Iako je ovaj sastav osnovan još 1998. godine, na prvi se album čekalo pune četiri godine. U tome periodu, od objavljivanja prvog albuma, do posljednjeg koji je objavljen u studenom ove godine pod nazivom ''Grand Morbid Funeral'', sastav Bloodbath, uz brojne promjene u postavi, objavio je četiri studijska albuma. Neki će reći da je to mala brojka, ali s obzirom kako je u pitanju band koji je sastavljen od članova koji svoj glazbeni doprinos pružaju i u drugim, svjetskim poznatim metal sastavima, te kako je većini Bloodbath tek B projekt band, brojka od četiri albuma sasvim je zadovoljavajuća.
Posljednjih se godina u glazbenom svijetu proširio naziv za bandove čiji su članovi okupljeni u drugim sastavima, te povremeno te sporadično, ili paralelno rade na još ponekom projektu. Taj naziv je ''supergrupa''. Tako su pripadnici ove ''supergrupe'', što kroz povijest, što trenutno, bili (i/ili ostali) članovi sljedećih sastava: Opeth, Katatonia, Hypocrisy, Edge Of Sanity, Bewitched, October Tide, Pain, Paradise Lost, Autopsy, te je stoga lako zaključiti zbog čega se Bloodbath naziva ''supergrupom''. Sasvim opravdano! Tako su se na mjestu frontmana redom izmjenjivali Mikael Åkerfeldt, Peter Tägtgren, nakon čijeg se odlaska ponovno vraća Mikael Åkerfeldt, te nakon njega, ulogu pjevača u rujnu 2014. godine, nakon raznih nagađanja i spekulacija, preuzima Nick Holmes. Tako da trenutna postava banda koja je snimila ovaj album je sljedeća:
Anders "Blakkheim" Nyström –gitara
Jonas Renkse – bass gitara
Martin "Axe" Axenrot – bubanj
Per "Sodomizer" Eriksson – gitara
Nick Holmes – vokal
Sastav je dobio ime po pjesmi ''Blood Bath'' britanskog death / thrash banda Cancer, s albuma ''To the Gory End''.
''Grand Morbid Funeral'' album otvara snažni riff te moćni vokal koji nas svom silinom uvodi u album pjesmom ''Let The Stillborn Come To Me''. Sami naslov pjesme dovoljno govori sam za sebe o onome što možemo očekivati gotovo na cijelom albumu. Nick je vokalne dionice odradio toliko brutalno i upečatljivo, na visokom nivou, te zatvorio usta svima koji su ga godinama prozivali da je zaboravio pjevati. Istini za volju, Nickovo vokalne dionice u ovom projektu i one u Paradise Lostu, jednostavno su neusporedive. Već na prvo slušanje, uočljiva je razlika između prijašnjih izdanja. Ako je nešto različito, ako je drugačije, ne znači automatski da je loše. Naprotiv, promjena koju je Nick donio svojim načinom pjevanja i više je nego dobra. Poprilično razumljiv način pjevanja, u nekoj srednjoj growl domeni, upravo je ono što vuče na ponovno slušanje i razmatranje. Svojim stilom i formom pokazuje dovoljnu dozu agresivnosti i želje te je u potpunosti opravdao pruženo mu povjerenje.
Bloodbath nije još jedan u nizu bandova koji žele biti čuvari prošlosti, te se na račun old school branda profilirati u nešto iza čega se krije želja za starim death metal zvukom ali upakirana u moderni aranžman, na što smo navikli u proteklom desetljeću i više. Album je na produkcijskoj razini bandova iz osamdesetih i devedesetih godina, pomalo grubog, sirovog i nedorađenog zvuka, ali upravo to je ono što ga čini dobrim te otvara put i mogućnosti za nove sfere u death metal glazbenom pravcu. Album koji vas neće ostaviti ravnodušnima.
Zaista je u pitanju jedno i više nego solidno death metal izdanje. Argumenta za takvu tvrdnju ima na pretek, dok će svatko za sebe pronaći onaj najjači te ga pravdati pred drugima i pokušati uvjeriti ostale da je upravo njegov argument 'najbolji'. To je samo još jedan epitet koji krasi ovo izdanje.
Možemo zaključiti da ''Grand Morbid Funeral'' na relativno suptilan način pokušava objediniti sliku gotike i nadaravnoga. Iako je u pitanju band koji se poziva na nostalgiju, ovaj album je donekle i priziva, ali više od toga veseli činjenica da Bloodbath postaje sastav na koji svakako možemo računati u budućnosti, bez obzira na to tko će se naći iza mikrofona te koga ćemo sve pronaći kao autora pjesama.
