Film novozelandskog redatelja Taike Waititija, satirična drama ili ratna komedija kako su ga službeno klasificirali - "Jojo Rabbit" zasigurno je pravo osvježenje na svjetskom kino-repertoaru, jer je svojom neobičnom pričom (prema romanu Christine Leunens "Caging Skies") i naročito neobičnim redateljevim pristupom priči nešto sasvim drugačije od aktualne ponude.
Da "Jojo Rabbit" nema temu nacizma vjerojatno bi film bio još popularniji nego što jest, a ovako prikazani odnosi nacista - Židova uz konstantan remajnder u obliku lika Adolfa Hitlera kao jednog od (ludih) likova (sam Taike Waititi u ulozi izmišljenog best frenda malome nacistu iz HitlerJugenda, Jojo Rabbitu (izvrstan Roman Griffin Davis) - dakle to neće svakome dobro sjesti, može biti nekome malo i mučno, no Waititi je tu iznimno tešku i ozbiljnu temu maestralno okrenuo na satiru, na inteligentnu komediju koja osvaja prostodušnošću i uvelike oblažava težinu priče.
S druge strane, Waititi ničim nije umanjio ni ublažio kriminalni značaj koji su nacisti odigrali u povijesti, niti je banalizirao ili ismijao žrtve nacista, primarno Židove. Možda je teško za povjerovati da jedan film s takvom pričom uopće može biti zabavan, no doista tako jest. Čovjek jednostavno zna što je satira.
"Jojo Rabbit" me baš radi toga iznimno podjeća na "Inglorious basterds" od Tarantina, iako su ovo žanrovski dijametralno suprotni filmovi, ali svaki je na svoj drugačiji način (a da nije klasična teška drama) napravio isto: ismijao, ali i ozbiljno ukazao na zlo koje je prourokovalo Drugi svjetski rat.
Već od prvih kadrova filma i tonova glazbene podloge, jasno vam je da ćete gledati film koji će vas ipak zabaviti: Uvod u film počinje s pjesmom The Beatlesa "I wanna hold your hand", no nakon nekog vremena shvatite da je ne slušate na engleskom jeziku nego u njemačkoj varijanti! Kasnije, na kraju filma isto tako slušamo i Bowievu "Heroes" opet u njemačkoj verziji. Već samo to je iznimno komično.
Film prati 10-godišnjeg Jojoa koji je toliko zaluđen Hitlerom da si cijelo vrijeme umišlja da se druži s njim, a svakako želi na Hitlerjugend obuku zajedno s "drugim najboljim prijateljem", presmiješnim vršnjakom Yorkijem (Archie Yates). Jojo živi s majkom (odlična Scarlett Johansson) za koju također misli da je veliki pristaša nacizma, pa i kada otkrije u tavanu kuće skrivenu Židovku, tinejdžericu Elsu (Thomasin McKenzie) misli da njegova mama nema pojma da se ova skriva u njihovoj kući. Dakako tomu nije tako.
Većinu filma pratimo odnos Jojoa i Else i koje "psihološke" probleme malom Joji stvara činjenica da se druži sa Židovkom, a da stvar bude gora i zaljubi se u nju. Uz hrpu kojekakvih peripetija, i na kraju uz ulazak savezničkih snaga u grad, Jojo se posve okrene u svom "svjetonazoru" pa tako svom best frendu Adolfu mrtvo hladno kaže "jebi se"!
Izvrstan je i Sam Rockwell u ulozi snalažljivog ali nekompetentnog instruktora na obuci, a iznimno komična je Rebel Wilson u ulozi "prave njemačke djevojke koja je rodila 18-ero djece", Fraulein Rahm.
Tko film još nije pogledao, svakako preproučam.
