Abbath je već dobro znano ime i izvan black metala, a njegova karizmatična pojava, nerijetko zanimljivi intervjui i sveopća vizualna pretpoznatljivost odmah nas dovode u kontekst sa sinonimom za norveški black metal. Iako se već podosta puta okušao u solo vodama, tek kod svojeg istoimenog benda je mogao pustiti mašti na volju i činiti glazbu kakva je našla put do odabrane publike, pa čak i do one šire mase ljudi koja inače i ne voli black metal. Poštovanje u glazbi, kako instrumentalno, tako i vokalno stekao je kod svih generacija današnjih metalaca, a nakon odlaska iz Immortala prije nekoliko godina i osnivanje svojeg benda 2015. godine već je imao stečenu reputaciju i ''odskočnu dasku'' za nastavak uspješnog rada. Glazbeno Abbath se oduvijek vezao za sličnu tematiku i koncept kakav je stvarao kod Immortala, ali sa malim naznakama svojeg potpisa kakav je koristio u svojem danas propalom i nepotrebnom projektu ''I'', sada već davne 2006. godine.
Kako bilo, istoimeni prvijenac je stekao mnogo pozitivnih kritika, a brojne turneje i festivalski nastupi su dokaz isplativosti kakav je bio i očekivan. Postavu su mu tada upotpunili basist King Ov Hell i bubnjar Creature, čiji je minorni kreativni doprinos bio gotovo nezamijetan jer je Abbath diktatorski sve radio po svome. Ne kažem da je to krivo, već je njegova glavna riječ dosta utjecala na (ne)maštovite dijelove u glazbi, te se ne može reći da mu je debitantski album bio nešto novo i svježe.
Novi album ''Outstrider'' izašao početkom ovog mjeseca nastojati će ispraviti tu grešku, a usput i prezentirati na čemu je Abbath radio zadnje tri godine. Prva i očigledna novost je promjena kompletne postave koju sada uz njega čine čak tri nova člana: gitarist Ole Farstad, basistica Mia Wallace i bubnjar Ukri Suvilehto.
Ova šarolika postava čiji glazbeni korijeni dolaze pojedinačno iz raznih žanrova pomogla je samoj glazbi da pokuša zvučati drugačije, novije, a udjedno i prepoznatljivo. Da li to znači da je Abbath dopustio da se netko miješa u njegovu viziju benda, baš i ne, ali da je vidljivo malo odstupanje od početnog koncepta, to svakako. Ranije predstavljena pjesma ''Harvest Pyre'' išla je na sigurno i kao takva je zasigurno najgeneričnija pjesma albuma. S druge strane, neke od najboljih, tj najzanimljivih pjesama kriju se prilikom kompletnog preslušavanja, a njih ima nekoliko, pa kako album otvara stvar ''Calm In Ire (Of Huricane)'' ona komotno može biti primjer jedne od njih.
Pametno korištenje ponekih heavy metal finesa pomogle su kod gradnje svojevrsne atmosfere u samom intrumentalnom dijelu glazbe. Također, prisutnost drugog gitarsita Ole-a je itekako vidljiva i to kroz nerijetke solo dionice ubačene prilikom uvoda u pjesmu ili na naizgled neskriptiranim mjestima čime se ubacuje jedan dodatni segement progresivnosti. Abbathov parajući i hrapavi growl vokal dominira svim pjesmama, a prijelazi iz brzih u spore dionice razrađeni su veoma fluidno i nenametljivo čineći neke od pjesama praktički svojevrsnim skupom više ideja. Iz ovog je vidljivo kako je u, ovdje predstavljenih osam pjesama, sve rečeno, dok s druge strane moglo se na istu shemu napraviti još pokoja generička stvar, no to bi već bilo nepotrebno razvodnjavanje. Kako nema neporebnih razvlačenja minutaže, svaka pjesma postaje zanimljiva prilikom nekoliko uzastopnh preslušavanja. Jedna od takvih je i ''Land Of Khem'', čija atmosferična nezamjetna podloga daje jednu dozu zlobe kakva se kod Abbatha gotovo nikad ne viđa. Pitka glazba čija promjena tempa je diktirana kod gitarskih solo dionica uz agresivno, a ujedno i veoma maštovito bubnjanje čine pravi užitak slušanja ovakvog zrelog black metala.
Ono što se donekle reciklira je tekstualna strana čija nemaštovitost i dalje prerađuje teme sa kojima Abbath može napisati disertaciju. Radu toga tekstovi i dalje obrađuju nepresušne priče o zimi ili neprekidnim mitskim borbama sa uvijek sličnim epitetima i opisima.
Zaključno rečeno možemo reći kako je dolazak novih članova napravio male pomake prema ''ozbiljnijem'' predstavljanju glazbe. Kombinacija black metala sa malim utjecajima ostalih podžanrova metala može se čuti na svakoj minuti albuma, a na vama ovisi da li želite prihvatiti početne naznake promjena ili ne.
Melodičnost i rock 'n roll atmosfera nisu nešto što je novost u glazbi Abbatha, ali isto tako koliko god ovo zvučalo kao nastavak debitantskog izdanja, promjene su vidljive i svakako očekujemo sljedeći album sa ovom postavom.
