No, kako to obično biva, umjetnost, pa tako i glazbu ništa ne može zaustaviti. Ljudska kreativnost ne poznaje epidemije, pandemije, karantene, viruse i slično. I hvala Univerzumu da je tako. Upravo zahvaljujući kreativnosti i upornosti, u ovim teškim vremenima imamo glazbu koja je mnogima od nas spas. Primjer toga je i ovaj album o kojem vam sada pišem.
O Brother Firetribe sam pisala pred 3 godine kada su izdali album Sunbound. Sada ponovno pišem o njima jer su u ovakvim vremenima, kad ništa nije normalno, ni kako treba, izdali album. Feel The Burn je izašao krajem rujna i došao kao duga nakon oluje. U toku godine bend je s par singlova najavio album pa smo dobili mali uvid u ono što ćemo slušati kada album ugleda svjetlo dana. Svakako je, prije analize samog albuma, potrebno naglasiti da je u bendu došlo do promjene te da Emppu Vourinen više nije član Brother Firetribe. Na mjesto gitariste benda došao je mladi Roope Riihijarvi koji se pokazao kao dostojna zamjena. Iako žal za Emppuom će uvijek biti prisutna.
Feel The Burn je njihov peti studijski album. I kroz svaki dosadašnji album, pa i ovaj se vidi koliko se bend mijenja s vremenom. Također, Brother Firetribe su onaj tip benda za koji znate da vas neće razočarati novim albumom, koliko god se njihov zvuk promijenio s vremenom. Promjena u obliku zrelijeg zvuka dogodila se već na njihovom trećem studijskom albumu Diamond In A Fire Pit. Naravno da ne mislim da su prva dva albuma nezrela ili djetinjasta, ali iskreno, više mi se sviđa ovaj novi, poboljšani, zreliji zvuk. Zrelost se očitava u kompleksnijem zvuku i stihovima iza kojih stoji neka priča. Jedan od takvih primjera su pjesme Arianne i Night Drive. Potonja je bila jedan od singlova kojim je bend najavio izlazak novog albuma, dok obje svrstavam na popis favorita. Arianne je jedna od onih stvari koje će vas rasplesati na samom početku, dok je Night Drive osvaja svojim postepenim prelaskom sa sporijeg, mističnog zvuka u brži i žešći kako se pjesma bliži kraju. Kao još jedan favorit izdvojila bi, također jedan od najavnih singlova, stvar Bring On The Rain. Opisala bi ju kao tipičnu Brother Firetribe stvar. Brz ritam i pamtljivi stihovi, podsjećaju na pjesme s prošlih albuma. Što se tiče ostatka albuma, nema nekih posebnih iznenađenja. Sve je ukalupljeno u formulu koja se isprepliće kroz cijeli album, a to je kombinacija bržih, plesnih stvari i tugaljivih, sjetnih pjesama.
Ne mogu reći da sam razočarana albumom, no isto tako nisam ni pretjerano oduševljena. Osjećaji su negdje u sredini. Možda sam ipak malo više očekivala, posebice kad je prvi naslovni singl Bring On The Rain izašao. U svakom slučaju ovo je solidan album koji trebate poslušati ako, poput mene, volite glazbu sa sjevera Europe.
