Ime Kirka Windsteina, ovako na prvu, možda neće puno značiti. No, bacite li pogled na fotografiju ovog krupnog bradonje, prepoznat ćete jednu od ključnih figura NOLA scene, gitarista i vokala pionira sludgea Crowbara, odnosno gitarista Downa. Crowbar, Windsteinovo teško i sporo čudovište, osnovan je kasnih osamdesetih. S prvim albumom, "Obedience thru Suffering" iz 1991., negdje u isto vrijeme kad i Eyehategod, Crowbar su kombinacijom sabbathovskog doom zvuka sa hardcoreom stvorili monstruma - ono što će kasnije biti proglašeno sludge metalom, inspirirajući kasnije Acid Bath, Alice in Chains, Mastodon, Baroness i mnoge druge.
Tijekom devedesetih, Crowbar je bio poznat kao najteži band na svijetu (ne toliko zvukom koliko značajnom masom i istisninom članova benda), a svirali su, prema Windsteinovoj izjavi "fat music for fat people". Nakon više od trideset godina u glazbenoj industriji, Kirk Windstein izdaje svoj prvi solo album.
"Dream in Motion" ne predstavlja potpuno okretanje od Crowbar/sludge zvuka na koji smo navikli, no opet je dovoljno u drugom smjeru da bi se drugačiji pristup više nego jasno osjetio. Okosnica ovog Windsteinovog izleta u solo vode je njegovo razotkrivanje osobnije, ranjivije strane, što se vrlo dobro zrcali u sporom, atmosferičnom zvuku albuma. Vokal je sumorniji, odmjereniji i prigušeniji, s daleko manje Windsteineovog karakterističnog "šmirgla", no zato sa značajno više melodioznosti (iako malog raspona) i sjete. Onaj karakteristični sludge doom i prepoznatljiva težina Crowbar rifova su prigušeni; ustupili su mjesto bluesu, psihodeličnom rocku 70-ih i polu-akustičnoj gitari. Bas je pomalo skriven, dajući više mjesta bubnjevima. Takvim pristupom, Windstein ogoljuje dušu slušatelju, oblikujući svoje osjećaje kroz spore, tugaljive melodije, smirene, razvučeni rifove tek s povremenim zaoštravanjem i natruhama Crowbara ("Toxic" je zapravo jedini, ublaženi podsjetnik na noviji Crowbar poput "The Serpent Only Lies"). Dok je Crowbara izbijao i isijavao bijes, iz "Dream in Motion" curi tuga.
Spomenuti senzibilitet albuma se najbolje očituje u (naj)sporijim stvarima kao što je hipnotička "Necropolis", sanjiva "Enemy in Disguise" ili "Hollow Dying Man", pa čak i u Earthovskom instrumentalu "The Healing". Tekstovi, nimalo iznenađujuće, odaju izoliranost, tugu i beznadežnost (uz par trenutaka optimizma kao u "Dream in Motion" ili u obraćanju Svevišnjem, kao u "Once Again"). U općoj sumornosti albuma samo malo odskaču (relativno)energični "Toxic" i, iako odlično izveden, pomalo suvišan cover Jethro Tullovog "Aqualunga".
Atmosfera i sveprožimajuća tuga su istovremeno najjače i najslabije strane "Dream in Motion". S pozitivne stane, album nije još jedan Crowbar album već nudi psiholdeličnu, opuštajuću svirku sporog tempa, iskrenost i ranjivost, odmjerene rifove koji nemaju žestinu no ipak imaju snagu i ekspresivnost. S negativne strane, album ne nudi ikakvu raznovrsnost, već je, uz manje oscilacije, u istom tonu od početka do kraja, a izostanak (od Windsteina očekivane) žestine ostavlja blago razočaranje. Stvar je jedino - u gledištu.
Ukratko rečeno, Windstein je odbacio sebi karakterističnu žestinu i pokazao svoju drugu, ranjivu i emocionalnu stranu i stvorio solidan album. Fanovi sludgea će biti pomalo razočarani, ali albumu svakako treba dati šansu, ako ništa drugo, onda barem u trenucima spokoja ili introspekcije kada će "Dream in Motion" najbolje "leći".
