Koronska 2020. deprimirala nas je na najjače, ali kad pogledate 'Greenland' shvatite da uvijek može biti i gore, pa je rezultat filma da iz kina zapravo izađete bolje raspoloženi.
U usporedbi s većinom drugih megahitova katastrofe ("Pakleni toranj", "Twister", "Danteov vrh", "Armaggeddon", "Dan poslije sutra", "Deep Impact"... da nabrojimo samo "najjače"), "Greeenland" je osrednje djelce. Najviše jer ga muči tonu klišeja u početnom dijelu filma kada saznajemo da neki novi neočekivani (nitko nikad nije prije čuo za njega) asteroid Clarke kani prvo prozujati kraj Zemlje, pa proći našu kroz atmosferu, pa zapravo ne to, nego neki njegov dio actually pasti na Zemlju, pa zapravo ni to, nego kataklizmički udariti i zbrisati pola Zemlje itd. itd. ... - dakle sama premisa filma je više nego ono NJA. Dakle najveći problem filma je, ne ukupno gledajući cijeli scenarij, nego ideja o zapletu priče - kako krene ono što gledamo skoro više pod sati i pol poslije.
No, kad se riješimo te šeprtljavo zapletene fabule, krene klasičan film katastrofe koji ima izvrsnu glumačku ekipu, odličnu radnju, razrađeni psihološki aspekt, odličnu dinamiku i na kraju svega, stvarno je uvjerljiv iako to zvuči posve glupo nakon onog mog uvoda i ako uzmemo u obzir nespretan zaplet. Naravno da i kasnije u filmu ima klasično predvidljivih radnji, ali to posve ispravno spada u logičnu predvidljivost ponašanja ljudi - naime mi ljudi iznimno predvidljivo reagiramo u kriznim situacijama (većina se ipak brine samo za svoje dupe i svoje obitelji, ili koga već).
Stoga sam filmu dala nešto veću ocjenu nego što je možda zaslužuje, jer uza sve gore navedeno, ovaj film dolazi u naša kina (tko god da ga je smišljao i odlučio objaviti baš sada, pogodio je kao nitko) kada nas je 2020. godina dobrano izmorila, koronavirus nas je bacio u gadnu depru, a da još ništa nije gotovo i da svemu tome ne vidimo kraja.
Čovjek bi rekao da ovo nije dobro vrijeme za gledati jedan film katastrofe, no zapravo je baš obrnuto. Iz dva razloga: film te posjeti da nam (čovječanstvu) može biti još puno gore nego što je sad. Pa ti skoro dođe fino i ugodno kada izađeš iz kina sretan da se moraš boriti "samo" s koronom i nošenjem maske.
Drugi razlog je da film plastično prikazuje stvarnu psihologiju ljudi u kriznim situacijama, nešto s čim se već svakodnevno srećemo, ali u daleko manjoj mjeri, pa gledanje filma dolazi istovremeno i kao osvještenje i ponavljanje gradiva kako bismo se trebali ponašati da nam svima bude bolje (mada za vrijeme svake krize i katastrofe, u daleko manjem postotku smo "mi", a prevladava "ja i moje dupe".).
Redatelj Ric Roman Waugh je iskusan autor akcijskih filmova (posljednje je baš radio s glavnim glumcem Gerardom Butlerom u "Angel has Fallen"), a svi glavni glumci sjajno nose film i zapravo manjkavi scenarij iznose vrlo uspješno.
Gerard Butler je očito odlučio nijansirati svoje akcijske junake (sve se jače potvrđuje kao takav) koji su u maniri a la Liam Neeson - tvrd ali emotivan obiteljski lik koji se u gabuli nađe najčešće nekim spletom slučajnosti, no koji se spremno i spretno uhvati u koštac sa svim nedaćama i uz sve batine i probleme izađe kao pobjednik, ni u jednom trenu ne zaboravljajući da je prije svega - obiteljski čovjek.
Netipični akcijski junak, priznat ćete - i Butler si je to dobro osmislio, a Neeson ionako treba nasljednika.
Iako sam najprije bila malo skeptična prema takvom "Butler-junaku" (ipak je Gerard Butler slovio prije svega kao seksi lik), no on ga dobro isfurava, a da ništa od svoje seksipilnosti nije izgubio, dapače vjerujem da je mnogim ženama još seksipilniji nego je bio kao nesmotren i varljivi playboy. Da je dobar glumac to ionako nije sporno.
Butler glumi top građevinskog inženjera Johna Garritya koji se nalazi pred razvodom, oca silno simpa dječaka, dijabetičara Nathana (jako dobar Roger Dale Ford) čija je bolest važan dio filma. Nathan živi s majkom Allison (Morena Baccarin iz "Deadpoola") koja nije načistu da li da se razvede od Johna ili ne.
U toj spetljanoj obiteljskoj situaciji, stiže nam asteroid Clarke koji se u roku keks desi na početku filma, samo što on nije Zemlju prošao nego se lijepo raskomadao i udario i sravnio više mjesta na Zemlji i onda jasno, krene histerija, spašavanje žive glave i (ne)brige za ikog osim sebe i najbližih.
Obitelj Garrity bude njima neobjašnjivo pozvana od Vlade SAD za budu među rijetkima određenima za spašavanje i evakuaciju u bunkere Greenlanda kako bi preživjeli nadolazeću kataklizmu (to je ujedno i sve što imamo od Greenlanda u filmu iako naziv sugerira znatno više), i to sve upravo u trenutku kada u real timeu, predsjednik Donald Trump actually pokušava kupiti Greenland za SAD, a nema šanse da je Trump imao utjecaja na taj dio priče jer jer film napravljen i prije izbijanja COVID-19. Ali je interesantan detalj koji daje filmu dozu ozbiljne stvarnosti i kredibiliteta.
Garrityevi su posve zbunjeni ali tu gdje su se sada našli, prioritet daju novonastoloj situaciji, a ne međusobnim nesuglasicama. No na tom putu za Greenland stvari će se ne samo situacijski zakomplicirati kako se mogu zakomplicirati stvari kada svijet izgleda kao da je Sudnji dan, nego i na relaciji "čovjek je čovjeku vuk".
Tu je film iznimno jak, a dinamika filma je ritmična - čak nije cijelo vrijeme divljački prebrza kako bi gledatelj očekivao - akciju jednu na drugu - redatelj ostavlja dovoljno (kratkog) vremena i mirnoće da se razviju i psihološki aspekti takve situacije i likova.
Još moram naglasiti jednu sporednu ulogu, već vremešnog ali i dalje vanrednog glumca Scotta Glenna, koji u filmu glumi Allisoninog oca s kojim Garrityevi imaju vrlo upečatljivu (pred)finalnu epizodu u filmu.
