Umjetnost je u samoj svojoj srži subjektivna i teško (nemoguće?) je to osporiti. Koliko god tvrdili da je dobro slikarstvo u igri svjetla i sjene, kontroli kista, kompoziciji, likovnom umjetnošću se smatra i apstraktnost i ekspresionizam, a umjetnici su i flamanski majstori i Kandinski ili Pollock. Kako je Rodin umjetnik, tako je i Duchamp i njegov pisoar. Prebacimo se na glazbu - kako prepoznati dobru rock ili metal stvar i reći što je dobro, a što nije? Da li je, da bi se stvar proglasila dobrom, potrebna kompleksnost Nilea ili Dream Theatera? Možda je odgovor u jednostavnosti Ramonesa, Motörheada ili Nirvane? Da li je veća umjetnost zasićen zvuk Anaal Nathrakha ili Cynica naspram jednom rifu kroz cijelu stvar kao u Sleepovom Dopesmokeru?
Ako vaša vizija dobre stvari naginje ka zidu zvuka, na gitare u tercama, na eksplozivnost, energiju, brzinu, brutalnost, na provokativne ili snažne tekstove... onda zaobiđite Earth u širokom luku.
Earth je osnovan krajem osamdesetih i smatra ga se rodonačelnikom drone metala; spore, repetitivne, instrumentalne rock/metal glazbe. Dylan Carson, osnivač, centralni (i jedini originalni) član Eartha, s vremenom transformira zvuk od inicijalnog drone metala prema ambijentalnom, minimalističkom, kontemplativnom instrumentalnom rocku. Spor, meditativan izričaj Eartha je inspiriranim kako folkom, countryjem, tako i filmskom, western glazbom u duhu Ennia Morriconea. Nakon što je s prethodnim albumom, "Primitive and Deadly", uveo vokale (odličan Seattle veteran Mark Lanegan) i skrenuo prema doom vodama, Earth se s "Full Upon Her Burning Lips" se vraća reduciranijem, intimnijem zvuku.
"Full Upon Her Burning Lips" u svojem minimalizmu reducira band na samo dvoje članova; Carsona na gitari i Adrienne Davies na bubnjevima. Uigrani duo koji su osnova Eartha od sad već davne 2001. (što je rezultiralo odličnim "Hex; Or Printing in the Infernal Method" iz 2005.) donosi spor, odmjeren tempo, ciklične rifove začinjene reverbom i delayom, odbacujući skoro sve slojeve koji čine rock stvar i koncentrirajući se na atmosferu i hipnotičko ponavljanje.
Earthov minimalizam je daleko od praznine. Zvuk je ogoljen, no staloženi, precizni, umirujući ritam bubnja Adrienne Davis otvara prostor za Carsonov(e) rif(ove). Rifovi se beskonačno ponavljaju uz manje varijacije i sporadične naglaske, no i dalje su pamtljivi i emocionalni; evociraju široka prostranstva, krajolike, samoću, izolaciju, disocijaciju. Možda je ideju iza Earthove glazbe najbolje objasnio sam Carson u jednom intervjuu: "Čuo bih rifove bendova koji su mi se svidjeli i htio bih da nastave svirati taj rif. Uvijek sam se pitao što će se dogoditi ako zapneš na tom određenom rifu."
Na prvu djeluje da je, s takvim pristupom, nemoguće ispuniti sat vremena trajanja s deset međusobno različitih stvari, no Earth to ipak postiže. Album otvara Sabbathom rifovima inspirirana "Datura's Crimson Veils", a zatvara filmski intonirana "A Wretched Country of Dusk", u kojoj se čuju i western i americana utjecaji, zvučni pandan scene sporog odlaska u sumrak iz nekog kaubojca. "Cats on the Briar" je umirujuća, potpuno drone stvar kao i "She Rides the Air of Malevolance" sa svojih jedanaest i pol minuta trajanja. "The Color of Poison" kroz isprekidanost donosi dramatičnost i iščekivanje. "Descending Belladona" počinje sa surf-rock twangom, a kasnije nastavlja atmosferično i meditativno. Iako različite i drugačijih senzibiliteta, stvari mogu ponekad odvesti slušatelja u dosadu ili u dojam da ne zna što je slušao zadnjih dvadeset minuta; dvije, tri stvari ili jednu na repeatu. No, to je rizik Earthovog instrumentalnog minimalizma s kojim trebate biti upoznati i na njega spremni prilikom klika na Play - to je ekvivalent ona kvačice "u potpunosti sam upoznat s uvjetima..." i koju postavite kod kakve registracije ili sudjelovanja u nagradnoj igri.
Proglasiti "Full Upon Her Burning Lips" remek-djelom ili dosadom je jednako nezahvalno; kao i kod svake prave umjetnosti konačna ocjena je u oku/uhu promatrača. Za ovaj album treba biti spreman i posvetiti mu se. Sumnjam da bi bio dobar izbor za kakav tulum ili kao sredstvo "nabrijavanja" pola sata prije početka partije paintballa. No, ako ste voljni i spremni, ovo je album koji u koji se potrebno u potpunosti uroniti, koji se sluša u tišini, zatvorenih očiju; album koji zvučno odvodi u neistražene, samotne predjele, u pustinju, u introspekciju i u vlastite misli.
U svjetlu svih tih činjenica, ocijenit ću "Full" s peticom; vi si dalje modificirajte ocjenu u jednom ili drugom smjeru. Ja bih dodao još +2.5.
