Odmah na početku moram napomenuti da je slaba posjećenost nastupa mladog kvarteta Asylum zapravo oblik tragedije. Evidentni entuzijazam nadobudne četvorke jednostavno je frapirao na početku metal večeri u Attacku. Originalne skladbe poput promišljenog i nadahnutog „Soul Collectora“ i obrade poput pomalo hrapave i ne do kraja vjerne originalu, ali ipak impresivno odsvirane „Disposable Heroes“ Metallice, inspirirale su onaj mali broj prisutnih na uživljeni pogo. Moj osobni favorit ipak je bila izuzetno energična, agresivna, nabrijana i kompetentna izvedba Slayerove „At Dawn They Sleep“. Više nego korektna vokalna izvedba i fenomenalne solo dionice na gitari zadržavale su pozornost nazočnih i potvrdile veliki potencijal Asyluma. Šteta što njihovom nastupu nije prisustvovalo više ljudi…
Time Decay se također uspješno nosio s pomalo neprikladnim ozvučenjem (barem za metal koncert) u Attacku. Sve što sam svojedobno napisao glede njihovog nastupa u Močvari u sklopu Valhalle u listopadu 2014. može se primijeniti i na pojavljivanje energične petorke u Pierottijevoj. Samo – u još većoj mjeri. Novi bubnjar Miho Dujnić kvalitetno se uklopio u kolektiv. Pjevač Filip Perković zaista dominira na pozornici svojom karizmom i izvanrednom vokalnom interpretacijom. Viši ga tonovi uopće ne kolebaju. Štoviše, tek je tu zaista „kod kuće“. Instrumentalna sekcija kompetentno je i izbalansirano prolazila kroz sve odabrane trenutke iz povijesti metala (heavy, power ili thrash, svejedno je) koje nam je prezentirala. Izdvojio bih izvedbu „Maske“ srpskog hard rock/heavy metal sastava Osvajači te – za neke možda pomalo neočekivano - uvrštavanje prilično metalizirane verzije Azrine skladbe „Užas je moja furka“. Potonja je izvedba bila pomalo klimava, a neki bi je mogli optužiti i za svojevrsni populizam, ali po mojem je mišljenju predstavljala interesantan umetak u jednu (tipičnu?) metal gažu. Auditorij je tijekom nastupa Time Decaya ponešto dobio na brojnosti, ali to još uvijek nije bilo dovoljno (u kontekstu kvalitete svirke dotične grupe).
Glavna atrakcija večeri, zagrebački heavy trio Flesh, itekako je opravdao sva očekivanja. Nakon kratke promocije spota za brzu i dopadljivu skladbu „Vermin Terror“ počeo je impresivni metal vatromet koji se nije smirivao sve do posljednjih taktova koje je grupa odsvirala. Gitarist Matanović naprosto zapanjuje svojim vrtoglavim, relativno brzim i učinkovitim solo dionicama. Riffovi su zaista "krvavi", što netko negdje jednom reče. Poneka sitnija pogreška ili problemi s intonacijom, tj. nemogućnošću „hvatanja“ željenog tona od strane pjevača i basista Roka Nikolića, nisu bitno narušili pozitivan dojam o ovom pojavljivanju Flesha pred publikom u Attacku. Uz spomenutu kompoziciju „Vermin Terror“ najveće su adute predstavljale beskompromisna „Flesh & Blood“; zatim dugačka, kompleksna i atmosferična skladba, obilježena efektnim izmjenama tempa, nazvana „Opus“, kao i prava metal himna „Easy Rideth Heavy Striker“. Potonja naprosto poziva na zajedničko pjevanje, tj. urlanje s bendom. Kraj koncerta, tj. bis (oduševljena publika stalno je tražila još), ipak je bio obilježen malčice prevelikim zalogajem za Flesh. Naime, odsvirali su „Victim of Changes“, klasik Judas Priesta s albuma „Sad Wings of Destiny“ (1976). Namjera i entuzijazam za svaku su pohvalu, ali Roko ipak nije Halford, a momci su i u instrumentalnom smislu povremeno - rijetko, ali ipak primjetno - pribjegavali jednostavnijim rješenjima od onih ponuđenih u originalnoj verziji, tj. izbjegavali su se u potpunosti suočiti s višeslojnošću i kompleksnošću izvornika. Od iste je boljke zapravo, s vremena na vrijeme, patio i nastup Asyluma. Međutim, da sada ne bi ispalo da previše kritiziram, moram istaknuti da je Flesh odradio odličan i intenzivan nastup kojega je publika konačno popratila u respektabilnom broju. Roko posjeduje potrebnu karizmu te simpatičnu i dobru komunikaciju s auditorijem. Flesh neće bez razloga nastupiti na predstojećem MetalDaysu 2015. Unatoč mnogim vrlo dobrim hrvatskim sastavima barem približno sličnog senzibiliteta, poput, primjerice, Distance or Die, čiji je frontman Mišo, uzgred budi rečeno, nakratko podijelio pozornicu s Rokom i ekipom, Flesh je ipak još uvijek barem jedan koračić ispred njih. Daleko je dogurao i sada ne smije stati. Ostvario je jedan od najboljih domaćih metal albuma 2014. godine. A što se tiče „Victim of Changes“, već je sama činjenica da su je odsvirali (što ću, posebno sam slab na rane Judase) uistinu hvalevrijedna. Pjesma je veoma zahtjevna, stoga se radilo o hrabrom poduhvatu. Poslije svirke počela je slušaona, tj. Knežin Heavy metal party.
