 Mariana Maltoni.jpg)
 Mariana Maltoni.jpg)
.jpg)
Čuveni osnivač The White Stripes, The Raconteurs i The Dead Weather nakon tri objavljena solo albuma - Blunderbuss (2012.), Lazarreto (2014.) i Boarding House Reach (2018.) - 2022. godine se vraća s još dva albuma, Fear Of The Dawn i Entering Heaven Alive, čije je objavljivanje najavljeno u ljeto.
Bricolage zvukova
„Pokušavam izići iz vlastitog mjesta i otići biti netko drugi, biti drugačiji lik i razmisliti što bi taj lik učinio u ovom scenariju.“, tvrdi White u intervjuu za Zanea Lowea. Poput kameleonski promjenjivog vremenskog putnika, White nas u ovaj album uvlači neobičnom kombinacijom blues korijena, uznemirujućih cvileža teremina i eterično privlačnih klavijatura, što Fear Of The Dawn ujedno čini inventivnom, ali i nadasve ekscentričnom cjelinom. „Dakle, na ovom albumu ja sam svirao sve instrumente na puno pjesama, samo na temelju lockdowna i nemogućnosti održavanja proba s drugim ljudima. Teško je… Radio sam greške, znaš, bubnjeve bih svirao zadnje, što se ne bi trebalo činiti, ali onda sam se počeo hraniti time misleći kako mi se to sviđa, sviđalo mi se što je bilo pogrešno, znaš, usporiš i ubrzaš i morali bismo se vratiti kako bismo popravili to“, dodaje White.
Sirovi vokali albumu daju notu žestine i nerafinirane snage, a definitivno najuspješnije izvedbe na cijelom albumu jesu futuristička verzija psihodelije Eosophobia i Eosophobia (Reprise), Morning, Noon And Night u stilu The Kinksa i Shedding My Velvet, koja je također blues rock korijena, ali u profinjenijoj verziji. Općeniti doživljaj albuma istovremeno je luckast i sablastan, što se očituje u samim nazivima pjesama i dakako, mračnoj liričnosti s natruhom ironije („If these words come out too simple / Please forgive my grammar / When my feelings disappear / Then I will learn to love / It’s nothing complicated / Like hitting with the hammer“ iz Eosophobia). Vrlo zanimljiv pothvat na Fear Of The Dawn ugodni je instrumental Dusk koji razbija agresivnost i zloslutnost albuma, a dolazi između Into The Twilight, koja podsjeća na uznemirujuću viziju blues rocka u distopičnoj alternativnoj dimenziji i What's The Trick, koja stilski podsjeća na Toma Morella.
Na marginama konvencionalnosti… i dobrog ukusa
U ponekim segmentima Fear Of The Dawn doista prelazi granice probavljivosti. Eklektičnost albuma jednostavno se, u nekim segmentima, stapa u cjelinu estetskog neukusa, čiji su najbolji primjeri gotovo uznemirujući vokali na Hi-De-Ho i Fear Of The Dawn. Međutim, ovaj album daleko je od glazbenog promašaja.
Fear Of The Dawn svakako je jedan od onih albuma koji će vam ostati u pamćenju - u pozitivnom ili negativnom smislu te riječi. Agresivna uvertira u obliku Taking Me Back i Fear Of The Dawn intenzivno uvlači slušatelja u album, a svojim eksplozivnim treštanjem album ostavlja dojam kao da želi napustiti ograničavajuće okvire samih zvučnika i vlastitom prisutnošću ispuniti cijelu prostoriju. Iako se prvi doživljaj albuma može činiti kao da se nalazi na marginama dobrog ukusa, Jack White ne prestaje iznenađivati svojim glazbenim vizionarstvom. Njegova glazba jedinstven je, ali gotovo i bizaran spoj utjecaja blues korijena, „prljave“ garage svirke i eksperimentalno - futurističkih vizija umjetnosti koje otvaraju sasvim novu iskustvenu dimenziju slušanja.
.jpg)
.jpg)
