Tracy Lauren Marrow, poznatiji kao Ice-T, nakon što je postao prepoznatljivo ime hip-hopa, objavio jedan od pionirskih albuma gangsta-rapa i ostvario par uloga u Hollywoodu, 1990. sa srednjoškolskim prijateljem Erniem Cunninganom (AKA Ernie C) osniva Body Count. Isprva kombinirajući stare Iceove rap stvari s autorskim, Body Count vrlo brzo stječe fanove (u devedesetima je svašta prolazilo; sjetimo se samo Limp Bizkita, Cro dancea ili maloumnih hitova poput "I'm blue dabudidabuda"), da bi s prvim albumom (i kontroverzom oko stvari "Cop Killer") postali poznato ime.
Body Count su oduvijek bili čudna biljka - u karijeri koja traje skoro tri desetljeća izvedoše svašta; od društveno-političke angažiranosti i problema rase do ozbiljnih tema prikazanih kroz prizmu humora ("Evil Dick" ili "Voodoo"), svirajući od nu-metala do Slayer-inspiriranog speeda/thrasha (čak su i surađivali s njima, ako se sjećate Judgement Night soundtracka. Bljuzga od filma, no sjajan soundtrack), obrađujući od Hendrixa do Suicidal Tendencies te surađujući sa svom silom glazbenika, od Mustainea do Cavallere. Nakon inicijalnog zaleta, Body Count gubi na kvaliteti, popularnosti te gubi čak i članove (Beatmaster V i D-Roc stradaše od raka, Mooseman od drive-bya). Nakon osrednjeg "Murder 4 Hire", BC se razilaze na neodređeno vrijeme. Krajem 2012. najavljuju povratak s albumom "Manslaughter" (2014) da bi nakon njega snimili "Bloodlust" (2017) i naposljetku 2020. "Carnivore".
"Carnivore", kao i ostatak novijeg, reformiranog Body Counta (od 2012 nadalje) jer žešći, moderniji i agresivniji od njihovih početaka. Tekstovi su ostali bez humora i treš poetike koja je prožimala stvari na prvim albumima (već spomenuti "Evil Dick", "KKK Bitch" ili nedavne "Talk Shit, Get Shot" te odlična obrada Suicidal Tendenciesa "Institutionalized"). Zamijenila ju je agresija, plastično iskazana kroz metaforu mesožderstva u uvodnoj "Carnivore". Rasizam i drugorazredni tretman Afroamerikanaca su i dalje nezaobilazne teme; bez njih Body Count ne bi bio to što jest. Tako "Point the Finger" ukazuje na drugačiji tretman crnih Amerikanaca od strane policije (svojevrsni nastavak "Black Hoodieja" s prethodnika), a razočaranost položajem običnog čovjeka naspram elita je opjevana u "Bum-Rush" ili "The Hate is Real", a njih se može smatrati idejnim nastavkom "No Lives Matter", također s "Bloodlusta". "Colors - 2020", "Thee Critical Beatdown" i "6 in tha Morning" se drže evergreen, don't f*** with me, "gangsta" tematike.
Tako tematski tako i glazbeno, "Carnivore" se nastavlja na "Bloodlust", i svirkom je najopakiji BC album do sad (možda i do činjenice da ga je producirao Will Putney, poznat po gitaru radu s Thy Art Is Murder i Fit For An Autopsy). Naslovna stvar "Carnivore" otvara prijetećim rifovima i sirenama u pozadini da bi vrlo brzo eksplodiralo u brutalne rifove, pa čak i nešto growla, a "Point the Finger" nastavlja u sličnom tonu (začinjeno gang vokalima te uz pomoć Rileya Galea iz Powertripa). "Bum-rush" je iznenađujuće nabrijana, skoro pa pjevna stvar koja kao da posuđuje uvodni rif od Monster Magneta (i pretpostavljam da će "Bum-Rush" biti obavezna na koncertima). "Ace of Spades" djeluje kao da je zalutao na ovaj album, iako je više nego solidno odrađena. Kad smo već kod lutanja, gostovanje Amy "Evanescence" Lee na "When I'm Gone" isto povlači par pitanja (prvenstveno "zašto, pobogu?!"). Opet, kombinacija skoro pa deathcore rifova s anđeoskim glasom je barem zanimljiva, podsjećajući na njihove najmelodičnije trenutke poput "The Winner Loses". "Another Level" i "No Remorse" spuštaju tempo ritma, drobeći sporim i teškim rifovima. "Another Level" čak, u nekoj mjeri šalje i pozitivnu poruku (koliko je to moguće u općoj atmosferi ovog albuma), a gostovanje Jameya Jaste (Hatebreed) odlično nadopunjuje Iceov vokal u refrenu. "The Hate is Real" posuđuje par trikova od Slayera, od izmjene brzih i sporih dijelova, bubnjeva, solaže a lá Kerry King. Nedostaje samo Araya da bi za stvar rekli da je iz istog vremena njihova stare suradnje na "Disorderu".
Zatvaranje albuma je ostavljeno još jednom (relativno govoreći) coveru, stvari "6 in tha Morning - 2020", iz vremena Iceove hip-hip karijere (kao i "Colors - 2020", a obje su dobile sufiks 2020 da ih ne zamijenimo s originalima. Yeah, sure.). Riječ je o jednoj od prvih stvari koje su skrenule pozornost na Icea. Prema njegovim riječima, da nije bilo "6 in tha Morning", ne bi bilo ni Body Counta, pa smo zato dobili hommage samom sebi.
Sa sve agresivnijim izričajem, tri obrade i gubitkom "treši" komponente, "Carnivore" ostavlja pomalo usiljen dojam; dojam da se Body Count počeo shvaćati jako ozbiljno. Starim fanovima (poput mene) takav zaokret najvjerojatnije neće dobro "leći". Ipak, i dalje je to BC, i dalje je to Ernie na gitari i Ice-T za mikrofonom (i suradnici su ponovno dobro odabrani), a over-the-top tekstovi su još uvijek prisutni. Ako ste fan, nastavit ćete i dalje biti, samo bih vam "Carnivore" mogao ostaviti malo lošiji dojam. Opet, možemo se nadati da je u pitanju privremeno stanje i da na sljedećem albumu neće biti toliki fokus na mrcvarenje i ubijanje već da ćemo moći čuti nešto u stilu "Evil Dick" ili barem dramatizacije poput "Hi officers, we have a flat tire back here..."
Da parafraziram pokojnoh Setha Putnama iz Anal Cunta (koji je govorio o Living Colour), Body Count je (ipak) moj omiljeni black metal band.
