korn je svoju inspiraciju pronalazio u unutarnjim demonima; u neprilagođenosti, odbačenosti, neshvaćenosti, otuđenju. "The Nothing" ne odmiče od toga - inspiriran je smrću Davisove supruge, što je plastično dočarano u početnoj "The End Begins" u kojoj Davis mantra "Why did you leave" da bi pred kraj popustio pred plačom. Uz spomenuti plač (koje se fanovi sjećaju sa završne "Daddy" s prvijenca), tu su i gajde koje isto tako evociraju neka davna vremena (točnije "Shoots and Ladders"). Zapravo, svi oni elementi koje je Korn prezentirao svijetu 1994. su ovdje; Headovi i Munkyjevi rifovi koju podsjećaju na staru Panteru, catchy refreni, bas linija (ipak nešto skrivenija no što je očekivano), Davisov izmučeni, melankolični vokal kombiniran s povremenim growlovima ili scatom. "Cold" je ogledni primjer spomenutih kornovskih elemenata; stvar izvučena vremenskim strojem iz devedesetih, a "The Darkness is Revealing" podsjeća na neke popastije stvari iz "Follow the Leader" faze spojene s možda najžešćim Korn rifovima u drugom dijelu stvari. "Idiosyncrasy" otvara masnim rifovima da bi prešla u melodičnu stvar koja je ispresjecana Davisovim (skoro pa) death growlovima, a pred kraj imamo priliku čuti njegovo karakteristično režanje kroz stisnute zube sa stihom "God is making fun of me." uz skoro industrial rifove. "H@rd3r" je interesantna radi više dijelova spojenih u jednu stvar - melodičnosti spojenom s growlovima i drum and bass dijelom (kao da su semplirali nešto od starog Incubusa), do Luzierovih blastbeatova pred kraj.
Nažalost, ostatak je poprilično dosadan. Iako su dobri dijelovi prisutni (ovdje melodija u strofi, ovdje refren, ovdje bridge), rijetko se to sve pronađe u jednoj pjesmi. Time stvari postaju slabo razlučive međusobno, slabo pamtljive, što je posebno primjetljivo u drugoj polovici albuma. "You'll Never Find Me", "Finally Free" ili "Gravity Of Discomfort" ne uspijevaju ostati upamćene, njihovi refreni jednostavno hlape iz sjećanja. Korn pokušava uvesti raznolikost povremenim eksperimentalnim dijelovima, s dvojbenom uspješnošću: bizarna Davisova impersonacija Mikea Pattona na "This Loss"), potpuno neočekivana i stršeća "The Seduction Of Indulgence" ili beatbox/industrial dio na "Ringmasteru" nakratko zabavljaju slušatelja, ali ne popravljaju previše dojam albuma. Završna "Surrender To Failure", vjerojatno nenamjerno, poziva slušatelja na spavanje.
Korn je nekoć napravio senzaciju, no to su sad već davno prošla vremena. Kao u slučaju Life of Agonyja ili Marilyn Mansona, Korn nije mogao svoje emocije, traume i emocionalno nabijenu glazbu dugo stvarati. To silovito, visokooktansko gorivo se potrošilo; ispuhali su se, ispucali i sad, iz albuma u album, pokušavaju probuditi taj stari žar. Nažalost, ne uspijevaju u tome. S druge strane, ovaj album je bolji nego kompletan rezultat dekade njihovog glazbenog stvaralaštva (2000.-2010.) i mogao bi, barem na kratko, zabaviti stare fanove.