Što uopće još možemo reći za kanadskog riff majstora i thrash metal ikone, Jeff Watersa, a da već nije rečeno. Čovjek je glavni mozak jednog od najdugovječnijih i najproduktivinijih thrash bendova svih vremena. Waters je s Annihilatorom ostvario brojne uspjehe, a početak novog desetljeća obilježio je s već sedamneastim studijskim albumom ove neukrotive thrash metal mašine.
Prethodno desetljeće Annihilator se vratio u dobru staru formu te su brojni fanovi ostali oduševljeni izdanjima „Feast“ i „Suicide Society“ te se isto može reći i za prethodni album „For The Demented“ iako je on u mnogim očima ostao mrrrvicu slabiji u odnosu na dva spomenuta i hvaljena izdanja. No, bilo kako bilo, Annihilator već duži niz godina drži solidnu kvalitetu te bi sada bilo pravo vrijeme za jedan korak naprijed, bljesak koji bi Annihilator ponovno gurnuo u prvi plan metal scene. Upravo je „Ballistic Sadistic“ trebao biti taj iskorak...no, negdje je ipak zaštekalo. Iako je album krcat snažnim i agresivnim thrash metal stvarčinama, teško je oteti se dojmu kako smo sve to već čuli, vidjeli i prožvakali. Waters u novo desetljeće donosi staru, nošenu robu umotanu u nova pakiranja, ali mu ta varka ne prolazi tako lako. Valja spomenuti kako se na basu i bubnjevima već drugi put za redom nalaze Rich Hinks i Fabio Alessandrini. Zašto ovo „već“? Pa zato jer je Waters poznat po čestim promjenama postave te Annihilator njeguje kao svoju jedinstvenu kreaciju s popratnim članovima koji se rijetko zadržavaju duže od tek nekoliko godina. Unatoč svim nedostacima i preprekama „Ballistic, Sadistic“ ipak pruža prepoznatljivi, snažan thrash metal udarac s kojim bi većina fanova mogla i trebala biti zadovoljna.
Album otvara agresivna „Armed To The Teeth“ i svojim žestokim ritmom lijepi šamarčinu svakom novom slušatelju. Gitare, bubnjevi i vokal djeluju usklađeno te su pravi primjer kako Jeff zna komandirati ostalim članovima na način da svatko dobije svoj trenutak. Naravno da je Watersova gitara većinu vremena u prvom planu, ali svatko od novih članova dobio je prostor za iskazivanje svojih vještina. Nakon bombardirajućeg uvoda, uskačemo u vremeplov jer nas “The Attitude“ vraća u neka druga vremena i alternativnu prošlost gdje su Suicidal Tendencies i Annihilator stvorili jednu supergrupu karakterističnog zvuka. Refren koji diše punkerskim stavom i energijom, brzina i agresivnost najboljih dana thrasha te moderna produkcija čine ju jednom od posebnijih i prepoznatljivijih pjesama unazad zadnjih nekoliko godina. Vjerojatno neće svima leći nakon prvog slušanja, ali pjesma s vremenom osvaja i one najtvrđe. Zatim dolazi na red catchy i zabavna „Psycho Ward“ koju smo već imali priliku čuti prošle godine u Zagrebu. Stvar srednjeg tempa, pamtljivog teksta i dobrih gitara iskazala se kao koncertni hit, a sada kada ju sa svim detaljima čujemo i u studijskoj verziji postaje jasno zašto će to tako i ostati. Ubrzo dolazimo do dijela albuma gdje stvari postaju predvidljive te čak i malo zamorne. „I Am Warfare“ može se pohvaliti rafalnom paljbom bubnjeva u ritmu strojnica i to je više manje to dok je “Out With The Garbage“ neupečatljiva brza pjesma prožvakanih gitara i solaža. Stvari na svoje mjesto vraća „Dressed For Evil“ solidnim riffovima te jakim ritmom. Iako Jeffu ne leži najbolje uloga vokalista, njegovi agresivni uzvici te ponavljajuć refren ipak pruža dovoljno žestine i prijeko potrebne čvrstoće. Nije to glas od kojih će vam se zalediti krv u žilama ili glas zbog kojega ćete biti spremni porazbijati ciijeli namještaj u Ikei, ali u ovom konteksu i u ovom razdoblju pristaje bendu.
Iako album vrvi brojnim solažama (kako i ne bi, ipak je Jeff Waters u pitanju) tek je manji broj poseban i upečatljiv. Sve su to brzi, žestoki, ali i prožvakani riffovi kojima pak nedostaje melodičnosti i posebnosti, nešto po čemu su poznati albumi „Never, Neverland“ i „King Of The Kill“. No, ipak se jedna solaža ističe nad svim ostalima i to ona na pjesmi „Lip Service“. Stvar se komotno mogla zvati i „Knight Jumps Queen pt. 2“ jer tempo, bas linija pa čak i tekst očiti su throwback na tu pjesmu s albuma „Set The World On Fire“, a osim toga posbna je i po svojem načinu na koji dolazimo do spomenute solaže. Lagani, neprekinuti bubnjevi drže ritam dok nas zvuk clean gitare postepeno priprema na odličnu harmoniju dviju uigranih i sinkroniziranih melodija koje neodoljivo vuku na onaj poseban dio iz pjesme „Epic Of War“. Upravo se u takvim prilikama Jeff Waters iskazuje kao genije čiji najbolji dani nisu još odbrojani. To će potvrditi i zaključna rafalna paljba uz „The End Of The Lie“ koja se može opisati kao vrhunski spoj Megadetha 90ih godina i današnjeg Annihilatora. Trebamo li tražiti više od toga?
„Ballistic, Sadistic“ nije revolucionaran album niti to pokušava biti. Neće nikoga oboriti s nogu niti mu je to namjera. Ne pomiče granice niti će se naći rame uz rame s njaboljim Annihilator izdanjima. Ne oduševljava već na prvom slušanju, ali zato vas nagrađuje kada mu pružite još jednu šansu. Album skriva odlične pjesme i poneki nostalgični povratak u zlatne dane thrash metal glazbe te uz njega Annihilator nastavlja dugogodišnji niz kvalitetnih izdanja.
