Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Nakon što su se na power metal scenu probili sa sirovim i snažnim albumima, vrhunski pripovjedači iz Njemačke htjeli su obogatiti, oživiti i pojačati svoj zvuk. Tu počinje priča o epskim i simfoničnim elementima koji se prvi puta pojavljuju na albumu „Somewhere Far Beyond“ te u većoj mjeri na „Imaginations From The Other Side“. Od tada je prošlo već 25 godina, a u to je vrijeme Blind Guardian svakim novim albumom gajio epski, simfonični i veći od života zvuk koji je postao njihovo prepoznatljivo lice i zaštitni znak. Jednom kada se dosegne vrhunac te isprobaju brojne ideje povezivanja orkestra i metal glazbe, preostaje eksperimentiranje i ostvarvanje svoje dugogodišnje želje. Ne, ovo nije simfonični ili epski power metal, ovdje nema gitara niti klasičnih bubnjeva. „Legacy of the Dark Lands“ je ostvarenje dugogodišnjeg Hansijevog sna u obliku čistog orkestralnog albuma s prepoznatljvim Blind Guardian obilježjima.

Iz svega navedenoga ne bi bilo fer odnositi se prema albumu kao prema svemu što inače recenziramo. „Legacy of the Dark Lands“ ne spada ni u metal ni u rock, a bome niti u jednu drugu kategoriju s kojom smo se do sada susretali. Umjesto toga pred nama je konceptualno orkestralno izdanje s posebnom pričom koju kroz pjesme pripovjeda jedan od najmoćnijih glasova metal scene. To uopće ne zvuči loše, zar ne? Kako je sam Hansi rekao u nekoliko intervjua, on i suosnivač benda Andre Obrich, već više od dvadeset godina rade na ideji o snimanju čistog orkestralnog albuma. Svojevrsna vizija ili interpretacija toga što bi klasični glazbenici poput Wagnera ili Beethovena osmislili da žive u našem dobu. U ostvarivanju te vizije, Hansi i Andre su se udružili s Praškim Filharmonijskim Orkestrom koji je zaslužan za kompletan instrumentalni aranžman albuma. Kako isti orkestar iza sebe već ima suradnju s metal bendovima (Septicflesh...), Hansi se mogao prepustiti nastanku magije uz profesionalne glazbenike. „Legacy of the Dark Lands“ je svojom pričom nastavak na knjigu „Die Dunklen Lande“ njemačkog autora Markusa Heitza i naravno da se u njoj nalazi pozamašan broj mističnih likova i epskih sukoba. Kako je ovo uistinu poseban projekt, originalan Blind Guardian dvojac odlučio je, kao dodatni začin već ionako epskom projektu, angažirati stare prijatelje i glasovne glumce s „Nightfall in the Middle Earth“  kao posebne uloge u govorenim uvodima i prijelazima između pjesama. To će zasigurno sjesti kao nostalgičan povratak u prošlost svim obožavateljima spomenutog albuma.

E sada, kako nisam vrsni poznavatelj klasične glazbe niti sam dovoljno kvalificiran da bi kompetentno ocjenio posao koji odrađuje orkestar tokom više od 75 minuta koliko traje „Legacy of the Dark Lands“, tehničku stranu ostaviti ću malo po strani dok se pozabavim generalnim osjećajem koji album ostavlja. U čak 24 pjesme (nekolicina tog broja čine kratki govoreni dijalozi) potrpalo se uistinu mnogo toga. Od epskih borbenih pjesama preko progresivnih naracija do blagih i tragičnih pjesama tužnog prizvuka, „Legacy of the Dark Lands“ diše na jedan prepoznatljiv Blind Guardian način. I to sve, naravno u svrhu priče. Ne treba posebno napominjati kako se odmah primjeti nedostatak gitara, ipak je to posebnost ovog izdanja.Međutim, čak i s tim na umu jednosravno nedostaje onaj udarac, ona snaga i moć koju distorzirane gitare toliko suptilno, ali konstantno zadaju. Nedostaje i neumorni ritam bubnjeva. Iako su njihovo mjesto zamjenile brojne udaraljke, osjećaj nije isti. Jednom kada se prebrodi nedostatak „metal“ instrumenata, počinje se cjeniti kompleksnost, slojevitost i unikatnost albuma. Nećete iz prve ostati oboreni s nogu, ali što mu dajete više vremena, to vas album više nagrađuje. Zato recenziju i pišem gotovo mjesec dana nakon njegovog izlaska. Jednostavno treba vremena da vam legne, a nakon toga vaše poštovanje i razumijevanje prema njemu samo raste.

S druge strane teško se oteti dojmu kako ipak nije postignut puni potencijal. „At The Edge of Time“ iz 2010. je album napucan orkestralnim i simfonijskim elementima koji uz dodatak distorziranih gitara i jakig udaraca bubnjeva postižu epske trenutke po kojima Blind Guardian cijenimo. Na pamet mi dolazi „Wheel of Time“ čija se snaga i epski zvuk jednostavno ne mogu replicirati na čisto orkestralnom albumu. Osim gitara Hansijev je božanstven glas uparen s naglašenim zborom koji cijelu scenu ostavlja još dojmljivijom i upečatljivijom. Iako zborskog pjevanja ima i na „Legacy of the Dark Lands“, rijetko kada on povede glavnu riječ. Vjerujem kako bi baš ti trenutci dali energiju te dozu posebnosti koja ostaje zamjećena. Unatoč fenomenalanom Hansijevom performansu kojemu se ne može naći niti jedna zamjerka, osjećaj ostaje kako smo ostali zakinuti za nekoliko epskih vrhunaca od kojih bi se dizale dlake na tijelu.

Album je rađen kao konceptualna priča tj. nastavak na već objavljenu knjigu i kao takav pun je glazbe koja stvara i opisuje slike oko sebe. Od samog početka albuma nas uvlači u svoj svijet i vodi na epsko putovanje prepuno zapleta i mističnosti. Vrlo se uvjerljivo mogu predočiti scene koje se odvijaju na albumu, ali prosječnom slušaocu nešto će biti čudno. Album zbog svoje orkestralne prirode djeluje kao soundtrack ili score nekog filma te zbog toga podsvijest kao da traži dodatne slike, vizualnu potvrdu priče, ali toga nigdje nema. Zamislite samo koliko bi epski bilo da je uz album izašao i kakav kratki film gdje bi pjesme uparene s fantastičnim scenama došle do svojeg punog potencijala. Zbog osjećaja nedovršenosti i nepotpunosti teško je investirati se u priču, barem na početku. Već sam rekao kako album postaje sve jači i jači s vremenom pa se tako pojavljuje i veći interes za priču. Slušatelj se sve više uživljava te  u svojoj glavi stvara fantastičan svijet inspiriran predivnom i slojevitom glazbom albuma.

Iako sam se dotaknuo dosta negativnih stvari i onoga što mi nije sjelo, „Legacy Of the Dark Lands“ nije niti u najmanjem smislu loš album. Drugačiji? Definitivno, ali loš nikako. Zbog svoje prirode neće sjesti svim fanovima Blind Guardiana niti su to Hansi i Andre očekivali. Twilight Orchestra, kako su nazvali ovaj projekt, je ostvarenje njihovog dugogodišnjeg sna i vizije. Naravno da se tu našlo pregršt svjetlih i epskih trenutaka  poput pjesama „Dark Cloud's Rising“, „In The Red Dwarf's Tower“ i „Point of No Return“ koje dišu bezvremenskim Blind Guardian duhom te u sebi sadrže neke od najzanimljivijih glazbenih riješenja ovog desetljeća. „Legacy of the Dark Lands“ je epski projekt giganstkih proporcija u kojemu doživljavamo Blind Guardian na jedan drugačiji način. Postepeno se brišu granice žanrova te sve dolazi pod jednu kategoriju, a ona se naziva prokleto kvalitetna glazba. Iz tog razloga je „Legacy of the Dark Lands“ uspjeh, dečki su ostvarili svoju viziju i pružili nam nešto doista unikatno, a uza sve to namaće se pitanje na koji način će Blind Guardian ovakve stvari odsvirati uživo jer one definitivno zaslužuju oživjeti na svjetlima pozornice.