Prvi je to album na kojem je bend koristio klavijature i razne dodatke koji se do sada nisu pojavljivali na njihovim izdanjima (iako su se naznake eksperimentiranja i noviteta mogu čuti već na prijašnjem albumu, „Somewhere In Time“), te se kroz razgovor s generacijama obožavatelja ove institucije može reći da nije svima to baš najbolje „sjelo“. Dok neki veličaju album zbog samog pristupa glazbi i njegove progresivnosti koja je jedan iskorak kojemu se nisu doduše pretjerano vraćali na nadolazećim albumima, isti je ostavio velikog traga u svim godinama karijere benda naovamo. Također, posljednji je to album na kojemu je s bendom svirao Adrian Smith do svog povratka u bend 1999. godine i snimanja hvaljenog albuma „Brave New World“ godinu dana kasnije.
No to je tema nekog drugog teksta i neke druge priče. Da se vratim na već zadanu temu. „Seventh Son Of A Seventh Son“ se tako našao na prvom mjestu glazbenih ljestvica 1988. godine u Velikoj Britaniji kao i „The Number Of The Beast“ prije njega, te „Fear Of The Dark“, „The Final Frontier“ i „The Book Of Souls“ nakon. Iako ga neki smatraju konceptualnim albumom, on to zapravo nije i sami članovi benda na njega tako ne gledaju. Za samo ime albuma je zaslužan Orson Scott Card, točnije njegov znanstvenofantastični roman „Sedmi sin“ kojega je u rukama držao i čitao Steve Harris, koji je tada razmišljao o novom, nadolazećem sedmom albumu svog benda i detalja koji bi mogli oblikovati taj uradak u konačnici. I iako se pjesme na albumu površno drže već spomenute sage i romana koji ju započinje, obožavatelji i slušatelji su okarakterizirali album konceptualnim i tako ostaje. Zanimljivo je koliko se tu još uvijek generacijski zna voditi debata, teorija i razgovora čak ugodnih za slušanje no to i daje svu tu draž ovakvim albumima, ali i bendovima koji stoje iza njih. I opet nije bio prodavan kao njegovi prethodnici, što mi nikako nije jasno. Bit će da je to nuspojava tog razilaženja u mišljenju. I da znate, poznajem ljude koji su prestali slušati Iron Maiden nakon izlaska ovog albuma! Pa vi recite... No i to treba poštivati, jer je i to mišljenje nečije. Trebalo bi malo odrasti i ne gledati na takve stvari kao na osobnu uvredu. To su bendovi i čak institucije koje treba poštivati, pričati o njima i uživati u istima, a ne se svađati i natjecati u tome tko je veći i odvažniji obožavatelj/fan. No meni najtužnija činjenica oko albuma je ta što je vrijeme nakon njega rezultiralo već spomenutim odlaskom Adriana Smitha, koji nije bio zadovoljan pravcem kojim je bend krenuo u počecima produkcije za njihov novi studijski album, „No Prayer For The Dying“. No to vi svi, vjerujem, koji čitate to znate pa nema potrebe za daljnjim sitnicama, teorijama i detaljima. No ako se započne kakva rasprava u komentarima ispod ovog teksta na društvenim mrežama, držite to na kulturnoj razini i jednostavno uživajte u glazbi. Jer trideset je godina prošlo otkad je „Seventh Son Of A Seventh Son“ objavljen, i kako god vi na njega gledali, to je pravi Iron Maidenov album. I sam ga eto slušam i preslušavam dok vam ovo ovdje pišem stoga mislim da to nešto znači. Valjda. Stoga slušajte, analizirajte, istražujte i... Hmmmmm... Što još? E da: uživajte!
