INMUSIC 3.dan (DEFTONES, SLEAFORD MODS, ROYAL BLOOD, GOGOL BORDELLO....) - Zagreb, ŠRC jezero Jarun, 22.06.2022. - galerija
3. dan smo skoro proglasili ovako: „Rock je mrtav? Nije, samo je posjetio INmusic.“
Da nije bilo par izvođača koji u tu tvrdnju nikako ne idu (Sleaford Mods, pa čak i Gogol Bordello, te a/lpaca), još bi se taj naš naslov i provukao, ali nakon što su Modsi odradili svoj hektično-brutalni post-punk set, to je baš palo u vodu. No nije sve tako crno za rock, baš obrnuto – većina je izvođača 3. dana bila baš po mjeri čak „tvrdolinijaša“, naročito ako ste probrskali po malim pozornicama i u ranijim terminima.
Jedni od značajnijih izvođača koji su možda trebali „sjesti“ u kasniji time slot, a bili su u 18.30 su stari povratnici u Hrvatsku, fantastičan njujorški sastav Gogol Bordello, s onim svojim odvažni spojem punka, duba i etno glazbe istočnoeuropskih i romskih korijena popraćen dodatnim instrumentima kao što su violina, harmonika i saksofon. Vjerojatno to već sve znate jer ni blizu nisu prvi put u Hrvatskoj. Bilo je sjajno ponovo ih vidjeti jer, taj bend nikada nije premalo motiviran, uvijek rasplešu i dignu svaku publiku (zato i mislimo da su trebali kasnije nastupiti) i to je čak understatement. Dovoljno je reći da je publika bila na nogama, sve okolo je cupkalo, a nije nedostajalo ni politički motiviranih poruka – naime, na stageu se jasno mogla vidjeti slika šake u bojama Ukrajine i naslov „Solidaritine“. Za one koji ne znaju frontman Eugene Hütz je Ukrajinac, a ime su dobili po Nikolai Gogolu, ukrajinskom piscu.
U 19:45 h na World Stageu su zasvirali Them Moose Rush, žestoki bend, koji divljom energijom, progresivnim ritmovima i pobješnjelim heavy riffovima pokazuje da hrvatska rock scena i dalje ima još štošta za ponuditi slušateljima koji preferiraju opskurnije žanrove. Doista je teško kategorizirati ovaj moćni trojac iz Bjelovara – ono najmanje što bismo mogli reći jest da je njihova glazba većinski noise i prog rock, a tijekom slušanja ostavlja težak dojam zloslutnosti i napetosti. No nastup je bio iznimno dojmljiv i moćan.
U posve jednakom dojmu nastavilo se na Hidden stageu gdje je nastupio čakovečki band Clone Age, također povratnik na INmusic, koji je ponudio mješavinu alternativnog, hard i progressive rocka. Budući da su u tijeku izdavanja novog albuma čuli smo i par novih pjesama koje zvuče odlično, a pomiješano sa starim još s „Fusea“ iz 2016. te starijih, jednosatni set je bio prava bomba. Solidan broj posjetitelja okupilo poslušati Clone Age i ama baš nitko nije mogao biti nezadovoljan, šteta samo da su se Them Moose Rush i Clone Age potpuno preklopiti u nastupima, pa si zapravo morao birati što ćeš slušati.
Drugi headliner večeri, britanski dvojac minimalističkog garažnog rocka, po uzoru na White Stripes i The Black Keys - Royal Blood - dobio je krasan termin i dobru posjećenost, no na kraju nisu opravdali svoj renome. Iako nagrađivan i jako hvaljen bend koji bez sumnje ima dobru glazbu, koju izvode znalački samo uz pomoć live klavijaturiste (bend su osnovali basist i vokal Mike Kerr i bubnjar Ben Thatcher 2011. godine u britanskom Brightonu) - sve je bilo vrlo dobro do nekih 20 minuta nastupa. Royal Blood su imali i snažnu podršku fanova iz prednjeg dijela publike, no moralo je biti očito i njima da na nastupu nisu samo tih par stotina zagriženih fanova i da treba animirati i cijelu tratinu Main Stagea, kao i to da su prvi puta u Hrvatskoj i da su relativno nepoznat bend. Čim su krenula redovita prekidanja svirke između svake pjesme, stanke, komunikacija s publikom koja nakon nekoliko pjesama više nije imala smisla (neinventino su se stalno ponavljali, Kerr je valjda 10 puta predstavio bubnjara, što je bilo zamišljeno kao fora, osim što to nije bila), izgubili su i dinamiku i ritam i na kraju i te dobre pjesme sve se izgubilo, Kerr nema od karizmatičnosti ni „k“ barem nije imao sinoć. Preočito je bilo da su uvjereni da su teške face koji mogu lako rukovati publikom (poput spomenutih The White Stripesa i The Black Keysa), no ništa od toga nismo vidjeli niti čuli sinoć. Možda je najdojmljiviji bio Thatcherov bubnjarski set i njihovo umijeće sviranja koje je tu, samo nije došlo do izražaja.
Na kraju, odlučili smo se razbježati po drugim sadržajima festivala, a odluka da se opet zaputimo na „daleki“ Hidden stage kako bismo uhvatili dio nastupa naših Pomelo Chess Society, bila je valjda najbolja odluka sinoć. Pomelo Chess Society je instrumentalni rock trio iz Rijeke koji predstavlja novi glazbeni pravac kako kažu u šali „šah math rock“. Nakon dugog niza godina sviranja u raznim bendovima, tri zaljubljenika u šah, egzotično voće i rock 'n' roll, Leo Marohnić na gitari, Vedran Medanić na basu i Ivan Polonijo na bubnjevima su oformili bend i dobro su učinili. Pomelo je pomeo sve (malobrojnije ipak) posjetitelje na Hidden Stagu i pružio takvu baražnu vatru glazbe da je to bilo baš brutalno, dobro. Jedva čekamo album koji treba uskoro izaći.
Malo se preklapajući, na Word stageu su pred kraj Pomelovog pometanja, nastupili su Sleaford Mods, za koje, iskreno rečeno, i ne znamo kako se uklapaju u sinoćnju večer. Što ne znači da zaista nisu odradili „minimalističko-brutalan“ set kako je i bilo najavljeno. Tko je htio pogati, divljati i skakati – dobio je sve to i to je uistinu, moramo reći, bio dobar nastup. Drugo je kako je kome sjelo. No Sleafordi su opravdali ono što Royal Blood na Main Stageu nikako nisu.
I tako smo došli do kraja večeri koja je okupila bitno manji broj posjetitelja nego prva dva dana, što je i razumljivo jer je prvo, bio državni praznik pa su se vjerojatno ljudi razbježali na kojekuda na mini odmore (što ćemo vrlo efikasno moći provjeriti večeras na zadnjoj večeri INmusica), te drugo, kao što smo i rekli na početku, sinoćnji line-up je bio uglavnom hard rockerski, a to baš i nije mamac za tolike količine naroda.
No kao i prekjučer na Cavea, sve je zapravo čekalo premijeran nastup Deftonesa u Hrvatskoj. Deftones su na Jarun doveli jak, ali istovremeni osjećajan zvuk nostalgije. Njihove pjesme za mnoge nose sjećanja djetinjstva i mladosti što se moglo čuti po komentarima prije i nakon svirke, a i za vrijeme koncerta uz ugodnu i opuštenu atmosferu gdje se okupljena masa ljudi njihala u ritmovima poznatih pjesama, a padale su tu i prave „muške“ suze. Neki bi rekli da su Deftonesi prošli svoje najplodnije i najkvalitetnije doba, ali iako sinoćnji nastup mnogo nije nešto posebno oborio s nogu, ostao je ugodan osjećaj dobre, moćne svirke i jakih ritmova.
Skroz subjektivno: dobar zvuk, ali je naravno da moglo bolje. Također, nedostajalo je malo više komunikacije s publikom, ali su vizuali zato bili odlični i cijeli koncert je prosao u dobroj vibri.
Da li je ovo bio najbolji nastup večeri, nismo posve sigurni, ali je večer bila prilično kvalitetom ujednačena što je također odličan rezultat. Osim toga bio je vidljiv mali pad dinamike i entuzijazma publike, što pripisujemo laganom festivalskom umoru i dosta napornom vremenu i atmosferskom pritisku.
Još neki od zanimljivih sadržaja koje smo isprobali, a koje nudi INMusic jesu Tesla Tower i Silent Stage Party.
Za neupućene oko ova dva sadržaja evo ukratko:
Tesla Tower toranj je u čijem središtu se puštaju rock i pop klasici prošlog stoljeća, a zanimljivo je što se unutar građevine nalazi projekcija od 360 stupnjeva sastavljena od slika i informacija vezanih za značajne izvođače u povijesti glazbe.
Vjerojatno i najveće iznenađenje od dodatnih sadržaja je Silent Stage Party, čiji prizor bi slučajnom prolazniku mogao izgledati posve čudno – velika skupina ljudi koji plešu i pjevaju bez glazbe sa šarenim slušalicama na ušima. Ovoj neobičnoj atrakciji dali smo priliku i zaplesali uz melodije dancea, elektronike i pop rocka.
