Inače nisam veliki fan mjuzikla, ali nedavno sam na preporuku i nagovor pogledao megauspješnu predstavu s Broadwaya. Riječ je o Hamiltonu, rap/hip -hop mjuziklu o povijesnim događajima i stvarnim ljudima. Malo je reći kako sam već u prvih 20 minuta predstave/filma ostao širom otvorenih očiju dok mi se vilica nalazila negdje na podu. Glumci i pjevači na vrhunski način oživljavaju te prenose dramu, osjećaje, razmišljanja i događaje. Iako žanrovski miljama daleko, Lin Manuel Miranda (kreator Hamiltona) i Arjen dijele mnogo toga zajedničkoga. Obojica su kreativni majstori s velikim darom za pripovijedanje priča te obojica na vrlo upečatljiv način prenose osjećaje i razmišljanja svojih likova. Dok se Lin fokusira na stvarne događaje i stvarne ljude, Arjen je stvorio vlastiti znanstveno – fantastični svijet kojega dijele svi dosadašnji Ayreon albumi. Gotovo neočekivano, upravo novi Ayreonov album „Transitus“ dijeli najviše poveznica s planetarno popularnim mjuziklom.
Među prvim poveznicama tu je impresivna pjevačka postava. Već sam na početku spomenuo da svaki novi Ayreonov album nosi poslasticu u obliku impresivne vokalne i glazbene postave. Svaki prvi singl s nadolazećeg albuma čeka se kao brojevi na lotu, a otkrivanje pune postave ravno je najavljivanju novog nastavka Marvelovih filmova. Dio ovogodišnjeg epskog okupljanja čine Tommy Karevik (Kamelot), Cammie Gilbert (Oceans of Slumber), Amanda Sommerville, Simone Simmons (Epica), Marcela Bovio (Mayan), Dee Snider (ex- Twisted Sister), Joe Satriani i brojni drugi. S takvom postavom jasno je kako su očekivanja visoka. Poznavajući kako Arjen svakom vokalu i svakoj zvijezdi daje dovoljno prostora da zablista u punome sjaju nema potrebe za zabrinutost....ili ima li?
„Transitus“ po mnogim stvarima odskače od ostatka diskografije, a jedan od najznačajnijih je to da priča nije povezana s ostalim albumima iz Ayreonovg svemira. Ovoga puta pratimo gotovo klasičnu dramu s tek daškom fantastičnih elemenata dok je najveći naglasak stavljen na ljudske emocije. Može se reći kako se radi o odličnoj temi i prilici za pjevače da pokažu najbolje od svojih vokalnih sposobnosti, ali nažalost ta mogućnost nije ispunjena u svome punome potencijalu. Da ne bude zabune, radi se o stvarno ogromnom potencijalu i razini talenta već dokazanih pjevača od kojih očekujemo ništa drugo nego savršenstvo. Međutim, „Transitus“ zbog svoje prirode i radnje ne zahtjeva veliki angažman od pjevača te neke vokale čujemo samo na jednoj jedinoj pjesmi.
Obečavajuće kreće uvodna „Fatum Horrificum“ gdje nas Tom Baker (poznat kao Doctor Who svim fanovima istoimene sci-fi serije) uvodi u vikktorijansku Englesku i zagrobni svijet Transitus. O detaljima tragične priče u kojoj su glavni likovi Abby (Cammie Gilbert) i Daniel (Tommy Karevik) ne bih puno, ali ovaj tip priče ne investira slušatelja i ne zaintrigira ga toliko kao prijašnja djela. Iako su vokalni performansi Cammie, koju bih istaknu kao najsvjetlijom točkom albuma, i Tommya itekako vrhunski i za svaku pohvalu, nedostaje balans između njih i ostalih pjevača ove priče. Odličan Mike Mills (Toehider) pojavljuje se samo na „Dumb Piece of Rock“, dok je Simone, iako to njezin lik ne zahtjeva toliko, rijetko kad zablisnula u svome punome sjaju. Osim dinamičnijih i zanimljivijih vokalnih izmjena i dvoboja, nedostaje glazbenih iznenađenja te uvijek rado viđenih epskih instrumentalnih trenutaka. Dobar dio albuma, a posebice drugi disk djeluju nedovršeno, nedorečeno i instrumentalno prazno. Kao da je zaboravljen posljednji dio gitara i simfonija. Priča se mogla srezati dobrih dvadeset minuta i pritom ne bi izgubila svoju bit već bi, dapače, djelovala kompaktnije i dinamičnije.
Većina najboljih pjesama nalaze se na prvom disku, a Simmone je uz Marcelu Bovio najviše zabljesnula na „Listen To My Story“ gdje udruženi ženski vokali stvaraju jedan od najljepših i memorabilnih pjevanih dijelova cijeloga albuma. Upravo se ta pjesma svojim dinamičnim odvijanjem radnje, zanimljivom glazbenom pratnjom i odličnim refrenom može uspoređivati s najboljim brojevima iz Hamiltona. Arjen svoj dar za pripovijedanje i angažiranje slušatelja potvrđuje i na „Get Out! Now!“ gdje legendarni Dee Snider krade pjesmu i odlično predstavlja narušeni odnos između oca i sina. Na toj se pjesmi, između ostaloga, pojavljuje solaža legendarnog Joe Satrianija zbog čega se instrumentalno izdiže nad ostatkom albuma Kada smo već kod instrumentalnih dijelova jedan od ostalih boljih trenutaka događa se na „Talk Of The Toiwn“ gdje nekolicina netipičnih instrumenata za metal glazbu svira predivnu melodiju dok Cammie Gilbert pokazuje zašto je njezin vokal dobrodošlo osvježenje ne samo u Ayreonovom svijetu već i u glazbi ovoga žanra općenito. Upravo zbog tih stvari koje funkcioniraju dobro i odlično, prava je šteta što ostatak dvostrukog albuma djeluje prazno i neinspirirano. Tečnost albuma narušava i govoreno pripovijedanje između svake pjesme. Iako Tom Baker ima izuzetno ugodan i vrhunski pripovjedački glas, njegovi česti monolozi usporuju ritam, prekidaju tok te čak ometaju slušatelja.
Dok Hamilton angažira slušatelja, traži pozornost te svaki pjevani i instrumentalno dio ostaje dugo, dugo u glavi, „Transitus“ to uspjeva tek djelomično. Naravno da nije fer uspoređivat dva toliko različita djela s različitom svrhom iz različitih žanrova, ali metal opera (metal mjuzikl) trebala bi biti dinamičnija, raznovrsnija i kolosalnija nego što to „Transitus“ je. Arjen je ovoga puta igrao sam protiv sebe jer smo od njega navikli na grandiozne, gotovo savršene albume nakon kojih ostajemo očarani i začarani Ayreonovom magijom. To konstantno podizanje ljestvice i očekivanja dovelo je do toga da nakon jednog solidno odrađenog i tehnički zahtjevnog albuma ostanemo razočarani. „Transitus“ je upao upravo u taj problem. Naravno da mu valja pružiti nekoliko prilika, ako ništa drugo barem zbog fenomenalne Cammie i odličnog Tommyja no sumnjam kako će „Transitus“ steći kultni status kao prijašnji Ayreonovi albumi.
