Kolumne

Blaženstvo drugog albuma

Često čujemo sintagmu "prokletstvo drugog albuma". Međutim, drugi albumi nekih umjetnika glatko su se i zasluženo upisali u legendu. Bob Dylan, Neil Young, Judas Priest, Saxon, Helloween, Nirvana - da navedem samo neke primjere iz veoma širokog stilskog dijapazona - izvođači su koji su istinski položili 'test' tek svojim drugim po redu studijskim ostvarenjima. U kontekstu umjetničke kvalitete, a uglavnom i u komercijalnom smislu.

Objavljeno: 24.02.2018. 09:30

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Blaženstvo drugog albuma

Fraza „prokletstvo drugog albuma“ primjenjiva je kada govorimo o širokom rasponu izvođača, od, primjerice, Yesa, čiji je drugi album „A Time and a Word“ (1970), iako muzički nešto ambiciozniji, bio nedorečen u usporedbi s eponimnim prvijencem objavljenim godinu dana ranije, sve do Strokesa kojima su donekle štetila napuhana i donekle nerealna očekivanja nakon debuta „Is This It“ (2001) pa je njegov nasljednik „Room on Fire“ (2003) komparativno ispao slabiji, iako uopće nije loš i ima svojih momenata. Dakle, više je riječ o prokletstvu pritiska. U tu bih nišu mogao uvrstiti i priču o Bostonu, Van Halenu, pa i Foghatu i mnoštvu drugih rock sastava, ali to bi se moglo protegnuti u beskonačnost. S druge strane, neki su izvođači realizirali ne još dovoljno uvjerljive prvijence koji su evidentno bili kvalitativno (a uglavnom i komercijalno, ali taj aspekt nije toliko relevantan za ovu priču i nije nužno uzročno-posljedično vezan za glazbenu važnost i utjecaj tih ploča na buduće generacije, iako ta veza, naravno, može postojati) inferiorni drugim albumima tih grupa i solista. Takve će usporedbe biti tematska okosnica ove kolumne.


Osobno, u taj bih kontekst mogao staviti povelik dijapazon izvođača koji pripadaju različitim stilskim usmjerenjima, ali su uglavnom metal: Destruction i Sodom, dva teutonska thrash metal kolektiva i njihove albume „Infernal Overkill“ (1985) i „Eternal Devastation“ (1986), odnosno „Obsessed by Cruelty“ (1986) te „Persecution Mania“ (1987); Anthrax i njegove uratke „Fistful of Metal“ (1984) i „Spreading the Disease“ (1985) na kojemu su, uz pomoć novopridošlog pjevača Joeyja Belladonne, postignute uvećana melodioznost i svijest o dinamici skladbi, Uriah Heep s albumima „Very 'Eavy…Very 'Umble“ (1970) i „Salisbury“ (1970) koji zaslužuje pohvale već zbog same epske naslovne skladbe, a kamoli zbog legendarnog klasika „Lady in Black“; zatim Discharge čije je drugo službeno dugosvirajuće ostvarenje „Hear Nothing See Nothing Say Nothing“ (1982) istinski korijen i začetak D-beata, crust punka, hardcorea, mnogih ekstremnih metal podžanrova… Unatoč žestini i beskompromisnoj brutalnosti albuma „Why?“ (1981), prvijenca sastava iz Stoke-on-Trenta, njegov je nasljednik smisleniji, fokusiraniji i dugoročno utjecajniji uradak. Politički i socijalni angažman grupe koji su mnogi (donekle) neopravdano optuživali da je samo repetitivna i još agresivnija kopija Motorheada ionako nikada nije bio upitan…

 
Mogao bih uvrstiti i usporedbu eponimnog diskografskog starta Black Sabbatha iz 1970. s njihovim „Paranoidom“ iz iste godine, ali načelno ne želim kategorizirati album koji sadrži brojeve poput „The Wizard“, „N.I.B.“ ili naslovne pjesme kao LP koji je izrazito inferioran svojem nasljedniku. Iako je, dakako, objektivno nešto lošiji. Naime, svakome je jasno koliki je značaj kultnog „milestonea“ za razvoj metala i žestoke glazbe općenito. Nikome ne treba posebno objašnjavati značaj kompozicija kao što su „War Pigs“, „Paranoid“, „Iron Man“, psihodelična laganica „Planet Caravan“… U priču o „boljem drugom albumu“ mogao bih uvrstiti još gomilu sastava u veoma širokom stilskom rasponu od talijanskog progresivnog rock kolektiva Banco del Mutuo Soccorso, preko Public Image Ltd.-a („Metal Box“ je ipak kvalitetniji od prvijenca), do Helloweena i Dark Tranquillityja, ali takvo bi se nabrajanje moglo nastaviti unedogled.


Međutim, nešto ću se opširnije posvetiti albumima pet izvođača šarolikih senzibiliteta iz različitih epoha za koje imam osjećaj da najbolje odgovaraju sintagmi iz naslova, da ih najbolje poznajem i da su mi (subjektivno) najdraži. Dakle, riječ je o osobnim favoritima koji su mi među prvima „pali na pamet“. Zapravo je i cilj da navedem neke personalne prijedloge kao osnovu, smjerokaz i svojevrstan poticaj čitateljima da sami razmisle – a zasigurno imaju mnogo materijala za promišljanje i znanja o tome u okvirima svojih preferiranih žanrova – o tome koji su njihovi omiljeni „drugi albumi“ koji se ujedno izdižu kvalitetom iznad debitantskih ostvarenja sastava ili solista koji su ih snimili i objavili. Pretencioznost bez pokrića ovdje svakako nije namjera. S druge strane, prihvaćam rizik da taj izbor ispadne kontroverzan, a nekima možda i svojevrsno razočaranje. Dakle, tih pet albuma (koji su samo vrh ledenog brijega) su: „The Freewheelin' Bob Dylan“ (1963) Boba Dylana, „Everybody Knows This Is Nowhere“ (1969) Neila Younga, „Sad Wings of Destiny“ (1976) Judas Priesta, „Wheels of Steel“ (1980) Saxona i „Nevermind“ (1991) Nirvane.


Dylanov eponimni premijerni studijski solo album iz 1962. sadržavao je pretežito obrade drugih folk i blues izvođača i verzije tradicionalnih standarda poput „In My Time of Dyin'“, „Man of Constant Sorrow“ ili „House of the Risin' Sun“ koje je uglavnom aranžirao sam Zimmerman, pa ga se niti ne može smatrati izrazito relevantnim u kontekstu ranog razvoja poetike legendarnog kantautora. Međutim, i u takvim okolnostima ističe se njegov specifičan i hrapav glas koji u sebi nosi toliko iskustva i rezigniranosti da je teško povjerovati da je čovjek tada bio tek u ranim dvadesetima. Zanimljive obrade pjesama crnih bluesera Jessea Fullera i Blind Lemona Jeffersona, „You're No Good“ i „See That My Grave Is Kept Clean“, nadopunjuju se s Dylanovim originalima; odličnom, šaljivom i rječitom „Talkin' New York“ te „Song to Woody“, izvrsnom posvetom američkoj folk ikoni Woodyju Guthrieju.


Međutim, objavljivanje drugog albuma Roberta Allena Zimmermana u proljeće 1963. godine konačno je istinski razotkrilo svijetu rađanje autentičnog, skladnog i jasnog pjesničkog i muzičkog talenta. „The Freewheelin' Bob Dylan“ većinom je sadržavao originalne skladbe koje su se tematski kretale između ljubavnih i politički angažiranih motiva, a najistaknutiji instrumenti bili su (naravno) akustična gitara i usna harmonika. „Corrina, Corrina“ je blues tradicional kojega je kasnih dvadesetih godina prvi snimio rani blueser Bo Carter. Heatleyjeva rock enciklopedija ovaj put može biti od koristi: '„The Freewheelin' Bob Dylan“ izrazio je stajališta probuđenog američkog mirovnog pokreta: „Masters of War“ je otrovna, „A Hard Rain's A-Gonna Fall“ poetična, „Talkin' World War III Blues“ podrugljiva, a „Blowin' in the Wind“ je (legendarna, op.a.) himna koju su popularizirali Peter, Paul & Mary. Na albumu ima i prekrasnih ljubavnih pjesama, kao što su gorko-slatka „Don't Think Twice, It's All Right i nježno remek-djelo „Girl From the North Country“.' Oba Dylanova albuma o kojima je ovdje riječ objavljena su pod etiketom Columbia Recordsa.


Neil Young, prethodno eksponiran ponajprije kao član Buffalo Springfielda, nije zasjao u punom sjaju svojim poprilično neujednačenim prvim samostalnim eponimnim studijskim LP izdanjem s kraja 1968. „Neil Young“ sadrži dvije zaista odlične skladbe - distorziranu i žešću „The Loner“ te laganu i atmosferičnu „The Old Laughing Lady“, isprekidanu kratkom jazzy međuigrom basa i klavira te ženskim pratećim vokalima u soul štihu. Međutim, na izdanju su prisutni i pravi filleri (neuvjerljiv kratak uvodni country instrumental „The Emperor of Wyoming“, (barem po mojem mišljenju) „Here We Are in the Years“…), a „If I Could Have Her Tonight“, „I've Been Waiting for You“ i „What Did You Do to My Life?“ ostavljaju dojam svojevrsne nedovršenosti i djelomične suzdržanosti. Istina, krasi ih intrigantan štimung, tu i tamo zasja kakva dopadljiva dionica na gitari ili bas gitari (ipak je na ploči svirala iskusna Carol Kaye, poznata po suradnji s Beach Boysima, Frankom Zappom, Dusty Springfield i mnogim drugim eminentnim umjetnicima), ali zaostaju za mnogim drugim kasnijim Neilovim fascinantnim kompozicijama. Kao da navedenim numerama nedostaje izvjesne odvažnosti. Impresija da uvijek nešto važno nedostaje posebice je prisutna u završnoj devetipolminutnoj „The Last Trip to Tulsa“ koja se gubi u svojoj nefokusiranosti upravo kada bi trebala zasjati. S druge strane, priznajem joj – kao i cijelom albumu – izraženu emotivnost, vrlo dobru Youngovu vokalnu izvedbu, prožetu višim tonovima, te bljeskove nepatvorene kvalitete. Elementi countryja, blažeg (a povremeno i žešćeg) rocka, utjecaji Buffalo Springfielda i Dylana i suradnja s prominentnim aranžerom/klavijaturistom Jackom Nitzscheom te legendarnim Ry Cooderom mogli su stvoriti uvjete za kreiranje remek-djela, ali to se ipak nije dogodilo. Kvaliteta zvuka na originalnoj ploči bila je daleko od impresivne, a nije se dogodio ni komercijalni uspjeh.


Međutim, Youngu se „otvorilo“ drugim službenim solo ostvarenjem, nazvanim „Everybody Knows This is Nowhere“ (1969). Album je ujednačeniji, fokusiraniji, čvršći, ambiciozniji, prosječno žešći i na neki način (unatoč tome što se uporaba tog atributa može učiniti neprikladnom kad je riječ o kanadskom kantautoru) grandiozniji u zamisli. Skladbi je manje (sedam), ali u prosjeku dulje traju. Iz današnje perspektive teško mogu povjerovati da su neki tadašnji kritičari smatrali „Everybody Knows This is Nowhere“ kvalitativno inferiornim premijernom Neilovom samostalnom uratku. Tri su neosporna klasika. Završnu desetominutnu „Cowgirl in the Sand“ i „Down by the River“ obilježavaju duga građenja atmosfere, poetski minimalizam u odnosu na prevladavajući dio prethodnika (pojava koja se, sasvim legitimno, provlači kroz cijeli LP) i „rockerskiji“, distorzirani temelj. Ono što bi neki nazvali trkeljanjem po gitari pospješuje učinak, definitivno ga ne narušava. 

 

Jednostavan, a naprosto fenomenalan riff izgrađuje legendarnu (uvodnu) „Cinnamon Girl“, a naslovna pjesma genijalna je u svojoj kratkoći i pamtljivom refrenu. „The Losing End (When You're  On)“ jedna je od najboljih rock pjesama ikada napisanih s prizvukom countryja, a da istovremeno ne udovoljava kriterijima većine za bezrezervno trpanje u kategoriju „country rocka“. Ako razumijete što želim reći. Uznemirujući feeling lagane „Running Dry (Requiem for the Rockets)“ pospješuje prisutnost violine Bobbyja Notkoffa. Dotičnu bi stvar neki možda mogli optužiti za generički prizvuk vokalnog aranžmana. Međutim, čak ako bi i bili u pravu, to je irelevantno za konačni pozitivan dojam. „Running Dry“ je čisto, mirno i blago, a opet prijeteće, utjelovljenje thanatosa. Zapravo, na „Everybody Knows This is Nowhere“ ne postoji nijedna loša kompozicija. Ovdje je debitirala izvorna jezgra legendarnog Crazy Horsea: Danny Whitten (gitara), Billy Talbot (bas gitara) i Ralph Molina (bubnjevi).


Saxonu je trebao „Wheels of Steel“ (1980) da se istinski etablira i postane renomiran sastav novog vala britanskog heavy metala. Bona fide metal himnama, obilježenima čvrstinom zvuka, energičnošću, sviješću o dinamici, više ili manje originalnim gitarskim riffovima, efektnim solo dionicama i uglavnom pjevnim refrenima, kao što su brze „Motorcycle Man“ i „Freeway Mad“, izvanredna „747 (Strangers in the Night)“, izvrsna „Stand Up and Be Counted“ (svatko može sam procijeniti hoće li zanemariti činjenicu da uvodni riff u određenoj mjeri podsjeća na „Tush“ ZZ Topa, odnosno na „No Class“ Motorheada), žestoka finalna „Machine Gun“ i epska naslovna pjesma, pridodana je i emotivna i lijepa balada „Suzie Hold On“. Uradak koji je zasigurno jedan od tri najbolja albuma u karijeri Saxona definitivno ostavlja u svojoj sjeni eponimno premijerno službeno izdanje grupe iz 1979. Stilsko vrludanje na njemu nije pomoglo, pjesme su, usprkos koherentnim proplamsajima agresivne uvjerljivosti, podosta nefokusirane, a produkcija bi mogla biti i bolja. Iako bih u drugim okolnostima možda i pozdravio (pseudo)progresivni prizvuk uvodnog diptiha „Rainbow Theme/Frozen Rainbow“, ovdje se ono doima gotovo poput lutanja Krokusa na samom početku karijere. To definitivno nije velika uvreda (moram odati priznanje zbog same ambicije, tj. namjere i postizanja specifične atmosfere), ali nije ni neki naročit kompliment. Kao egzemplarnu najavu onoga što će ubrzo uslijediti izdvojio bih kratku i jasnu „Stallions of the Highway“.


Već sam pisao o albumu „Rocka Rolla“ (1974), prvijencu Judas Priesta. Kao što sam naveo u kolumni iz prošlog ljeta, izdanje je to prema kojemu osjećam posebnu naklonost i općenito ga smatram podcijenjenim. Međutim, ponavljam da sam svjestan svih njegovih objektivnih slabosti i nedostataka, uvelike izazvanima nedoumicama oko naslijeđa originalnog pjevača Ala Atkinsa, niskim budžetom i lošim uvjetima za snimanje. Znatno je bolje razrađen drugi studijski uradak velikana iz Birminghama, album kojega bez previše okolišanja mogu uvrstiti u remek-djela Halforda i kompanije. Riječ je o ostvarenju „Sad Wings of Destiny“ iz 1976. godine. Neću previše filozofirati o pjesmama s albuma; ionako su gotovo sve dobro poznate štovateljima Judasa i heavy metala općenito. Komercijalni uspjeh te je '76. i dalje bio prilično nedostižan legendarnom kvintetu; u većoj mjeri počeo je pristizati trećim albumom „Sin After Sin“, čemu je kumovala i promjena diskografske kuće. Nakon malog i poluamaterskog Gull Recordsa, članovi Judasa potpisali su ugovor sa CBS Recordsom i tim si potezom krajem 1976. spasili karijere, a na neki način i živote. Međutim, LP objavljen pod etiketom Gulla u proljeće te godine ostaje dijamant u njihovoj biografiji, svojevrsna prekretnica i jedan od najvažnijih hard rock/metal albuma svih vremena. Utjecao je na NWOBHM, američki thrash metal osamdesetih i rađanje speed metala.


„Sad Wings of Destiny“ reflektirao je utjecaje raznih popularnih hard rock sastava (Deep Purple, Queen, Led Zeppelin, Black Sabbath itd.) sedamdesetih, ali oni su kombinirani i realizirani na samosvojan, relativno originalan i upečatljiv način. Nije to još „čisti metal“, još uvijek je uglavnom riječ o žešćoj varijanti blues rocka. Kasnije su blues komponente postupno odstranjivane iz sve metaliziranijeg zvuka Judasa. „Prelude“, kratki uvodni instrumental s elementima muzičkog baroka, zasigurno se može smatrati prazačetkom običaja mnogih kasnijih metal grupa da svoje albume - ili njihove B-strane - započinju više ili manje jezgrovitom (pseudo)klasičnom etapom kao atmosferičnom pripremom za zvukovnu eksploziju. Klavir je izrazito naglašen i na ugođajnoj i tugaljivoj laganoj baladi „Epitaph“, obilježenoj kontemplativnim stihovima, a „Tyrant“ je ta zvučna eksplozija koja slijedi nakon „Preludea“; sastoji se od energičnih riffova, upečatljivog pripjeva, gitarističke solo dionice krcate visokim tonovima i Halfordove izvrsne vokalne izvedbe (povremeno popraćene dubljim pratećim vokalom) koja katkad prelazi u falseto.

 
Koji je hiperekspresivan i još dramatičniji u kompleksnoj „Victim of Changes“, kombinaciji skladbe „Whiskey Woman“ Atkinsa i gitarista K.K. Downinga, te Halfordove „Red Light Lady“, dijela repertoara Hiroshime, njegova prijašnjeg benda. Izmjene tempa, čvrsti riffovi i blistave solaže karakteristične su i za druge klasične bisere s albuma: „Genocide“, „The Ripper“… Istina, Alan Moore još uvijek nije bio idealan bubnjar za kolektiv, usprkos svim svojim kvalitetama. Simon Phillips i Les Binks potvrdili su se kao prikladnija rješenja u periodu od 1977. do 1979. Stoga su albumi poput „Sin After Sin“ i „Stained Class“ bili još dinamičniji, a tome je pridonijela i stručnija te profesionalnija produkcija. Dakle, „Sad Wings of Destiny“ kvalitetom i relevantnošću znatno nadmašuje „Rocka Rollu“. Što se mene tiče, subjektivno sam privržen prema oba albuma, ali svjestan sam koji je ujednačeniji, kompaktniji, bolji i važniji.


Nirvanin prvi album „Bleach“ (1989) intrigantna je kombinacija riffova preuzetih od Stoogesa i Black Sabbatha u ponešto moderniziranom okruženju. Prisutni su i utjecaji punk i alternative rock izvođača osamdesetih, a sve zajedno ipak je prožeto specifičnim touchem kojega osiguravaju Cobainov vokal i kakva-takva uklopljenost u grunge okružje Seattlea krajem osamdesetih godina. Većinu skladbi krase tmurna atmosfera i mutna distorziranost. To im daje specifičan štimung kojega sam obožavao u trinaestoj godini. Kako ne priznati kvalitetu i naboj pjesmama poput „Floyd the Barber“, „About a Girl“, „Love Buzz“, „Negative Creep“, „Mr. Moustache“, „Big Cheese“ i dr.? Međutim, „Nevermind“ (1991) nije bio samo komercijalni iskorak za Kurta i Krista (kojima se godinu dana prije toga pridružio bubnjar Dave Grohl), već i umjetnički. Ogroman je bio tržišni uspjeh albuma s kojega su se izdvojile odlično koncipirane generacijske himne poput „Smells Like Teen Spirit“, „In Bloom“, „Lithium“, „Come As You Are“ i drugih...


Na albumu koji je zbiljski pokrenuo grunge eksploziju i histeriju te, što god neki mislili o tome, otvorio vrata proboju izvođača poput Pearl Jama i Alice in Chains, nema niti jedne loše pjesme. Skladbe, čak i one koje nisu postale veliki hitovi – poput „Drain You“ i „On a Plain“ - uglavnom imaju pojačan komercijalni senzibilitet, povećanu dinamičnost i pamtljivije refrene u odnosu na „Bleach“, a tu je i čišća i kvalitetnija produkcija Butcha Viga. Ipak, grunge stav, anarhična depresivnost i Cobainova autentična patnja još su uvijek ovdje; to se najbolje čuje i osjeti u žestokom kaosu prisutnom u „Territorial Pissings“ i potmulom čemeru u završnoj laganici „Something in the Way“. Nakon što je album, koji je proistekao iz underground okruženja, potisnuo razvikani „Dangerous“ Michaela Jacksona s prvog mjesta Billboardove top-ljestvice, Kurt Cobain je, ostavši vjeran sebi, dao otprilike ovakvu izjavu: „Biti na 1. mjestu Billboarda je isto kao da ste na 16. mjestu, samo sad oko vas ima više ljudi koji vam se uvlače u dupe“. „Nevermind“ je objavljen pod etiketom velikog Geffen Recordsa, za razliku od „Bleacha“ kojega je izdao mali Sub Pop iz Seattlea, specijaliziran za lokalnu alternativnu scenu, posebice za tada rastući grunge.


Dakle, uz izvođače koji su eksplodirali punim potencijalom odmah na svojim debitantskim ostvarenjima ravnopravno koegzistiraju (ili su koegzistirali) i oni koji su pravi prikaz svojeg talenta i demonstraciju onoga za što su istinski sposobni najbolje prezentirali na svojim drugim albumima. Prvi su se uglavnom mučili da održe visoku razinu kvalitete prvijenca na idućem studijskom izdanju, a potonji su, nakon ponajvećma bljedunjavih i neuvjerljivih debuta, tek na narednom dugosvirajućem uratku uistinu pokazali što sve znaju i umiju.

Originalno objavljeno 14.07.2016. na Perun.hr

Pročitaj više o temama: rock, folk, hard rock, metal, heavy, grunge, bob dylan, the freewheelin bob dylan, neil young, everybody knows this is nowhere, judas priest, rocka rolla, sad wings of destiny, saxon, wheels of steel, nirvana, bleach, nevermind, kolumna, zvonimir lucic

Ovaj članak je pročitan 2839 puta



Kalendar

REZERVE, 15.11.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

15.11.2018. - četvrtak

REZERVE, 15.11.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
30 kn / 50 kn

MY BABY, Tvornica Kulture, 16.11.2018., Zagreb

16.11.2018. - petak

MY BABY, Tvornica Kulture, 16.11.2018., Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture

THE OCEAN I ROSETTA, Močvara, 17.11.2018., Zagreb

17.11.2018. - subota

THE OCEAN I ROSETTA, Močvara, 17.11.2018., Zagreb

Zagreb, Močvara
90 kn / 110 kn

BOA, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

17.11.2018. - subota

BOA, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
70 kn / 90 kn

80's Party, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

17.11.2018. - subota

80's Party, 17.11.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
20 kn

PUBLIC SERVICE BROADCASTING, 19.11.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

19.11.2018. - ponedjeljak

PUBLIC SERVICE BROADCASTING, 19.11.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
60 kn / 80 kn

PUBLIC SERVICE BROADCASTING - Zagreb, Tvornica kulture, 19.11.2018.

19.11.2018. - ponedjeljak

PUBLIC SERVICE BROADCASTING - Zagreb, Tvornica kulture, 19.11.2018.

Zagreb, Tvornica Kulture
60 kn /80 kn na dan koncerta

NOTHING, 21.11.2018., Močvara, Zagreb

21.11.2018. - srijeda

NOTHING, 21.11.2018., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara

PUNKREAS, Tvornica Kulture, 22.11.2018., Zagreb

22.11.2018. - četvrtak

PUNKREAS, Tvornica Kulture, 22.11.2018., Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
30 kn / 40 kn

BRYAN ADAMS - Ljubljana, Dvorana Stožice, 22.11.2018.

22.11.2018. - četvrtak

BRYAN ADAMS - Ljubljana, Dvorana Stožice, 22.11.2018.

Ljubljana, Dvorana Stožice
49 EUR (parter) - 89 EUR (lože)

Studeni / 2018

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930 

Galerije

THE RUMJACKS - Zagreb, Vintage, 30.10.2018. - galerija

30.10.2018. − Zagreb, Hrvatska, Vintage Industrial Bar

THE RUMJACKS - Zagreb, Vintage, 30.10.2018. - galerija
LUCE - Zagreb, Tvornica Kultura, 19.10.2018. - galerija

19.10.2018. − Zagreb, Tvornica Kulture

LUCE - Zagreb, Tvornica Kultura, 19.10.2018. - galerija

Must Read

ALESTORM, 04.12.2018., Tvornica Kulture, Zagreb

Kalendar

ALESTORM, 04.12.2018., Tvornica Kulture, Zagreb
BELZEBONG, The Necromancers - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 13.11.2018. - galerija

Galerije

BELZEBONG, The Necromancers - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 13.11.2018. - galerija
OWL - Nights In Distortion

Recenzije

OWL - Nights In Distortion
BOHEMIAN RHAPSODY FILM - OSVOJITE ULAZNICE!

Nagradne igre

BOHEMIAN RHAPSODY FILM - OSVOJITE ULAZNICE!
FOTO NJUŠKE, 10.11.2018., Dog&Style Pet Shop, Zagreb

Izvještaji

FOTO NJUŠKE, 10.11.2018., Dog&Style Pet Shop, Zagreb
STRATOVARIUS - Enigma: Intermission II

Recenzije

STRATOVARIUS - Enigma: Intermission II
DECAPITATED - Rijeka, Palach , 10.11.2018.

Izvještaji

DECAPITATED - Rijeka, Palach , 10.11.2018.
ARMORED SAINT + FLESH, Zagreb, Močvara, 11.11.2018.

Izvještaji

ARMORED SAINT + FLESH, Zagreb, Močvara, 11.11.2018.
ARMORED SAINT, Flesh - Zagreb, Močvara, 10.11.2018. - galerija

Galerije

ARMORED SAINT, Flesh - Zagreb, Močvara, 10.11.2018. - galerija
FILOZOFIJA UBOJSTVA (Spinning Man)

Recenzije

FILOZOFIJA UBOJSTVA (Spinning Man)
FREAK KITCHEN - Confusion To The Enemy

Recenzije

FREAK KITCHEN - Confusion To The Enemy
BOHEMIAN RHAPSODY

Recenzije

BOHEMIAN RHAPSODY
Najbolje pjesme za tmurno vrijeme

Kolumne

Najbolje pjesme za tmurno vrijeme
SOULFLY - Ritual

Recenzije

SOULFLY - Ritual
PRVI ČOVJEK (First Man)

Recenzije

PRVI ČOVJEK (First Man)
Pjevač Iron Maidena BRUCE DICKINSON proglašen počasnin građaninom Sarajeva

Vijesti

Pjevač Iron Maidena BRUCE DICKINSON proglašen počasnin građaninom Sarajeva
Predstavljanje piva Brucifer, 03.11.2018., Kset, Zagreb

Kalendar

Predstavljanje piva Brucifer, 03.11.2018., Kset, Zagreb
Sjećanje na Lou Reeda

Kolumne

Sjećanje na Lou Reeda

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK