Tada smo dobili album praktički bez konkretne mane gdje je sve bilo posloženo gotovo bez greške, pogođena srž i dobivena formulacija koja uspješno prolazi i kod alternativnih slušatelja pa sve do običnih civila željnjih dobre i kvalitetne glazbe.
Pametno posloženi instrumentalni aranžmani, veoma zarazne pjesme i odlična vokalna podloga od strane pjevača Toma Englunda bile su i više nego dovoljni razlozi da i tadašnji zagrebački koncert bude jedan od boljih domaćih klupskih događaja. Poučeni iskustvom od prije desetak godina, Evergrey su iza sebe ostavili svoju manje kreativnu fazu i povratkom dobitne sadašnje (legendarne) postave, vrijeme je bilo za izbacivanje četvrtog u nizu izdanja za koje su očekivanja bila izuzetno i proporcionalno visoka.
Iako je jubilarni ''The Atlantic'' postavio veoma visoku letvicu, prošlomjesečni jedanaesti po redu album ''Escape Of The Phoenix'' došao je testirati svoj sadržaj, a ishod je vidljiv i puno prije negoli je on uspio zasjati na policama i popularnim streaming servisima. Radi se o promotivnim video spotovima za jedne od njihovih najjačih novijih pjesama, a radi se o stvarima Eternal Nocturnal i Where August Mourns. Spotovi su odrađeni na tipično klasičan način gdje u većini kadrova vidimo bend kako ''svira'' uz trenutno možda nebitnu fabulu koja se proteže kroz njega. Na prvo slušanje vidljivo je da spomenute pjesme nadograđuju i dodatno produbljuju već istražen materijal sa svojeg prethodnika. Uz određene preinake u sušitni su stvari veoma reprezentativne za ono što nas očekuje na cijelokupnom novom materijalu.
''Escape Of The Phoenix'' je veoma jednostavan i slušljiv album koji vas neće mučiti i umarati kako bi pohvatali sve što on krije, ali s druge strane on je veoma emotivno i tužno putovanje isprepletno mnoštvom reakcija na ispjevane događaje. Glavno gledište Evergrey-eve glazbe su uvijek bila depresija, strah od gubitka voljene osobe, pa ponekad i paranoja, što za sobom veže i dublje psihološke analize. Iako ovaj zadnji opis zvuči kao pretjerivanje, u suštini je dovoljno precizan što se veoma lako može uvidjeti i prema tekstovima, iz kojih je očito da je pjevač Tom Englund ponovno našao neistraženi dio svojih životnih iskustava, i u prenesenom značenju ih uobličio na prihvatljive tekstove s kojima se bilo tko može lako povezati.
S druge strane albuma imamo veoma složene, a opet i tako jednostavne pjesme gdje dominiraju gitare, emotivne solaže, skrivene klavijature, ali zato uvijek razarajući bubnjevi dajući svim pjesama dodatni ''boost''. Tempo je gotovo uvijek balansiran između brzog i srednjebrzog i ne dopušta da vam dosadi, jer i nakon svake samostalne solaže ili istaknutog trenutka nekog instrumenta, slijedi eksplozija uz strateški posložene vokalne dionice. Isto tako, sa samo glazbene strane, progresvina nota dolazi na vidjelo i dokazuje kako nema potraćenih trenutaka bilo da se radi o već ponovljenom ili novom segmentu gdje iznova ispliva neki novi detalj kojeg prije niste čuli. Gitarist Henrik i klavijaturist Rikard ponovno su pokazali svoj neizmjeran talent i inspiraciju koju dodatno potvrđuju basist Johan i bunjar Jonas. Može se reći kako ova trenutna simbioza funkcionira bez greške i da Evergrey koračaju velikim koracima naprijed.
Naizlged veoma sličan svom prethodniku, ''Escape Of The Phoenix'' baca drugačije svijetlo na već znani materijal, te iznova uspije iznenaditi koliko su zapravo Evergrey duboko zakoračili u naoko već istraženi koncept.
