Upravo se ta specifična situacija dogodila meni uoči, a posebice nakon, sada već legendarnog koncerta Foo Fightersa u pulskoj Areni. Prije nego što me linčuju dugogodišnji fanovi benda, da pratio sam i znao sam lik i dijelo Dave Grohla puno prije nego što je gospodin najavio pulske koncerte, ne živim ispod kamena. Dave Grohl me uvijek imponirao kao osoba i premda nisam uvijek bio najveći fan njegove glazbe, Foo Fightersi su uvijek imali energične i čvrste stadionske pjesme koje su držale hard rock živim u novom tisućljeću i zbog toga sam ih cijenio. No, nakon pomnijeg slušanja svega što je bend izbacio tokom 25 godina svoje karijere i nezaboravnog koncerta, Foo Fightersi su postali jedno od većih imena u mojoj glavi čiji sam jubilarni deseti studijski album poprilično nestrpljivo čekao.
I eto ga, nakon ponešto odgađanja i čekanja, „Medicine At Midnight“ napokon je pred nama. U nepunih četerdeset minuta stadionskog rock 'n' rolla s najboljom modernom produkcijom iza koje stoji savršeno uigran bend, predstavljeno je devet novih pjesama provjerene recepture. Album u inovatinom smislu ne donosi ništa efektno i vrijedno divljenja već se ponosi lako slušljivim, rokerskim himnama koje će se najbolje udomaćiti na velikim stadionima i arenama. U tome ne vidim ništa sporno ni loše, dapače, svijetu ponekad treba jednostavan, optimističan i energičan rock 'n' roll. Upravo su za takvu recepturu Foo Fightersi specijalizirani, a glavni specijalitet kuće im je glazbeno putovanje u svijet gdje rock i dalje vlada top ljestvicama. Možete imati svakakva mišljenja o Daveu i Fightersima, ali dečkima se mora priznati kako već godinama žive i moderno su utjelovljenje dobrog duha rock 'n' rolla. Njihove optimistične pjesme vraćaju nadu za bolje sutra, dišu optimizmom i nose onu prokleto zaraznu pozitivnu energiju. Mišljenja sam kako to svima nama u ovome trenutku itekako treba.
Najbolji primjer jedne takve pjesme koja i najtmurniji dan pretvara u sunčano veselje je uvodna „Making A Fire“. Instant koncertni hit pokazuje i pruža sve ono najbolje od Foo Fightersa, a njezinim se „nananaaa“ zborskim pjevanmjem ne bi posramio ni Bruce Springsteen u svojim najboljim danima. Ma kakvi posramio, da je ova pjesma izašla prije nekih 35 godina bila bi glavna vijest godine. Snaga koju nosi, himničnost i optimizam dižu ju, ne među ponajbolje pjesme u Foo Fighters katalogu, već među najbolje rock pjesme ovoga stoljeća. Nakon grandioznog uvoda slijedi promjena tempa, gitare se stišavaju dok ulazimo u mirnije Foo Fighters vode. Prvi objavljeni singl „Shame, Shame“ na prvu pomalo odskače od ostatka albuma, ali već na drugu prihvaćamo njenu neobičnost i postaje sastavni dio ukupnog doživljaja albuma.
U nastavku Foo Fightersi nastavljaju hrabro koračati naprijed na glasnim zvukovima gitara i bubnjeva, a pritom su uspjeli pogoditi dva rokerska klišeja (mogu li ih uopće tako nazvati) koja u mojoj glavi uvijek prolaze. Prva od njih je pjesma sastavljena od laganog uvoda te progresije u sve brži i žešći tempo da bi na kraju sve kulminiralo žestokim krešendom i opasnom borbom svih instrumenata. Tu fantaziju ispunjuje „Waiting On A War“ čiji akustični, lagani uvod ne daje naslutiti kakav nas energičan završetak čeka. Svakom minutom pjesma postaje brža, svaki refren čvršći, a postepenim ubacivanjem sve više instrumenata dobili smo pomno posloženi glazbeni kaos. Istina, završetak je u mojoj glavi bio nekih 30ak sekundi duži s još glasnijim gitarama i pokojom solažom, ali završni proizvod daleko je od lošega i u ovoj izvedbi.
Druga stvar/element/sastavnica/klišej/inspiracija koja gotovo uvijek funkcionira u rock 'n' rollu je Motorhead. Pod time ne mislim na obradu jedne od mnogobrojnih pjesama legendarne britanske trojke, već na originalnu stvar inspirirana žestokim i sirovim zvukom koji je bio zaštitini znak Motorheada. Uz direktnu jednostavnost i nabrijanost koju sa sobom nsoi „No Son of Mine“, Dave se na najbolji način prisjetio svog dragog prijatelja Lemmyja. Najbrža i najžešća stvar albuma taktično je pozocionirana između dvije nešto lakše pjesme te drži slušateljevu pozornost na razini. Na naslovnoj „Medicine At Midnight“ dečki su se poigrali s funk i pop elementima, a jednostavan pristup slijedi „Holding Poison“. Za kvalitetan i poznati završetak zaslužna je „Love Dies Young“ koja na vrlo dobar način zaokružuje uzbudljivo rokersko putovanje.
Neki recepti jednostavno funkcioniraju. Lemmy Kilmister je to dobro znao, a Dave Grohl s novim albumom prati upravo tu filozofiju. Dobar, energičan i jednostavan rock and roll stvoren da ga pjevaju tisuće ljudi u jedan glas najbolje sjeda kada ga pripremi bend poput Foo Fightersa. A što kažu drugi ljudi? Ljudi će se uvijek pričati da je sve već viđeno. Možda imaju pravo, ali tko se uistinu hoće žaliti na dobar rock 'n' roll u 2021. godini?
