Nakon dugo vremena od svih filmova koji su bili na ponudi u hrvatskim kinima imamo jedan izvrstan film na kino platnima. Riječ je o odlično, zanatski složenom djelu jednog hollywoodskog rutinera Romana Polanskog.
“Časnik i špijun” je film o jednoj od najvećih francuskih afera ikad. Teško je za vjerovati nitko nije nikada čuo za aferu Dreyfuss bar preko jednog hollywodskog filmskog evergreena filma “Papillon” … neka se pokrije ušima.
Što se tiče “Časnika i špijuna”, u njemu su odlično prikazani stereotipi kojima robuje moderno ljudsko društvo, kao što su recimo jedna od najstarijih mržnji na svijetu … antisemitizam. Polanski nam kroz film priča priču o primjeru čovjeka koji je unatoč tome što je par exellance - vrhunski vojnik, časnik bez mrlje u svojoj karijeri, ipak ima jednu “manu”, a to je da je dio naroda kojem se sve loše pakira. Dreyfuss je naime Židov. Tako imamo zanimljivu situaciju u kojoj vidimo kako se otkriva curenje, dilanje informacija iz francuskog stožera kome drugome nego direktno Nijemcima. Ekipa visokih časnika francuske vojske traži tko bi to mogao biti kriv i u nemogućnosti da prokažu pravog krivca traže žrtvenog jarca te upiru prstom u prvog mogućeg sumnjivca, a to je francuski časnik Dreyfuss. Jasno nam se daje do znanja da je on odabran jer su Židovi su po samoj prirodi nečasni i bave se sumnjivim rabotama. Taj nevjerojatan rasplet događaja rezultira degradiranjem Dreyfussa (koga glumi Louis Garell).
Upečatljiva je scena s početka filma gdje se javno, teatralno i pomalo ritualno difamira te degradira kapetana Dreyfussa pred vojskom, časnicima i revoltiranom gomilom francuskih građana koji to vrlo aktivno, s pogrdama, promatraju preko ograde vojnog dvorišta. Možda se u ovoj sceni vidi i sam genij Polanskog koji nam u jednoj takvoj misansceni prikazuje sav jad i očaj jednog društva, jedne vojne organizacije. Ta ista vojska će kasnije u svojoj nemoći na temelju jednog fabriciranog dokaza presuditi Dreyfussu kao izdajici i špijunu te ga osuditi na degradaciju i konsekutivnu kaznu prekoocenskoj francuskoj kaznionici … Đavoljem otoku (mogli ste vidjeti kako je to Hollywood vidio i prikazao u filmu “Pappilon”). Unutar te početne sekvence vidi se mržnja, no i naznaka svojevrsnog svjetla na kraju tog tunela u hotimičnom otkrivanju nastanka jednog “nevoljkog junaka” ovog filma koji će donijeti pravdu i razrješenje za našeg očajnog “Pedra” u liku časnika Picquarta.
Dodao bih još glede te scene da unatoč možebitnoj beznačajnosti te početne filmske sekvence - da je to istovremeno i masovka. Takva scena koja se rijetko viđa na filmu i koju je izuzetno teško režirati, okrestrirati da ispadne kako spada. Maestro Polanski to radi “rutinerski” i pri tom nam u toj sceni otkriva svu raskoš svog filmskog talenta (iako je za njega teško reći talenta već prije znanja, iskustva).
Nadalje film, iako tematizira možda najveću francusku vojnu aferu ikad (naravno, ako izuzmemo Matu Hari) zapravo za pozadinu ima priču o pukovniku Picquartu (odigrao ga je rutinerski Jean Dujardin) koji je naš “unlucky hero” i centar radnje. On nam odlično portretira lik Picquarta koji je prava pravcata vojničina. Ima posao za kojeg kao da je oženjen, no kao pravi vojnik ima i ljubavnicu. Dakle Picquart je čovjek s manama, no krase ga i vrline kao pravog heroja, a to su čast i hrabrost. Čast koja mijenja i njegov poluvidljivi ili pritajeni antisemitizam i koji to upravo nadjačava. On je pravi istinski heroj priče o Dreyfussu.
Na vaše će iznenađenje on biti upravo taj nevoljki junak priče u aferi Dreyfuss, koji zbog svoje temeljitosti, časti i hrabrosti razotkriva totalni šlapmeraj unutar vojne obavještajne službe, generale i časnike koji sve to zavjerenički prikrivaju i pokušavaju krivnju za odavanje vojnih tajni, bez krunskih dokaza, upakirati … kome drugome nego jednom Židovu.
Nitko iz glumačkog kadra “Časnika i špijuna” nije posebno zablistao. Glumci generalno nemaju nikakve maestralne role kojima bi se isticali već čine dobro uštimani glumački tim koji pod palicom dirigenta Polanskog iznjedrio na vidjelo ono najbitnije, a to je priča o jednom skandalu, aferi s kraja 20.-tog stoljeća.
Polanski jako dobro oslikava odnos visokog oficirskog kadra tadašnje Francuske spram Židova. Ovo otkriva kako je antisemitizam duboko ukorijenjen u zapadnjačko društvo i tema je to za još poneki film. Sekundarno ovako ispričana priča o aferi i nedužnom časniku Dreyfussu vas tjera da razmislite nije li možda u pačeničkoj roli Dreyfussa Polanski sam sebe autoportretirao. Jedna je to teza koju nije tako olako za odbaciti.
Konačno “Časnik i špijun” je jedan film kojeg ima smisla otići pogledati u kino i u potpunosti uživati u njemu od početka do kraja. “Časnik i špijun” je poput knjige koju je autor toliko tečno napisao da ju progutate u jednom mahu. Ima sve što bi trebao imati solidan film, a to je ono čega mnogima danas napravljenim filmovima za zaborav najviše fali … dubine uz naravno nasušne klasične stvari kao što su nužni zaplet i rasplet, odlične glumačke performanse i naravno mastralnu režiju koja vam poput uskršnjih jajeta unaprijed otkriva neke nevoljke junake i u biti nenametljivo vas vodi cijelim filmom poput neke nevidljive ruke.
Odličan film za Polanskog a i za sve nas koji želimo ići nešto kvalitetno pogledati u kino.
