BLACK CULT - Cathedral Of The Black Cult - Recenzije

8.5

Recenzije

BLACK CULT - Cathedral Of The Black Cult

Riječki black metalci Black Cult se vraćaju na domaću metal scenu i predstavljaju nam svoje drugo studijsko izdanje, nasljednika prvog materijala ''Neo-Satanism'' od kojeg je prošlo već više od dvije godine. Što su nam ovoga puta priredili iz tabora Black Culta nije nitko mogao očekivati, naravno u pozitivnom smislu, a to je ne samo novi materijal, već i nova postava, dosta izmjenjena glazbena struktura i još ukletiji tekstovi.

Objavljeno: 08.06.2016. 10:00

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

BLACK CULT - Cathedral Of The Black Cult

Žanr: Black metal

Godina: 2016.

Izdavač: Another Side Records

Web

Tracklist:
1. Black Cathedral
2. Worship The Beast
3. Dark Matter
4. Until The Devil Takes Us
5. The Witches Dance
6. Hierophant
7. Undeath
8. Gaze Of Instanity
9. Ego Te Absolvo
10. Kingdom Of The Worm (Motorhead cover)

No, krenimo redom, Black Cult osnovani su ne tako davno, 2013. godine, od strane bubnjara Insanusa i pjevača Morbida, oba jedni od dugotrajnijih domaćih black metal glazbenika iza kojih je mnogo što poznatih, što manje poznatih bendova, a sve svoje ideje i ideologiju ovaj put odlučili su usmjeriti prema Black Cultu. Za razliku od najsličnijeg domaćeg benda, Gorthaur's Wrath, čiji je smjer sa posljednjim albumom krenuo malo i prema melodičnom blacku, Black Cult to sebi nikako ne želi dozvoliti. Predvođeni sa više nego odličnom glazbenom mašinerijom od postave, ništa ne prepuštaju slučaju i uskoro izdaju svoj drugi studijski album ''Cathedral Of The Black Cult''. Album koji je nastajao tokom zadnjih nekoliko mjeseci u studiju otkriva nam devet novih pjesama + jednu obradu, okultnog black metal zvuka sa modernim pristupom. Sama koncepcija izdanja zasnivana je na sotonističkoj tematici sagledanoj sa ortodoksnog stajališta. Praktički ništa neviđeno kod većine bendova sličnog usmjerenja, no ako sagledamo sa gledišta domaće scene, onda se svakako ne mogu pridodavati klišejizirani epiteti. Tekstualnu stranu je preuzeo ponovo sam pjevač Morbid, na čije smo tekstove pomalo navikli, a radi se o precizno obrađenoj spomenutoj tematici sotonizma i podosta mračne tematike kakva na neki način i treba biti kada se radi o black metal glazbi.

Pravi noviteti ovog albuma dolaze nam sa instrumentalne strane. Postalo je očito otkako su Black Cult počeli sa svirkama uživo tokom prethodne dvije godine, da su našli i adekvatne članove za svoje potrebe. Uz nekoliko malih rošada sadašnju postavu su upotpunili basist Lesnik iz Kult Perunovog, ritam gitarist Azaghal i kao pravo izneneđenje glavni gitarist The Fallen (a.k.a. Alen Brentini). Potonji je zapravo na neki način najzaslužniji za malo izmjenjeniji zvuk, a to se najviše odnosi na gitarske konstrukcije koje su mnogo maštovitije i raznovrsnije nego na prvom albumu. S obzirom na njegovu dosadašnju bogatu glazbenu karijeru, black metal nije nešto sa čime je bio na ''ti'' od početka, no svoj posao ovdje je odradio vrhunski. Uz na trenutke suhoparne brze tremolo riffove osvježenje dolazi od strane ubačenih gitarskih akrobacija i solaža čiji su se uleti savršeno stopili sa temeljnom black metal glazbenom konstrukcijom. Pjesme su također raznovrsne, a uz tipične black pržione kao što su uvodna Black Cathedral ili pak odlične The Witches Dance (čiji video spot uskoro izlazi) našlo se i nešto drugačijih i sporijih pjesma poput Until The Devil Takes Us koja po subjektivnom dojmu slovi kao jedna od boljih pjesama sa ovog izdanja. Pametno posložene gitarske melodije i solaže od strane spomenutog Brentinija sve dižu na viši nivo, no u tim trenucima nekako izgubite dojam da slušate black metal izdanje već neki malo ''mekši'' metal podpravac što nikako ne bi trebalo gledati kao nedostatak.
Ukletu astmosferu na toj pjesmi i predzadnjoj Ego Te Absolvo dodatno ukrašava odjekujući crkveni zbor čiji efekt kod uvoda i završetka pjesme daje posebnu draž, a ako još spomenemo da je pjesma gotovo u potpunosti ispjevana na latinskom, sa malim naznakama hrvatskog, oduševljenju nema kraja. Morbidovi grubi vokali su i dalje na mjestu, a na nekim mjestima prelaze u grubo šaputanje kao kod spomenute Until The Devil Takes Us. Kao gostujući član iza mikrofona pojavljuje se i Karlo iz Kryna koji je na svoj karakterističan način otpjevao refren pjesme Dark Matter. Insanusovo bubnjanje je ono što čini esenciju ovog benda, a to su nerijetki blastbeatovi koji odjekuju većinom albuma uz neizbježne razarajuće ritmove koji zaokružuju ovu uketu atmosferu.

Na neki način minorni, a opet bitan detalj, je i sama naslovnica albuma čiji pakleni tamni crveno-narančasti tonovi ocrtavaju obrise unutrašnjosti katedrale na čijem oltaru vidimo lik Baphometa. Minimalistična naslovnica čiji sadržaj govori za sebe i ono što ovdje možemo čuti, a to je spiritualni black metal, čija ukletost je ipak malo ublažena sa ponekom netipičnom gitarskom solažom.

S obzirom na prvi ''Neo-Satanism'' koji više naginje prema beskompromisnom modernom black metal pristupu, ''Cathedral Of The Black Cult'' nastavlja dalje nadograđivati započeti koncept i to čini jako dobro, stoga ne propustite priliku poslušati moderni i kvalitetni domaći black metal uradak.