Kolumne

'81.-'83.: Konačna standardizacija i komercijalna afirmacija zvuka 80-ih (2. dio): Pop

Ako su sedamdesete ''desetljeće rocka'', osamdesete su bile period zanimljive, inventivne i šarolike pop glazbe. Naravno, sedamdesetih se izvodio i kvalitetan pop, a osamdesete su donijele mnoge nove rock pravce, ekstremne podžanrove metala itd. Međutim, MTV je tada trajno zavladao univerzumom muzičkog mainstreama... Synthpop je zauvijek promijenio glazbu, a utjecaji iz kojih je crpio inspiraciju bili su već desetljeće stari u periodu njegove istinske afirmacije. Međutim, osamdesetih se godina izmijenio i zvuk pojedinih sastava koji se nisu odricali gitare kao ključnog i najistaknutijeg instrumenta. Metal i rock također su bili podložni transformacijama koje su zauvijek promijenile njihovo lice. Post-punk i new wave stvorili su neke nove i modernije arena rock atrakcije, a melodiozni i komercijalni metal koegzistirao je s rodonačelnicima novih ekstremnih podžanrova... Američki i britanski hardcore punkeri i underground/alternative rockeri tada su ipak pripadali nekom drugom, totalno nekomercijalnom i svojevrsnom anti-mainstream ''điru'', stoga, naravno, nisu bili navedeni u prvom dijelu teksta.

Objavljeno: 28.01.2016. 07:00

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

'81.-'83.: Konačna standardizacija i komercijalna afirmacija zvuka 80-ih (2. dio): Pop

Osamdesete su umnogome definitivno utvrdile primat vizualnoga ispred auditivnoga, tj. videospotovi su postali barem jednako važni kao pjesme koje su pratili. Ako ne i važniji, nažalost. MTV je počeo s emitiranjem 1. siječnja 1981. sa sada već klasičnim hitom The Bugglesa „Video Killed the Radio Star“. Simbolično. A ponavljam da ne treba zaboraviti da su Geoff Downes i Trevor Horn povremeno – prvi dulje, drugi kraće – sudjelovali u radu Yesa, prog grupe koju se nipošto ne može okriviti za isticanje vizualne komponente nauštrb auditivnog iskustva. Poveznica nove vladavine (tiranije?) spotova s prethodnom decenijom može se pronaći i u radu maštovitog, kreativnog i svestranog dua Godley & Creme. Naime, Kevin i Lol, bivši članovi grupe 10cc, uz vlastitu su zanimljivu muzičku karijeru režirali i spotove raznih izvođača. Spotovi koji su često bili zaista inovativni i intrigantni. Popis je zaista impozantan: Asia, The Police, Duran Duran, Herbie Hancock („Rock It“), Frankie Goes to Hollywood (liverpulska bombastična diskoidna jednokratna atrakcija koja nije nudila previše muzičke kvalitete; naprotiv, primarno ju je označavala i pratila medijska euforija), Ultravox (koji je gotovo fascinantno plesao na razmeđi new wavea, eksperimentalnog art rocka i synthpopa pa ga, nekima možda iznenađujuće, neću posebno istaknuti, iako se – primjerice – relevantni albumi „Vienna“ iz 1980. i „Quartet“ iz 1982. obvezno moraju barem ukratko spomenuti), Visage, Culture ClubBoy Georgeom i dr.


 
I tako se, dok je Jugoslavija uživala u svom precijenjenom novom valu, koji je ipak, naravno, iznjedrio neke vrlo vrijedne momente, i utvarala si da ne zaostaje mnogo za Zapadom, na tom istom Zapadu razvijao mnogoznačni, šareni i inventivni synthpop. Kao što netko jednom reče, slušanje neke vrste glazbe ne čini pojedinca a priori vrednijim od ostalih ili imunim na neke štetne pojave i zastranjenja. Devedesetih su krv na Balkanu prolijevali i slušatelji novog vala, synthpopa, metala… Ne samo obožavatelji tzv. „cajki“ ili šund zabavne glazbe. Za takav zaključak nije potreban filozofski pristup.


Magična riječ „synth“ bila je glavni zajednički nazivnik većine izvođača koje bismo mogli okarakterizirati suvremenim „popom“, „mainstreamom“ ili „komercijalom“ u prvoj polovici osamdesetih. Ali ne samo njih. Proplamsaji tipičnog synth zvukovlja bili su barem u tragovima prisutni i kod ipak primarno gitaristički orijentiranih bendova koji su tek tražili istinsku komercijalnu afirmaciju, poput australske skupine INXS, ili pak kod već afirmiranih imena poput američkih Carsa. Međutim, ovdje ću se baviti značajnim izdanjima deset pop izvođača koje sam spomenuo na kraju prethodnog teksta. Jedan od glavnih kriterija je, naravno, i komercijalni uspjeh. Među zaobiđenima ističu se prehladan pristup razradi ionako samodopadnih i (polu)prežvakanih ideja u slučaju razvikanog Soft Cella ili npr. grupa ABC i njezin album „The Lexicon of Love“ (1982), kvalitetno ostvarenje koje je „za dlaku“ ispalo sa svojevrsne top 10 liste. Kao i „The Luxury Gap“ (1983) grupe Heaven 17 (nusprodukta Human Leaguea) te emocionalno nezanimljiv uradak „Hurting“ iz iste godine, prvijenac Tears for Fears. Spandau Ballet pripada graničnoj zoni, više sofisticiranom pop-rocku nego synthpopu, a ionako ga nikada nisam smatrao dovoljno muzički interesantnim. Kim Wilde je više izgledala nego dobro zvučala.

 
Više nego ekstravagantni Pete Burns kandidat je za naslov pionira synth-gotha sa svojim sastavom Dead or Alive, nusproduktom benda Nightmares in Wax, ali singlovi potonjih objavljeni su 1979., a debitantski album prvih pojavio se tek 1984. Stoga ih neću posebno isticati u ovoj priči. Gothic rock je, nakon početnog impulsa za koji su ponajprije zaslužni Bauhaus i Siouxsie and the Banshees, ipak uistinu raširio svoja krila tek na prvijencu grupe Sisters of Mercy, LP-u „First and Last and Always“ iz 1985., objavljenom nakon nekoliko EP-a. Također, usprkos najboljoj namjeri da uvrstim i nekoga izvan engleskog govornog područja, nije se kvalificirao ni Falcov LP „Einzelhaft“ (1982). Napominjem da je eponimni debitantski album Visagea objavljen u studenom 1980., ali ipak ulazi na ovaj popis jer je riječ o kraju godine, a i savršeno se uklapa u priču o važnim britanskim izvođačima synthpopa koji su uistinu standardizirali i komercijalno afirmirali dotični žanr. Američki crni funk, R&B, soul i pop izvođači nisu u fokusu, osim – naravno – najvećih i nezaobilaznih: Princea i Michaela Jacksona. Iako treba napomenuti da su neki veterani (u ovom slučaju veteranke) u periodu kojim se bavimo doživjeli uspješnu modernizaciju zvuka i komercijalnu i stvaralačku renesansu, primjerice The Pointer Sisters s albumom „Break Out“ (1983). A i Janet Jackson je počela sramežljivo najavljivati jedan od najznačajnijih albuma osamdesetih – „Control“ iz 1986. Bili su tu i neki disco, funk, R&B i soul veterani koji osamdesetih uglavnom više nisu ostvarivali neke velike uspjehe na tržištu, ali su ih muzički "pripremili" tijekom prethodnog desetljeća. Npr. Earth, Wind & Fire, Gloria Gaynor, Boney M, KC & the Sunshine Band i drugi. Bili su tu i britanski kreativni i lepršavi unositelji ska (Madness, pioniri 2 Tonea The Specials) i reggae (UB40) prizvuka u novi pop samog kraja 70-ih i ranih 80-ih godina, tj. tog svojevrsnog prijelaznog razdoblja. Ukratko treba spomenuti i jedan karakteristični hit/klasik osamdesetih, skladbu „Flashdance…What a Feeling“ (1983), dio soundtracka za hit-film „Flashdance“. Koautorica i vokalistica bila je Irene Cara.



Visage je nastao 1978. kao dio novoromantičarskog (new romantic) pokreta, a uz pjevača Stevea Strangea i svestranog i aktivnog multi-instrumentalista Midgea Urea (Ultravox, vrlo kratko Thin Lizzy itd.) činili su ga i članovi post-punk sastava Magazine, uključujući (samo prvih godinu dana postojanja grupe) marljivog Barryja Adamsona. Strange je ispočetka organizirao nastupe velikih uzora grupe, Davida Bowieja i Roxy Musica, a potom je poželio osnovati bend koji bi bio idealna platforma za njegove vlastite muzičke ideje. Eponimni prvijenac grupe iz 1980. predstavljao je jednu od idealnih najava za novo „80s stanje uma“. Atmosferični i hladni synthpop u kombinaciji s elementima dance rocka i novog vala, uz inkorporiranje utjecaja krautrocka i neizbježnog Bowieja, prožimao je ovo inovativno izdanje koje je, uz izvjesne uratke OMD-a, Garyja Numana, Ultravoxa, Japana, Depeche Modea i još nekih izvođača, na neki način „stvorilo osamdesete“. Bar što se tiče novih umjetnika čije su diskografske karijere počele samim krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih. Neki članovi grupe pojavili su se i u legendarnom spotu za Bowiejevu pjesmu „Ashes to Ashes“, što im je samo uvećalo popularnost. Album „Visage“ odlično se prodavao i donio nekoliko izdvojenih singlova (prethodno objavljeni „Tar“, „Visage“ itd.), od kojih je ipak najupečatljiviji bio „Fade to Grey“, amblematski klasik ranih 80-ih. Izvrsna i svirački kompetentna ekipa koja se okupila na albumu odgovorna je za dubok i dramatičan, a opet povremeno i duhovit muzičko-lirički kolaž.



Depeche Mode se nije uvijek bavio mračnim i dubokim temama, a i muzika je bila nekako vedrija u razdoblju u kojemu ju je uglavnom pisao nadareni Vince Clarke, kasniji osnivač zanimljivih, kvalitetnih i značajnih sastava Yazoo i Erasure. Prije vladavine Martina Gorea i Davea Gahana, skupina iz Basildona je ponudila simpatičan i podcijenjen prvijenac „Speak & Spell“ (1981), obilježen ponajprije hit-singlovima „Just Can't Get Enough“ i „New Life“, ali i ostatak materijala nije bio toliko blijed, neujednačen i lišen inspiracije, duha i supstance kao što je dio kritike tada tvrdio. Atmosfera je postignuta, dogodio se određen naklon dijelu uzora, Clarke je demonstrirao svoje zavidno skladateljsko umijeće i talent da napiše jezgrovitu, efektnu i dopadljivu, a opet pomalo ekscentričnu pop pjesmu, a Depeche Mode je – što je najvažnije - istupio na veliku scenu. Martin Gore je već na „Speak & Spell“ napisao instrumental „Big Muff“ i pjesmu „Tora! Tora! Tora!“, a kad je nakon Clarkeovog odlaska preuzeo ulogu glavnog skladatelja i tekstopisca, stvarima je trebalo neko vrijeme da istinski dođu na svoje mjesto. To se još nije dogodilo na polovično uspjelom uratku „A Broken Frame“ (1982), nego tek na opravdano hvaljenom „Some Great Reward“ (1984).



Human League nije previše patio nakon odlaska Iana Craiga Marsha i Martyna Warea, koji su osnovali Heaven 17. Album „Dare“ iz 1981. pokazao se jednim od najznačajnijih synthpop albuma svih vremena. Njegova je vrijednost definitivno nadišla okvire tadašnjeg „new romantic“ okruženja. O ovom albumu ne valja pretjerano filozofirati. Uvjerljiv transfer emocija u gotovo svakoj pjesmi, ujednačena kvaliteta brojeva, vrhunska produkcija i nekoliko istinskih klasika desetljeća (bez obzira na plasmane na top-listama; komercijalni uspjeh albuma bio je ogroman, ali to je daleko od njegove jedine vrijednosti) učinili su „Dare“ nezaobilaznom postajom za ikoga tko želi biti upućen u duh muzičkih osamdesetih. Kreativni tim sastavljen od Philipa Oakeya, Joa Callisa, Iana Burdena i Philipa Adriana Wrighta praktički je ravnopravno potpisivao pjesme, a vokalni doprinosi tada mlađahnih Susan Ann Sulley i Joanne Catherall dodatno su kolorirali atmosferu. Od prijetećih, mračnih i uznemirujućih tonova, do vedrog i plesnog štimunga; od agresivnijeg do blažeg i umirujućeg pristupa; od bržih do sporijih pjesama; od polaganja na gradnju atmosfere do pjevnih, pamtljivih i gotovo zaraznih refrena – ovaj album je imao sve i zasluženo je stekao svoj legendarni status. Dominirali su, naravno, sintisajzeri, a osim klasičnih hitova, poput fenomenalnih „Don't You Want Me“, „The Things That Dreams Are Made Of“, „The Sound of the Crowd“ ili „Open Your Heart“, istaknuo bih i „Do or Die“ s dašcima reggaea, najdulju pjesmu na izdanju, te pomalo tmurnu „Seconds“ s temom atentata na JFK-a. Teme na „Dareu“ ipak su uglavnom bile ljubavne.



Paul Humphreys i Andy McCluskey su dva tipa koja su odrasla na engleskom poluotoku Wirral, relativno blizu Liverpoola. Njihove zasluge za razvoj elektroničke glazbe u Britaniji su ogromne. Jedni su od pionira uspješnog uklapanja sintisajzera u već razvijene (minimalističke) new wave obrasce. Kao duo Orchestral Manoeuvres in the Dark, naravno. Već na prva dva albuma grupe bila je prisutna velika koncentracija kvalitete, a treći album, nazvan „Architecture & Morality“ (1981), bio je možda i vrhunac njihove kreativnosti. Nakon nešto jednostavnijeg i sirovijeg prvijenca, na kojemu su Paul i Andy još bili tinejdžeri, te muzičkog napretka s albumom „Organisation“ (oba su objavljena 1980.), koji je sadržavao značajni hit „Enola Gay“, „Architecture & Morality“ je predstavio grupu u sjajnom svjetlu. Muzika je postala sofisticiranija, raznovrsnija i ambijentalnija, a u igru je ušao i Mellotron, instrument kojega se uglavnom povezivalo s prog rock sastavima, a ne electro pop ansamblima. Hladnoća nekih pjesama kao da je odražavala duh nove decenije, a singlovi „Souvenir“, „Joan of Arc“ i „Joan of Arc (Maid of Orleans)“ postigli su impozantan komercijalni uspjeh. Bila je tu i izvanredna pjesma „She's Leaving“, a neki momenti na albumu kao da su najavljivali još izrazitije eksperimentalni pristup na predstojećem LP-u „Dazzle Ships“ (1983). Uz Humphreysa i McCluskeyja na albumu su svirali saksofonist Martin Cooper i udaraljkaš Malcolm Holmes. Dvije pjesme koje u naslovu imaju Ivanu Orleansku obilježene su prilično provokativnim i pomalo zagonetnim stihovima koje osobno tumačim kao propitivanje poznate bezuvjetne vjere i predanosti, tj. ljubavi prema Bogu od strane legendarne francuske heroine. Koliko su isprepleteni eros i agape? I može li prvi princip nadvladati potonji…?



Duran Duran je nekima ozloglašen, a nekima i danas srcu drag primjer tipične tinejdžerske atrakcije 80-ih. I tom je britanskom bendu novoromantičarski pokret predstavljao svojevrsnu odskočnu dasku do slave, a nikada kasnije nisu snimili tako dobar i tako komercijalno uspješan album kao „Rio“, svoje drugo dugosvirajuće izdanje iz 1982. godine. MTV ih je obožavao zbog atraktivnih spotova za velike hitove „Hungry Like the Wolf“ i „Rio“ s nezaboravnim refrenom i veoma dobrom i sjajno uklopljenom dionicom na saksofonu gosta Andyja Hamiltona, a bio je tu i melodiozni veliki britanski hit „Save a Prayer“ s pomalo egzotičnom atmosferom koja kao da je prizivala tropski ambijent. Međutim, nisu samo navedeni klasični hitovi osamdesetih stvari vrijedne slušanja na ovom izdanju koje je definitivno nadmašilo eponimni prvijenac (iz '81.) britanske skupine predvođene vokalistom Simonom Le Bonom. „Hold Back the Rain“ je komercijalno potentna i sjajno odsvirana (inače, cijeli album je vrlo dobro odsviran i pametno produciran) pjesma koja nije izabrana za singl, a relativno mračna atmosfera završnog „Chauffeura“ čak pomalo iznenađuje. Andy Taylor je pokazao da je kvalitetan gitarist, a imao je tek dvadeset godina u vrijeme snimanja albuma. Ipak, ništa ni bez synth podloge pouzdanog Nicka Rhodesa, tada tek devetnaestogodišnjaka (!). Zanimljivo je da na LP-u ima podosta kompozicija duljih od pet minuta. To malo odskače od "klasičnog trominutnog pop formata". Duran Duran je, malčice ironično, dulje ostao popularan u Americi nego u rodnoj Britaniji.


Prince je – uz Michaela Jacksona – bio najzaslužniji za razbijanje rasne barijere na MTV-u u prvim godinama postojanja dotične muzičke televizije. Na svojim albumima do 1982. promovirao je snažne muzičke ideje i već se tada naslućivao gotovo genijalni kompilator soul, funk, pop, rock, dance, disco i R&B elemenata, ali trebao mu je hit-album. Ostvario ga je s „1999“, objavljenim 17 godina prije godine iz naslova izdanja. Naslovna pjesma ima fenomenalan groove i s pravom se može uvrstiti među najuspjelije plesno orijentirane brojeve u cjelokupnoj Princeovoj karijeri. A bila je tu i seksualnim aluzijama nabijena „Little Red Corvette“, zatim „Delirious“ i dr. Fascinantno zvuči podatak da je Prince Rogers Nelson sam odsvirao sve instrumente na albumu. Tek se na „Little Red Corvette“ gitarskom solo dionicom pridružio Dez Dickerson iz umjetnikove grupe The Revolution. Za prateće vokale su bile zadužene tadašnje stalne članice Revolutiona: Jill Jones, Wendy Melvoin i Lisa Coleman. Prince će postići još veće artističko i komercijalno priznanje albumom (i filmom i naslovnom pjesmom, naravno) „Purple Rain“ iz 1984. I tada će konačno postati jednim od najznačajnijih crnih pop muzičara epohe. Još nešto. Pošto je cilj ove kolumne naglasiti komercijalnu afirmaciju zvuka 80-ih, većina spotova koje prilažem prati ionako svima poznate i najveće hitove, od kojih su neki već postali klasici. Dakle, (raz)otkrivanje nekih (polu)opskurnosti nije cilj. Međutim, Prince neće biti zastupljen poveznicom. Treba respektirati njegova nastojanja da muzika koju je stvorio ne bude dostupna na Youtubeu.



Do 1983. nije se pojavio spot kojega se moglo proglasiti toliko atraktivnim, duljim od singla kojega prati, toliko „drugačijim“ od ostalih i skupim, poput revolucionarnog video-uratka za hit „Thriller“ s istoimenog, šestog po redu studijskog LP-a (objavljenog godinu dana ranije) Michaela Jacksona, pokojnog „kralja popa“. Režiser spota bio je eminentni John Landis. Bowie (koji je 70-ih i 80-ih, uz sav seks i drogu, uspio uposliti svoj blistavi um i oštroumne opservacijske sposobnosti i na još neke aktivnosti osim muzike) je tih godina izjavio da MTV na neki način diskriminira crne izvođače, a upravo je crnac koji je želio postati bijelac bio prvi koji je probio tu barijeru. Koja je definitivno ipak postojala u samim počecima televizije koja je dugoročno ipak napravila više štete nego koristi. U svakom slučaju, album „Thriller“ je postao najprodavaniji LP svih vremena, ispred „Back in Black“ (1980) AC/DC-a i „The Dark Side of the Moon“ (1973) Pink Floyda. Također je definitivno lansirao Jacksona, koji je, dobro je poznato, potekao iz muzikalne obitelji te sedamdesetih godina snimao simpatične i prilično uspješne pop/R&B/soul uratke (i samostalno i u Jackson Fiveu, odnosno The Jacksonsima), među ogromne superzvijezde, a sadržavao je još neke nezaobilazne pop klasike: „Billie Jean“, „Beat It“, duet s Paulom McCartneyjem „The Girl is Mine“…


Na albumu su svirali članovi Tota: David Paich, Steve Lukather, Jeff i Steve Porcaro. Kao i gitarist Eddie Van Halen (samo na pjesmi „Beat It“). Ispolirana produkcija velikog Quincyja Jonesa – koji je producirao i prethodni Michaelov album „Off the Wall“ (1979) – sigurno je pripomogla tadašnjem ogromnom tržišnom uspjehu, ali danas se cijela zvučna slika albuma ipak čini pomalo bljedunjavom u kontekstu ugleda i uspjeha koje je ploča godinama uživala. Ipak, snaga spomenutih singlova ostaje neporeciva. Svoj je doprinos nakon suradnje na albumu prethodniku dao i britanski skladatelj Rod Temperton; skladba „Thriller“ je njegovo djelo. Plesni pokreti, moderna produkcija, post-disco basovi, spotovi, pamtljivi refreni i magična riječ „hype“ bili su ključni faktori pri uspjehu ovog albuma. Ne podcjenjujem Jacksona i njegov talent, ali uz logistiku kakvu je imao iza sebe, „Thriller“ nikako nije mogao biti debakl. Michaelov kasniji život je, nažalost, ipak uglavnom bio nesretna priča o kojoj nećemo ovom prilikom.



Eurythmics se možda nisu odlikovali naročitom originalnošću, ali pružali su atraktivan (androgin) imidž škotske pjevačice Annie Lennox i prijemčivi synth zahvati uklopljeni u vješto napisane pop pjesme koje su istovremeno sadržavale dovoljno hitoidnosti, a opet i dovoljno ponešto uznemirujuće makabričnosti. Drugi album „Sweet Dreams (Are Made of This)“, objavljen samim početkom 1983., označio je istinski proboj dua nastalog iz pepela novovalne grupe The Tourists. Tada Annie još nije otkrila zarobljenu crnu soul pjevačicu u sebi, sintisajzeri su još uvijek dominirali nad gitarom, a hladnoća i sentimentalnost sjajno su se i intrigantno nadopunjavale. Naslovni hit postao je „larger-than-life“ klasik, a bila je tu i „Love Is a Stranger“, pjesma koja kao da je predstavljala permanentno stanje iščekivanja prije erupcije. Prateći videospotovi nudili su interesantnu i ponekad androginsku, ali definitivno atraktivnu varijantu seksualnosti tadašnje gospođice Lennox. Naravno, o konkretnim spotovima inače neću ništa posebno pisati jer su priložene poveznice iz kojih se sve može vidjeti i interpretirati po želji. Osamdesete su bile desetljeće u kojemu je vizualno počelo odnositi primat pred auditivnim, barem što se tiče komercijalne, tj. mainstream muzike za MTV, o kojoj je zapravo ovdje konzistentno i riječ. Neka spotovi zato „govore“ sami za sebe. Dave Stewart i Annie bili su pomalo pretenciozni bez pokrića; svakako nisu pisali banalne bedastoće, ali nisu baš bili ni neki naročiti pjesnici…



Post-punk (još jedna prilično labava i varljiva žanrovska/stilska odrednica) je, kao što sam već napisao, predstavljao plodno tlo za daljnji razvoj rocka u osamdesetima, ali nije poslužio samo kao temelj za afirmaciju himničnog stadionskog rocka 80-ih (U2, Simple Minds…) ili, s druge strane, avangardni(ji)h izvođača, poput Sonic Youtha i sl., bez kojih se naknadno ne bi razvio grunge koji je zauvijek promijenio pravila igre. Post-punk je bio isprepleten i s dance rock i synthpop tendencijama, a savršen most između stilova, barem u Velikoj Britaniji, predstavljao je New Order, nusprodukt kultnog Joy Divisiona, nastao nakon smrti Iana Curtisa 1980. godine. Uz Bernarda Sumnera, Petera Hooka i Stephena Morrisa, sada je u postavi bila i multi-instrumentalistica Gillian Gilbert. Tek je „Power, Corruption & Lies“ (1983) predstavljao samosvojan odmak od Curtisovog naslijeđa. Alternativni pop, dance rock, hibrid post-punka i nove plesne elektroničke muzike… Kako god okarakterizirali drugi LP New Ordera, nesumnjivo je riječ o važnom izdanju, krucijalnom za status, reputaciju i daljnji razvoj karijere sastava. Recepcija albuma od strane javnosti mogla je samo ohrabriti grupu za daljnje pothvate, poput „Low-Life“ (1985), na kojemu se ponovno eksperimentiralo s kombiniranjem post-punk i (synth)pop elemenata. Eto, Sumner, Morris i Hook su u samo desetak godina prešli put od sviranja jednostavnog i sirovog punka, preko dubokog, mračnog i izrazito značajnog post-punka, do plesne i kasnije sve ispraznije muzike za uživaoce određenih supstanci.



Već spomenuti Vince Clarke nakon odlaska iz Depeche Modea odgovorio je na oglas koji je u časopisu objavila talentirana pjevačica Alison Moyet. Rezultat susreta dvoje nadarenih glazbenika – koji su se prije poznavali iz viđenja - bio je kratkovječan, ali veoma kvalitetan i relevantan synthpop projekt Yazoo. U SAD-u su se morali promovirati pod nazivom Yaz zbog toga što je Yazoo Records naziv jedne američke diskografske kuće. Moyet je svojom pojavom i glasom mogla zaista uvjerljivo predočavati emotivna stanja iz pjesama koje je na prvom albumu „Upstairs at Eric's“ (1982) uglavnom pisao Clarke, zanimljiva ličnost i persona na koju su utjecali već spomenuti OMD. Osobno preferiram „You and me Both“ (1983), drugu i završnu full-length ploču prerano raspuštenog dua, iako su obje približno jednako kvalitetne. Na drugoj je Moyet napisala više pjesama, a od dva velika hita grupe, prava klasika popa osamdesetih, ipak sam, kad bih morao birati, skloniji Alisoninom nepatvoreno emotivnom i snažnom „Nobody's Diary“ s „You and me Both“, nego također odličnom i prilično strastveno otpjevanom Clarkeovom „Don't Go“ s nezaboravnim sintisajzerskim ''riffom'', uvrštenom na album prvijenac  (kojega je obilježila i hit-numera „Only You“). Sugestivna i produhovljena vokalna interpretacija Alison Moyet odlično se nadopunjavala sa synth muzičkom pozadinom. Clarke je kasnije najupečatljivije momente karijere ostvario u sklopu Erasurea, a Alf je otpočela interesantnu, iako možda nedovoljno iskorištenu samostalnu karijeru.


Summa summarum, ovo je bio subjektivan izbor najvažnijih anglofonih pop uradaka i izvođača koji su obilježili početak desetljeća koje je na velika vrata uvelo vizualnu komponentu u muziku i zauvijek izmijenilo lice mainstream glazbe. Prirodno je da lista možda nije najpotpunija i najpravednija te da je podložna propitivanjima. Period od 1981. do 1983. po mojem je mišljenju, dakle, donio konačnu komercijalnu afirmaciju i stabilizaciju reprezentanata onoga što volim(o) nazivati zvukom osamdesetih. Sintisajzeri su maltene postali neizbježni instrumenti pop glazbe, a i gitaristički rock bendovi su se u velikom broju slučajeva okrenuli pristupu koji je više ''mirisao'' na minimalizam. A za to su svakako najodgovorniji bili new wave, punk i post-punk sastavi s kraja sedamdesetih. Od Televisiona, Talking Headsa i grupe Blondie, preko Pistolsa, The Clasha, Ramonesa i The Damned (koji su i sami prešli na goth/pop zvuk), do Gang of Four i Joy Divisiona. Dire Straits su megahitom "Money for Nothing" s albuma "Brothers in Arms" iz 1985. na neki način konačno "opalili pljusku" MTV-u na njegovom vlastitom terenu. A veoma daleko od svjetla reflektora pripremali su se tereni za grunge, black i death metal...


Naravno, mogao sam uvrstiti i izvođače poput dua Wham!, ali njihov prvi album „Fantastic“ (1983) smatram gotovo katastrofalnim i bolno ispraznim, jednim od najgorih egzemplara popa u deceniji Reagana i Thatcherice, te podsjetnikom kakvo se sve jeftino i banalno muzičko smeće moglo izroditi u tom desetljeću. Naravno, nije to bila posebnost samo (synth)pop scene; grozomornih se uradaka kasnije moglo pronaći i u diskografijama raznih otužnih glam/hair metal skupina. Wham! je kasnije ipak snimio neke malo bolje stvari. Njihova ogromna popularnost i zavidan broj hit-singlova, koji su ostali u kolektivnoj memoriji prosječnih konzumenata popa, ostaju činjenice, ali nekom velikom umjetničkom kvalitetom se nisu mogli podičiti. I George Michael se u kasnijoj solo karijeri uglavnom oslanjao na blef, vizualni dojam i svojevrsnu kompenzaciju za relativno blijed, površan i  neuvjerljiv muzički sadržaj. Moram ukratko spomenuti i Pet Shop Boyse koji su se ipak afirmirali nešto kasnije, '84./'85. A bez njih možda ne bi bilo npr. housea... Ovaj put se ne bih posebno bavio (old school) reperima poput artikuliranih i provokativnih Grandmaster Flasha & the Furious Five i mnogih drugih, koji su također bili vrlo važni za raznoliku glazbenu sliku desetljeća i daljnje pravce i isprepletene smjerove u kojima će se ona dalje razvijati. O njima možda nekom drugom prilikom…

Pročitaj više o temama: pop, rock, funk, soul, r&b, dance, synthpop, post-punk, visage, depeche mode, human league, omd, duran duran, prince, michael jackson, new order, eurythmics, yazoo, kolumne, zvonimir lucic, 2016

Ovaj članak je pročitan 1366 puta



Kalendar

Sviraj Stare - Električni Orgazam u zagrebačkom Vintageu, 26.01.2018.

26.01.2018. - petak

Sviraj Stare - Električni Orgazam u zagrebačkom Vintageu, 26.01.2018.

Zagreb, Vintage Industrial

ALGIERS u Močvari 26.01.2018.

26.01.2018. - petak

ALGIERS u Močvari 26.01.2018.

Zagreb, Močvara
80 / 100kn

A-HA, 02.02 MTV Unplugged u bečkoj Stadthalle

02.02.2018. - petak

A-HA, 02.02 MTV Unplugged u bečkoj Stadthalle

Beč, Stadthalle
€ 60,45 / € 72,45

ROD STEWART 02.02.2018. u Areni Zagreb

02.02.2018. - petak

ROD STEWART 02.02.2018. u Areni Zagreb

Zagreb, Arena Zagreb
240 kn - 1490kn

ARKONA i STRIBOG 02.02.2018., Boogaloo, Zagreb

02.02.2018. - petak

ARKONA i STRIBOG 02.02.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb , Boogaloo
110 kn/ 130 kn/ 150 kn

BUĐENJE, 03.02.2018., Boogaloo, Zagreb

03.02.2018. - subota

BUĐENJE, 03.02.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb , Boogaloo
60 kn

UK SUBS, 04.02.2018., Boogaloo, Zagreb

04.02.2018. - nedjelja

UK SUBS, 04.02.2018., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
70 kn / 90 kn

Promocija albuma

07.02.2018. - srijeda

Promocija albuma "Gdje povlačiš crtu?" SARE RENAR, 7.02.2018., Tvornica Kulture

Zagreb , Tvornica Kulture
50 kn

Siječanj / 2018

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031 

Must Read

Promocija albuma

Kalendar

Promocija albuma "Gdje povlačiš crtu?" SARE RENAR, 7.02.2018., Tvornica Kulture
SLAYER najavio kraj sa zadnjom svjetskom turnejom

Vijesti

SLAYER najavio kraj sa zadnjom svjetskom turnejom
BRIJAČNICA 3 – Zagreb, Boćarski dom – 19-20.01.2018.

Izvještaji

BRIJAČNICA 3 – Zagreb, Boćarski dom – 19-20.01.2018.
VRÅNGBILD - A Psyche Engaged to the Vortex

Recenzije

VRÅNGBILD - A Psyche Engaged to the Vortex
Uzrok smrti DOLORES O'RIORDAN biti će otkriven najranije u travnju

Vijesti

Uzrok smrti DOLORES O'RIORDAN biti će otkriven najranije u travnju
KREATOR, Vader, Dagoba – Ljubljana, Kino Šiška – 18.01.2018.

Izvještaji

KREATOR, Vader, Dagoba – Ljubljana, Kino Šiška – 18.01.2018.
Suvremena hrvatska ženska kantautorska scena i njene reperkusije u hrvatskim medijima

Kolumne

Suvremena hrvatska ženska kantautorska scena i njene reperkusije u hrvatskim medijima
Predstavljen trailer dokumentarca o Branimiru Vugdeliji, pokojnom frontmanu benda EMBRIO

Vijesti

Predstavljen trailer dokumentarca o Branimiru Vugdeliji, pokojnom frontmanu benda EMBRIO
ENSLAVED - E

Recenzije

ENSLAVED - E
SARA RENAR: 'Novi album će vas zasigurno povesti na vožnju vlastitom psihom.'

Intervjui

SARA RENAR: 'Novi album će vas zasigurno povesti na vožnju vlastitom psihom.'
ZeGe bend Tús Nua se čuje do SAD-a!

Vijesti

ZeGe bend Tús Nua se čuje do SAD-a!
BUĐENJE, 03.02.2018., Boogaloo, Zagreb

Kalendar

BUĐENJE, 03.02.2018., Boogaloo, Zagreb
Pjevačica THE CRANBERRIESA DOLORES O'RIORDAN nas je napustila u 46. godini

Vijesti

Pjevačica THE CRANBERRIESA DOLORES O'RIORDAN nas je napustila u 46. godini
Za IRON MAIDEN-ov spektakl u Areni Zagreb publiku će zagrijati TREMONTI

Vijesti

Za IRON MAIDEN-ov spektakl u Areni Zagreb publiku će zagrijati TREMONTI
GODFLESH - Post Self

Recenzije

GODFLESH - Post Self
Promocija riječke grupe WHITEHEADS, 26. siječnja 2018., Muzej “Riječki torpedo – prvi na svijetu”

Kalendar

Promocija riječke grupe WHITEHEADS, 26. siječnja 2018., Muzej “Riječki torpedo – prvi na svijetu”
BABYMETAL gitarist Mikio 'Ko-Gami' Fujioka poginuo u 36. godini

Vijesti

BABYMETAL gitarist Mikio 'Ko-Gami' Fujioka poginuo u 36. godini
ANTIVALENTINOVO #3 u Domu Sportova - Osvoji upad

Nagradne igre

ANTIVALENTINOVO #3 u Domu Sportova - Osvoji upad

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK