Kolumne

Grunge se morao pojaviti

Je li grunge prvenstveno bio rezultat zasićenja precijenjenim, plitkim i neinventivnim glam metal sastavima osamdesetih? Ili pravi odgovor (u pravo vrijeme) na komercijalnu jalovost velikog broja punk sastava druge polovice dotičnog desetljeća? Nije važno, zapravo. Međutim, svakako je pozitivna činjenica da su izvođači poput Poisona i Ratta početkom devedesetih godina barem donekle izgubili na značaju...

Objavljeno: 12.06.2019. 13:00

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Grunge se morao pojaviti

Da, grunge se jednostavno morao pojaviti. Tržišno orijentirana žestoka glazba krajem osamdesetih se ipak našla na svojevrsnom rubu provalije. Prijetila joj je opasnost od pada preko ruba i zapadanja u glib, živi pijesak iz kojega je teško izvući živu glavu i ostati svoj. Prijetila je opasnost da (glam) metal izvođači poput Ratta i Poisona trajno zatruju hard rock i metal univerzum. Cinderella, koja je s vremenom postajala sve manje metal, a sve više bluesirani hard rock, i Mötley Crüe bili su tek neznatno kvalitetniji; moglo bi se reći da su u većoj mjeri odisali autentičnošću, ali situacija nije bila blistava. Thrash metal se još nije bio probio do najvećih pozornica – tek je Metallica već otvoreno pokazivala kakav će to spektakularan proboj uslijediti s legendarnim albumom iz 1991. Death i black se još nisu do kraja standardizirali ni unutar sebe, kao žanrovi, a kamo li da su se približili nekoj vrsti komercijalne afirmacije. To se zapravo nije dogodilo ni do današnjeg dana.

Međutim, moramo se posvetiti i punku. Naime, mogli bismo slijediti drugačiju nit razmišljanja. Vodu zasigurno drži i teza da grunge nije u tolikoj mjeri bio odgovor na hair metal i njegova dekadentna zastranjenja, već i na svojevrsnu slijepu ulicu u kojoj se našao punk. Kao što mnogi argumentirano tvrde da eksplozija punka '77. nije u tolikoj mjeri bila reakcija na (navodno) samodopadni i pretenciozni progressive rock, već više na izlizani i šablonizirani hard rock i glam rock. Koliko god muzičke inspiracije crpila iz njih. Svi britanski prvoborci punka s kraja sedamdesetih već su se odavno istrošili i potrošili do kraja Maggienog desetljeća. Čak su i njihovi, često ego-triperski, post-punk epigoni već pomalo posustali. Ili su se raspali, ili prešli u dosadni mainstream, ili su potpuno zašli u otrcani, neinventivni i nepristupačni (pseudo)eksperimentalni ''đir''. Moglo bi se utvrditi da se situacija s američkim, ali i britanskim hardcoreom razgranala se u tri smjera. Neki su se tek pripremali za komercijalni uspjeh, neki su se rasplinuli, a treći su samozadovoljno, dosljedno i pošteno nastavili tavoriti u undergroundu, bez ambicija za probijanje glave pod velika svjetla reflektora. Dakle, moglo bi se reći i da su čupavi tipovi u kariranim košuljama svojom sintezom onog najboljeg i ''najdubljeg'' iz metala i nihilističkog punkerskog mentaliteta zapravo osvježili i produžili život izvornom duhu iz '77. Grunge je bio umjetnost, za razliku od ogromne većine hair metala. Ipak, može se reći da se radi o teško sumjerljivim i usporedivim muzičkim strujanjima.

Grunge je bio kumče Neila Younga; sirov, svjež i strastven pokret kojega se, naravno, nipošto ne bi smjelo okarakterizirati izrazito homogenim, ali koji je definitivno vezan uz područje američkog pacifičkog sjeverozapada, točnije Seattlea, najvećeg (ne i glavnog) grada savezne države Washington. To je pravac koji je donio odavanje počasti classic rock utjecajima, upakirano u modernu i frišku formu (Pearl Jam, sljednici Green Rivera i grupe Mother Love Bone); iskazivanje autentične boli u donekle ''metaliziranom'' izdanju (Alice in Chains sa svojim zlosretnim frontmanom Layneom Staleyjem) i iskreni tračak tinejdžerskog bunta koji je postao većim od samoga sebe, štoviše, prešao je u legendu pod okriljem jedne magične te melodične riječi: Nirvana. Čiji se frontman, Kurt Cobain, učlanio u mitski ''klub 27'' s drugim besmrtnicima rocka: Jimom Morrisonom, Hendrixom… Bili su tu i pioniri, Soundgarden, Mudhoney te mnogi drugi. Grunge nipošto nije nastao kao pokret koji je ciljao na komercijalni Olimp, ali je tamo završio, pogotovo nakon Kurtove smrti, pomalo i protiv volje te originalnih intencija protagonista scene iz Seattlea. Naravno da se Nirvanu još više slušalo nakon travnja 1994. A katalog joj je obuhvaćao tek stotinjak pjesama... Naravno, moram barem usputnim spominjanjem počastiti i jednu legendarnu indie rock grupu koja je - na neki način - ''pripremila teren'' za snažan istup Nirvane. Pixies, dakako.



Međutim, pogriješili bi kad bismo rekli da su grunge i njegovi nastavljači, počevši od Stone Temple Pilotsa - koje bismo prije mogli okrstiti svojevrsnim 'drugim valom grungea' - i ranih Foo Fightersa, predstavljali jedini relevantan komercijalni fenomen koji je obilježio (žestoke) muzičke rane i srednje devedesete. Ipak su već spomenuta Metallica i Pantera časno nosile naslove ''najkomercijalnijih'' perjanica metala, a Anthrax je početkom 90-ih (surađujući s legendarnim Public Enemyjem) dodatno produbio i proširio priču o suradnji metalaca/hard rockera i rappera, započetu još 1986. kooperacijom Run DMC-a i Aerosmitha u skladbi „Walk This Way“. Green Day i još neki izvođači uspješno su pokazivali da (pop) punk može biti itekako prijemčiv i prihvatljiv široj publici u novom desetljeću, a mimo udarnih tržišnih strujanja, sastavi poput svirački nenadmašnog – barem kada je riječ o punku i njegovim derivatima – kanadskog Nomeansno, i dalje su stvarali remek-djela. Nirvana je također sjedila na ramenima važnih i raznolikih punk i alt rock izvođača bez kojih američke osamdesete ne bi bile iste: Meat Puppets, Butthole Surfers, Hüsker Dü, Sonic Youth, Black Flag… Industrial je procvjetao u svojoj vlastitoj niši – izvrsni Ministry ustupio je mjesto još kompleksnijem i promišljenijem Trentu Reznoru, to jest Nine Inch Nailsima.

Ali ovdje neće biti toliko riječi o grungeu, koliko o činjenici da su neki sastavi, koliko god bili ''nevini'' u cijeloj priči oko pojave grungea, jednostavno graničili s grozomornim aberacijama u svijetu hard rocka i metala. Čak i ako potpuno usvojimo tezu o grungeu kao izvlačenju punka iz djelomične letargije, a ne primarno kao reakciji na popularni glam/hair metal, ipak se ne možemo oteti dojmu da je prekrasno što je val iz Seattlea gotovo preko noći pomeo Ratt, Poison, Steelheart i sl. Dobro, možda ne odmah pomeo, ali svakako učinio manje relevantnim. Na svim mogućim razinama. Ok, Gunsi su nekoliko godina možda bili najveća svjetska r'n'r priča, ali i Axl je postao manje interesantan kad se pojavio Kurt, a Bon Jovi... Uh, Bon Jovi. O njima je možda bolje ne napisati ništa. Usprkos obveznom respektu prema činjenici da su dobro i efektno posložili sve populističke i podosta prizemne elemente ''popiziranog'' hard rocka na svom komercijalno značajnom i izuzetno uspješnom uratku „Slippery When Wet“ (1986). 

 

U svakom slučaju, ne treba nam veličanstven analitički instrumentarij da bismo zaključili da su Ratt i Poison, svaki na svoj način, ogledni egzemplari blijedog, klišejiziranog, predvidljivog, plitkog i banalnog hard rocka. Takvi su sastavi (a ima ih još mnogo; neću ih sve navoditi) pridali loš glas glam metalu i gotovo upropastili nasljeđe bendova koji su još imali ''zeru'' supstance, svježine i uvjerljivosti, poput Def Lepparda, kojega, naravno, uglavnom službeno ne ubrajamo nužno među ''glammere'', ali koji je svojim zvukovljem i pristupom itekako pripremio teren za mnoge grupe koje ovdje spominjem. Nema potrebe da se autoru ''srce sveže u čvor'' i da se ustručava iznijeti neke promišljaje o sastavima čija je velika popularnost krajem osamdesetih bila gotovo tragično obrnuto proporcionalna njihovoj istinskoj umjetničkoj (ne)kvaliteti. Iako, naravno, ništa što ovdje tvrdim ne mora se smatrati neprikosnovenom istinom, svetinjom najvišeg ranga, vječnim i nepromjenjivim zakonom, tisuću puta provjerenom i dokazanom istinom…
 
Dakle, Brett Michaels i njegova družina nabacali su gomilu plitkih, predvidljivih i banalnih elemenata na svoj (pre)popularni album „Open Up and Say…Ahh!“ iz 1988. godine. Gitarist C.C DeVille definitivno nije svirački mediokritet, ali njegove solo dionice uopće nisu toliko važne u cjelokupnoj priči. Najuspješnije izdanje Poisona sadrži nekoliko blago dopadljivih i korektnih riffova, kao i pokoji pjevan refren, ali nijedna pjesma ne ostavlja uistinu snažan i upečatljiv dojam. Kao da se čuje vrištanje: „Pažnja! Klišeji!“ Uz skladbe poput „Love On the Rocks“ ili „Nothin' But a Good Time“ može se umjereno mahati kosurinom, ali permanentno je prisutan osjećaj da se radi o prožvakanim općim mjestima hard rocka, hair metala, glama, kako vam drago… Balada „Every Rose Has Its Thorn“ toliko je nezanimljiva i lišena pravih dubokih emocija da se čovjeku jednostavno smuči od njene popularnosti; bila je prva na američkoj top-listi!
 


U svakom slučaju, „Look What the Cat Dragged In“ (1986), prvi album Poisona, ostaje njihovo najuvjerljivije i najkvalitetnije ostvarenje, iako se ni u tom slučaju ne može govoriti o naročito inovativnom i promišljenom uratku. Usprkos solidnim kompozicijama kao što su „Talk Dirty To Me“, „I Won't Forget You“ i naslovna skladba. Komercijalni uspjeh ih je stigao već tada. Prije navale grungea pojavio se još „Flesh and Blood“ (1990) na kojemu se još osjetila kakva-takva kvaliteta, ali široj publici (a pogotovo potpisniku ovih redaka) Poison postupno prestaje biti zanimljiv počevši od još uvijek relativno dobro prodavanog „Native Tongue“ (1993). Nešto sofisticiraniji pristup skladanju nije bio dovoljan da se Poison zaista počne shvaćati ozbiljno u krugovima kritike i zahtjevnije publike. A u međuvremenu je zabljesnuo i grunge. Spomenuo bih još samo album obrada „Poison'd“, zasad posljednje studijsko LP izdanje sastava, objavljeno 2007. godine.



Dakle, ne ustručavam se sročiti da je ogromna popularnost skupine iz Pennsylvanije krajem 80-ih bila svojevrsna sramota za cjelokupnu tadašnju američku i svjetsku rock scenu. Nipošto ne bih želio glorificirati Ratt, ali ipak ih je, barem prema mojem skromnom mišljenju, krasio nešto čvršći i iskonskiji zvuk u kojemu je evidentno bilo skriveno nešto manje namjere da se podilazi baš svakoj adolescentskoj individui. No to ne čini sastav predvođen pjevačem Stephenom Pearceyjem genijalnim i briljantnim. Rattu je zaista trebalo dugo da dođe nadomak vrhu baveći se rock'n'rollom. Naime, korijeni grupe nalaze se još u skupini Firedome, osnovanoj 1973. od strane spomenutog Pearcyja. Ovdje se uopće nemam namjeru podrobno baviti poviješću Ratta, odlascima i dolascima članova – uključujući i samog Stephena - i raznim drugim usputnim mijenama u karijeri grupe. Samo ću spomenuti da je gitarist Warren DeMartini nesumnjivo posjedovao talent, a među najprihvatljivije albume Ratta uvrstio bih „Invasion of Your Privacy“ (1985) i „Dancing Undercover“ (1986). Pojavili su se prije Poisona i barem su imali integritet stvoren dugotrajnom borbom za afirmaciju na (pre)napučenoj južnokalifornijskoj sceni, koju su dijelili s grupom Mötley Crüe, o kojoj ovom prilikom ne bih razglabao.

Za kraj bih natuknuo da je Mike Matijevic, vodeći vokalist Steelhearta, ''naše gore list''. Rođen 1964. u Zagrebu kao Miljenko Matijević, imao je dobru vokalnu tehniku, iako mu se većina visokih tonova kasnije svodila na puko, često iritantno vrištanje. Ipak, ostavljao je snažan dojam, a njegov Steelheart je postigao i određen uspjeh ''u zadnji trenutak'' prije eksplozije grungea, samim početkom devedesetih godina. Album "Tangled in Reins" iz 1992. nije ponovio uspjeh eponimnog prvijenca iz 1990., osim na Dalekom istoku. A ne mogu biti toliko subjektivno i ''pljuvački'' nastrojen da poreknem određenu inspiriranost, nabijenost strašću i kvalitetu numeri "I'll Never Let You Go" s debitantskog uratka.



Naravno, moram napomenuti da je Steelheart možda bio nešto manje ''glam'' (i u manjoj mjeri uspješan na tržištu, naravno) od Ratta i Poisona, ali, rasprave radi, ipak sam ga uključio, kao svojevrsni kuriozitet, u ovaj tekst. No moram zaključiti da mi uopće nije žao što je zvuk Seattlea u onome bitnome prizemljio sastave poput Poisona, Ratta i Steelhearta (ali čak i mnogo kvalitetnijih Gunsa ili Def Lepparda), zauvijek promijenio odnose snaga na svjetskoj muzičkoj mapi i doslovno pomeo i učinio smiješnim barem neke od glam/hair metal izvođača, čija je slava, da se blago izrazim, bila donekle nezaslužena. Velik dio klinaca je u sezoni 1991./'92. naprosto pronašao nove (pop) idole. Neka je. Da si dopustim malo sarkazma; to će naučiti neke nadobudne muzičare da slušaju Slade umjesto Black Sabbatha i Stoogesa.
 

 

Originalno objavljeno na Perun.hr 10.03.2016.

Pročitaj više o temama: grunge, seattle, metal, glam, heavy, hard rock, nirvana, ratt, poison, steelheart, kolumne, 2016, zvonimir lucic

Ovaj članak je pročitan 3565 puta



Kalendar

THE RUMJACKS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 26.09.2019.

26.09.2019. - četvrtak

THE RUMJACKS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 26.09.2019.

Zagreb, Vintage Industrial Bar
60 / 80 kn

SHORTPARIS, 28.09.2019., Močvara, Zagreb

28.09.2019. - subota

SHORTPARIS, 28.09.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
50 kn / 65 kn

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

28.09.2019. - subota

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
70 kn / 90 kn

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

02.10.2019. - srijeda

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

03.10.2019. - četvrtak

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

SOULSIDE, 07.10.2019., Močvara, Zagreb

07.10.2019. - ponedjeljak

SOULSIDE, 07.10.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
65 kn / 80 kn

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

09.10.2019. - srijeda

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
60 kn

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

09.10.2019. - srijeda

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
60 kn

Rujan / 2019

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30 

Must Read

SACRED REICH - Awakening

Recenzije

SACRED REICH - Awakening
ZLOČIN BEZ KRIVNJE: SLUČAJ COLLINI (The Collini Case)

Recenzije

ZLOČIN BEZ KRIVNJE: SLUČAJ COLLINI (The Collini Case)
TARJA - In The Raw

Recenzije

TARJA - In The Raw
MICHAEL BUBLÉ - Zagreb, Arena, 16.09.2019.

Izvještaji

MICHAEL BUBLÉ - Zagreb, Arena, 16.09.2019.
ISON - Inner Space

Recenzije

ISON - Inner Space
SONATA ARCTICA - Talviyo

Recenzije

SONATA ARCTICA - Talviyo
Otkazan zagrebački koncert grupe Beirut

Vijesti

Otkazan zagrebački koncert grupe Beirut
Počele su prijave za 11th Croatian Blues Challenge

Vijesti

Počele su prijave za 11th Croatian Blues Challenge
Veliki ARTURO SANDOVAL u Zagrebu

Vijesti

Veliki ARTURO SANDOVAL u Zagrebu
BILO JEDNOM U HOLLYWOODU (Once upon a time in....Hollywood)

Recenzije

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU (Once upon a time in....Hollywood)
Blaženstvo drugog albuma

Kolumne

Blaženstvo drugog albuma
MGLA, Martwa Aura - Zagreb, Mochvara, 06.09.2019. - galerija

Galerije

MGLA, Martwa Aura - Zagreb, Mochvara, 06.09.2019. - galerija
ARISES - Žestoki zadarski odgovor trulom i dekadentnom sistemu

Vijesti

ARISES - Žestoki zadarski odgovor trulom i dekadentnom sistemu
PURE ELECTRO PARTY:

Intervjui

PURE ELECTRO PARTY: "Kao ljubitelji glazbenog žanra dark electro, te DJ entuzijasti, došli smo na ideju raširiti tu vrstu elektronske glazbe."
EDITORS - Zagreb, MD Doma Sportova, 08.02.2020.

Kalendar

EDITORS - Zagreb, MD Doma Sportova, 08.02.2020.
EDITORS donose turneju najvećih hitova u Zagreb

Vijesti

EDITORS donose turneju najvećih hitova u Zagreb
A DREAM OF POE:

Intervjui

A DREAM OF POE: "Doom Metal is genuinely about sharing the sentiment of angst, of loss, of saudade and the darkness of one’s soul."
A DREAM OF POE:

Intervjui

A DREAM OF POE: "Doom metal predstavlja dijeljenje osjećaja straha, gubitka, "saudade" i tame nečije duše."

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK