Ovo je njihov deveti studijski album. Vjerujem da su ovaj album fanovi one stare Apocalyptice jedva dočekali jer zadnjih nekoliko albuma su obilovali vokalnim izvedbama, koje nisu svima „sjele”. Ponekima su bile i prilično mrske. Meni osobno nisu bile mrske, ali mi se ipak nije sviđalo što je više od pola albuma pjevano. Tako da smo ovim albumom svi došli na svoje.
Za razliku od prethodnih albuma, ovaj je poprilično mračan i kompleksan. Kompleksan u smislu da nema laganih melodija koje brzo ulaze u uho, kao što je to bio slučaj na prethodnim albumima, već nas zahtjevnije skladbe tjeraju da pomnije slušamo i analiziramo svaku stvar na albumu kako bismo barem pokušali shvatiti što je skladatelj htio reći. I sam Paavo Lötjönen je upravo to spomenuo u intervjuu za jedan hrvatski portal nekoliko dana prije zagrebačkog koncerta u Tvornici Kulture. Uz kompleksnost, album nam nudi putovanje kroz različite izričaje i emocije. Od donekle optimističnih kroz skladbu Fire & Ice do putovanja do zvijezda preko skladbe Beyond The Stars. No baca nas i u košmar današnjeg svijeta, vremena u kojem živimo, u dobu u kojem se suočavamo s raznim strahotama, a to sve nam predočava skladba Ashes Of The Modern World. Ono što me osobito veseli na ovom albumu je činjenica da, osim violončela i bubnjeva, nisu korišteni nikakvi drugi instrumenti. Dakle nema mjesta električnim gitarama, basevima i sličnim dodacima. Dečki iz Apocalyptice su poznati po izrazito energičnom sviranju violončela tako da im gitare i slični dodaci nisu potrebni.
U svakoj recenziji izdvajam glazbene favorite pa tako moram i u ovoj recenziji izdvojiti skladbe koje su me osobito oduševile, iako je to poprilično teško, budući da je cijeli album zaista izvrstan. No u cijeloj ovoj mračno-romantičnoj priči dvije su se nametnule kao favoriti, a to su naslovna skladba Cell-0 (surfajući internetom naišla sam na informaciju da se naziv albuma čita cell zero, oh well), koja je ujedno i najduža skladba na albumu i u kojoj se na najbolji način iscrtava ono o čemu sam pisala maloprije, vrtlog emocija, putovanje kroz emocije predočeno glazbom. Brzim, energičnim i pomalo sablasnim riffovima (da riffovima) koji se polako poput vala koji stiže do obale pretaču u nježnije i smirenije vode, no samo na kratko da bi se sve ponovno vratilo u žešći ritam. Vjerujem da razumijete zašto sam ovu skladbu uvrstila među najbolje na albumu. Drugi favorit je skladba Rise koja dolazi odmah nakon Cell-0. Nježna, romantična, potpuna suprotnost svojoj prethodnici, jednostavno osvaja na prvo slušanje.
Preslušavajući ovaj album, pogotovo više puta, dolazim do zaključka da se o njemu zapravo nema što puno reći. Glazba govori sama za sebe. Ovo je jedan klasičan album Apocalyptice, povratak na ono staro nakon godina raznih eksperimenata. Album koji samo želite slušati i uživati bez puno razmišljanja i priče.
