Nakon što su se početkom stoljeća etablirali kao jedno od najjačih imena death metala, a to su potvrdili albumi „Epic (The Poetry of War)“, „Shadows & Dust“ i „Serenity In Fire“, novo desetljeće nastavlja razarajući ton u ipak nešto drugačijem obliku. Uz „Waiting for The End To Come, i „Of Ghosts And Gods“ Kataklysm su u svoju glazbu uvukli nešto više melodičnosti, pomno istankane solaže i kontrast brutalnosti i mirnoće. Iako je taj kontrast oduvijek bio zaštitna karakteristika benda, neki fanovi bi se složili kako su u posljednje vrijeme previše nagnuli na onu mekšu stranu (iako ta njihova mekša strana i dalje zvuči kao da vas netko ciglom konstantno mlati po licu). Solidan pomak ka staroj žestini pružio je prethodni album „Meditations“, ali ovogodišnji „Unconquered“ nosi još jači i još agresivniji val metalnog zvuka.
Bubnjevi koji lupaju kao da sutra ne postoji, gitare sa svojim riffovima težim od neutronskih zvijezda i Maurizio s vokalom koji bi posramio i one najveće lavove i tigrove čine kombinaciju s kojom je teško ne napraviti odličan album. Povratak korijenima i agresivnijem zvuku gdje dominiraju kratke, brze i direkte pjesme mami mazohistički osmijeh na licu. Moglo bi se reći kako je sve dobro i u redu sa svijetom...ili ipak nije? Iako nas pozitivno iznenađuje povratak bezkompromisne agresije, već nakon prvog slušanja postaje jasno kako nešto ipak nedostaje. Taj nedostatak teško je odmah otkriti i na njega uprijeti prstom, ali on je tu i iritantno se osjeti kao neugodni kamenčić u tenisici. Nedostaju dobre solaže!
Prije nego se na mene okomi val negodovanja i priče kako trabunjam gluposti, naravno da solaža ima i naravno da Jean-François Dagenais tehnički razvaljuje svoju gitaru. Međutim, ti su trenutci toliko neupečatljivi i zaboravni da se cijeli album doima kao da je protekao bez solaža. Sve je zatrpano u moru chug chug riffova i blast beatovima u tolikoj mjeri da će se mnogi (posebice stariji fanovi) začuditi kako je ovdje doista riječ o Kataklysmu. Dolazimo do toga da se, u želji povratka old school agresiji, izgubio dugo građeni karakter i prepoznatljivost. Dio tog problema leži u novoj opremi, točnije u modernom i ispoliranom zvuku nove sedmožičane gitare koju koristi Jean-François. Taj se ton ovdje pokazao kao dvosjekli mač. Radeći istovremeni korak prema old school zvuku i modernijem pristupu događa se da Kataklysm naginje više na The Black Dahlia Murder i Whitechapel stranu nego na Hypocrisy, Bloodbath ili Illdisposed. Nije to izričito negativna stavka, ali od kanadske četvorke nismo navikli na deathcore isprekidane rifove i ultramoderan zvuk sedam žica.
No, idemo na konkretne pjesme jer se među njima nalazi nekoliko brutalnih i kvalitetnih iznenađenja. Album direktnim udarcima započinje „Killshot“ gdje odmah postaje jasno kako ovdje neće biti mjesta za melodične uvode i polumelankolične trenutke. “Unconquered“ je sazdan od jedne emocije, a ona se naziva agresija. „Killshot“ dostavlja jedne od najjačih Kataklysm riffova unazad deset godina, a nabrijavajući tekst (koji je poveznica među svim pjesmama) puni vaše uši i tijelo nezdravim količinama adrenalina. U istom tonu nastavlja dalje „Cut Me Down“ gdje se uz Maurizija kao gost na vokalu pojavljuje Tuomas Saukkonen (Wolfheart, Dawn of Solace). Stvar uz dvojicu vrhunskh pjevača odzvanja posebno žestokim refrenom koji se može izdvojiti kao jedan od glavnih vrhunaca albuma. Tme dakako ide u prilog suptilna melodija koja je pored svih riffova našla svoje mjesto i zbog koje se pjesma posebice uvlači u glavu slušatelja te služi kao dobar primjer onoga što nažalost nedostaje ostatku albuma. „Undearneath The Scars“ tipična je death metal razbijačina s dominantnim bubnjevima, a sličan recept nastavlja „Focused to Destroy You“ koja čak i najizraženije vuče ba onaj stari Kataklysm s početka stoljeća.. Kao najžešća i najbrža stvar izdvaja se „Defiant“ gdje Kataklysm iz nekog skrivenog rukava izvlače još novu dozu agresije (kao da je imalo manjkala do ovog trenutka) dok smo mi, slušatelji, prepušteni na milost i nemolisot ultrabrzih blast beatova. Unatoč svoj toj žestini, za uho se snažnije zakači „Icarus Falling“ sa svojim teškim, ali jednako nezaustavljivim ritmom. U nepune četiri minute upakirala je točno onaj zvuk koji dominira na hvalevrijednom „Heaven's Venom“ i po kojemu se Kataklysm izdvaja od ostatka sličnih bendova. Album završava naglo kako je i započeo dok srce i dalje prekomjerno radi od svog tog silnog intenziteta. Pa iako je album pun nabrijavajućih i snažnih pjesama, na pitanje jesam li u potpunosti zadovoljan dolazi odgovor „ne“.
U svojih kratkih 38 minuta, „Unconquered“ dostavlja opasnu dozu žestine i agresje s kojom kanadska death metal kataklizma nastavlja harati svijetom, ali ipak s nešto slabijim vjetrovima. Novo izdanje, premda najžešće unazad deset godina, mrvicu razočarava svojim manjkom karaktera te sumnjam kako će se „Unconquered“ na mojim zvučnicima vrtiti toliko redovito poput ostatka diskografije benda. Sva sreća pa među 14 studijskih albuma ima dosta materijala na biranje.
