Ča-val devedesetih, čudesni čakavski svijet oštarija, lijepih ženi i pijanih muškaraca
Ljeto još nije prošlo, pa se i dalje nalazimo na moru. Putujemo na sjever prema Istri i Kvarneru. Istarska i primorska muzika je prepoznatljiva, a, jednako tako, Pula i Rijeka su jaka rock središta. Kada se govori o Puli, prvo na pamet dolaze dva pokojna vokala, Đoser (Atomsko sklonište) i Tusta (KUD Idijoti). Ali kao i u prijašnjim tekstovima, ovdje ćemo više o braku etno muzike i rock zvuka.
Objavljeno: 01.09.2016. 09:00
Postani fan na Facebooku ako već nisi!
Zašto za druge Jugoslavije čakavština nije došla do izražaja vrlo vjerojatno leži u tome što se čakavica i kajkavica su isključivo hrvatski govori, pa su bili politički škakljivi unatoč tome što su Istra i Hrvatsko primorje verificirano antifašistički krajevi u kojima su u 19. stoljeću narodni preporod provodili pravaši. Melodije Istre i Kvarnera seljakaju se po primorskim i istarskim mjestima od 1964., ali tek 1993. hrvatskim radio valovima zavladat će čakavština. Pojavit će mokri san svake žene u obliku Alena Vitasovića, pop-rock senzacije iza kojega je stajao roker Livio Morosin, kojega su izgleda po stihovima ponajviše mučile lijepe žene, dobra cuga i neprospavane noći.
Za početak treba naravno spomenut pionira čakavskog rock izričaja basista Francija Blaškovića i njegov band "Gori Ussi Winnetou" rođen tamo 1986., band, Franci je malo stariji. Sastav banda je nesigurno definirati, osim da je tu Francijeva supruga Arinka Šegando.
Samo dobri Bog zna koliko je točno albuma snimio GUW, čovjek je lokalna pulska legenda, posvađan s Bogom, vragom, nacionalistima, Hrvatskom, Katoličkom crkvom, a valjda i sam sa sobom. Stilski opisati GUW je teži zadatak koji prepuštam hrabrijima, ali kad jednom čujete ovoga nadrkanog gospodina, zapamtite ga. GUW nije nešto za široke narodne mase.
Skočimo na 1993. Glazbeni urednik Radio Pule Alen Vitasović susreće na radnom mjestu vodnjanskog rokera Livia Morosina, ovi dva se sprijatelje, prvi lijepo pjeva, dobro zgleda, drugi je manje lijep, ali je pun muzičkih ideja. Nastaje "Ne moren bez nje" i izlazi te 1993. kao singl na kazeti pulskog izdavača Adam Records. Pjesma će pokoriti sve hrvatske radio postaje, iako većina, pogotovo štokavska, nije imala pojma o čemu se tu točno radi, osim da se sanja neka žena i da se ne može bez nje. Pjesma će preći državne granica, pa tako na Youtube u komentarima se javio borac Vojske Republike Srpske koji je pjesmu čuo na Radio Ljubuškom 1995.
Suradnja će potrajati negdje oko tri godine i rodit će se album "Gušti su gušti" (1994. Croatia Records/Adam Records) s istoimenim hitom na A1. s country prizvukom, himna svih muških bitanga koji vole lijepe žene, noćne provode i slobodu, zapravo strašna kontra tadašnjem moralu devedesetih. Na A2 se nalazi hrvatska obrada pjesme Johna Hiatta "Don't Know Much About Love" (1992.) poznatija kao "Jednu noć", još jedan veliki Vitasovićev hit. Preporučam također i verziju Vatrogasaca iz 1995. Na A3 nalazi se svojevrsni credo Livia Morosina "Po ud mene" (Zadar 1994.) u kojoj pojašnjava svoj ljubavi da svaki drugi muškarac nije ni polovica njega. B1 je već spomenuta "Ne moren bez nje".
Drugi studijski album "Come va?" Vitasović izdaje bez Morosina 1997. i bez nekoga pretjeranog uspjeha. Slijedili su albumi "Ja ne gren" (2000.), "Grih" (2003.) i "Tone i pretelji" (2003.). Važnost Vitasovića je u tome da je širom otvorio vrata čakavskom izričaju u hrvatski mainstream. Vitasović je danas uglavnom prisutan primarno zbog svojih alkoholnih nepodopština.
Od onih koji će se pojaviti uz Vitasovića je Dražen Turina i njegov opatijski band Šajeta nastao 1993. Band će često nastupati uz Vitasovića, izdat će 1994. prvi materijal za Adam Records "Čestitke i aplauzi", a na nacionalnoj pozornicu popesti će se sa studijskim albumom "Blues berača šparuga" koji su snimili 1996. za Aquarius Records. Na B3 se nalazi "Moji koraki" kojega će se vrtiti dan i noć po svim radio postajama i televizijama širom Hrvatske. Meni je najdraža rock balada "Lovranske črešnje" (A6) koja je također imala vrlo dobru radio slušanost. Jednom prilikom je jedan stari djedica na Radio Sljemenu pjesmu naručio kao "Domobranske črešnje" jer je krivo čuo refren "Slatka ko lovranska črešnja na zajike". Također, pomalo infantilna "Leteća Barbara" (B6) bila je vrlo rađo viđeni spot.
Dvostruki album Šajete "Božja beseda i vražje delo" iz 1997. sa skromnih 22 skladbi zapravo nije dao nešto pretjeranih hitova, osim ponovno reizdanih "Lovranskih črešnjih". Album "Istradamus vulgaris" Šajetu odnosi zapravo u čiste pop-vode, udarni hit je bio prepjev "Košulja plave" Novih fosila, a "Doba vodenjaka" iz 2003. opet ima "Party za ekipu" kao udarni hit, ovaj put prepjev Balaševića, uz odu Opatiji pod imenom "Evergrin". Zadnji album je bio "Kope i špade" 2007. Muzički uspjeh je Dražen Turinu omogućio voditeljsku karijeru i na neki način puno je bolje "unovčio" svoju popularnost od Vitasovića.
Vraćamo se opet na obitelj Morosin/Maružin. Godina je 1980., mjesto radnje je Vodnjan, pet mladića osniva band pod imenom "Gustaph y njegovi dobri duhovi". Mladići su bili tri bratića Edi (vokal, gitara) i Vlado Maružin (gitara, klavijature), već spominjani Livio Morosin (gitara, vokal), a još su tu Čedomir Mošnja (bubnjevi) i Igor Arih (gitara). U osamdesetima još će doći Josip Pino Ivančić (klavijature). Kaže Petar Janjatović da su bili najsličniji po svojoj pojavnosti u prvoj polovici osamdesetih čuvenom Pere Ubu. Postave će se kasnije toliko mijenjati da je to teško pratiti do dana današnjega, ali uglavnom u stalnoj promjeni, cijelo vrijeme su te negdje Edi Maružin, Vlado Maružin i Čedomir Mošnja. Morosin je talijanizirani oblik prezimena Maružin. Livijev otac je bio prelijen mijenjati prezime na staro poslije oslobođenja Istre.
U osamdesetima band snima jedan studijski album nazvat "V" 1986., producent je bio Milan Mladenović (EKV), mene ta ploča vuče na neki spoj zagrebačkih Boe i Zvijezda, zapravo je vrlo zanimljivo izdanje koje nije pretjerano naišlo na neku recepciju među publikom. Naravno, mora se reći da band nije pjevao tada na čakavskom.
Gustaph y njegovi dobri duhovi mijenjaju ime 1992. u Gustafi. Album iz 1994. je čakavski, na A1 obrada je tradicionalne "Brkice" kojoj svakom stanovniku Istre srce zatalasa. Album "Zarad tebe (i druge kante)" iz 1995. malo je pogurnuo u nacionalne vode. Istaknuo bih "Zarad tebe", "Amor", "Ja nisan stija mala" i obradu tradicionalna "Kurijera", himnu svih autobusa. Ajde, mora se spomenuti i "Žminjku" koja je meni više nego draga. Šasavi blend istarske narodne muzike, countrya, bluesa i meksičkih zvukova. Vitasović je bio za široke narodne mase i curice, Šajeta za kao intelektualnije, dok su Gustafi za rokerskije nastrojenu publiku. Istra je sve pokrila, iako većina ljudi nije baš imala pretjerano pojma o čemu se tu pjeva. Iskreno, za neke pjesme sam i ja tek shvatio o čemu su kada sam vidio tekst pjesme online. Kao fetivi kajkavec, moram reći da sam zbog istarske muzike više-manje dobro snalazim u čakavsko-istarskom.
Gustafi snimaju albume u udarničkom tonu. "Sentimiento muto" (1997.), "Vraćamo se odmah" (1999.) s hitom "Ča bin da" s više nego zanivljivim spotom, Na minimumu (2002.), F.F. (2006.) na kojemu treba istaknuti suradnju sa zagrebačkim mariachima Los Caballeros na "Katarini" za čiji je spot osvojen Porin. Općenito, spotovi su bili jako oružje Gustafa prema hrvatskoj publici, većinu ih je radio Gonzo. Zadnji studijski album je "Chupacabra" iz 2009.
Ovaj istarski band je zapravo ono što Koštunica pokušava umjetno napraviti na svojim forsiranim filmovima u kojima pokušava proizvesti nekakav magičan svijet. Gustafi su band koji je utemeljen u istarskom izričaju, ali dobro funkcionira i u Meksiku. Istinska world music koja uveseljava publiku sa svojim životnim dogodovštima pretočenim u kvalitetan etno rock. Tri u jedan: istarsko, hrvatsko i svjetsko. Baš po željama Matke Laginje i njegovih pravaša. Zanimljivo da su Gustafi bili u devedesetima IDS-ov kućni band.
Za kraj ovoga kratkoga izleta u čudesnu zemlju Istru, opet ćemo se na kratko vratiti k Liviju Morosinu, koji je i poslije Vitasovića nastavio etno-rock vodama. S bandom Anelidi 1996. snima albim "I Anelidi su bili crnci", s Dariom Marušićem 1996. snima album, "Bura tramuntana", početkom stoljeća, po vlastitom svjedočenju, zapija se u nekoj oštariji s Radom Šerbedžijom, pa tako 2002. snimaju album "Orihi, orihi", a iza toga snima četiri samostalna albuma "Tri naranče" (2005.), "Livio Morosin" (2007.) i "Glas Istre" (2010.) s kojega treba istaknuti magičnu "More dimboko nebo visoko". Zadnji album "Motovun" iz 2014. ja zanimljivi instrumentalni album.
Može se vidjeti da Morosin je čovjek koji obožava surađivati s drugim ljudima. Taj stav je definirao da "čovik i tovar su pametniji od čovika". Svakako treba istaknuti i suradnju s Miroslavom Evačićem za Doru 2007. u pjesmi "Volim ja". Pokojni Kemal Monteno definirao je ovaj dvojac kao predstavnike "Županije istarsko-podravske". Ta suradnja ne treba čuditi s obzirom da gimnazijski udžbenik za geografiju Hrvatske definira Hrvatsku kao zemlju katoličkog mentaliteta, s tri iznimke gdje prevladava protestanski mentalitet, a riječ je o Istri, Međimurju i Podravini. Livio Morosin je najbolji izdanak takvoga mentaliteta koji voli rad, alkohol i žene. Gušti su gušti.