Kolumne

'77. mimo punka (1. dio)

1977. je bila 'godina punka', ali brojni izvođači koji nisu pripadali dotičnom valu buke i pobune iste su godine objavili relevantne studijske albume. Teško je odabrati najznačajnijih deset (jazz i fusion isključeni) no presudila je kombinacija subjektivnih i objektivnih kriterija, u rasponu od barem djelomičnog konsenzusa kritike o njihovoj umjetničkoj važnosti unutar pripadajućih stilskih usmjerenja, preko komercijalnog uspjeha, do žanrovske šarolikosti i moje osobne naklonosti prema nekima od njih.

Objavljeno: 19.05.2015. 09:21

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

'77. mimo punka (1. dio)

Dužnu pozornost zaslužuju i određeni momenti s raznovrsnih uradaka poput „Even in the Quietest Moments“ Supertrampa, „Gone to Earth“ Barclay James Harvesta, "Rain Dances" Camela, "Ocean" Eloya, „Slowhand“ Erica Claptona, „Taken by Force“ Scorpionsa, „American Stars'n'Bars“ Neila Younga, „Death of a Ladies Man“ Leonarda Cohena, „Low“ Davida Bowieja, „Lights Out“ grupe UFO, „Rockin' All Over the World“ sastava Status Quo, umnogome prekretničkog, ali malčice nefokusiranog „Sin After Sin“ Judas Priesta, vrlo dobrih eponimnih debuta Motörheada, Cheap Tricka i Foreignera, glasovitog „News of the World“ Queena i neujednačenog, ali zanimljivog debitantskog pokušaja dua Godley & Creme, dvostrukog eksperimentalnog konceptualnog izdanja pod nazivom „Consequences“. Da ne navodim još neke. A potencijalnih kandidata svakako ima. Međutim, njihovim uključivanjem lista bi se mogla protegnuti unedogled, a po mojem skromnom subjektivnom mišljenju, svaki od njih barem donekle pati od izvjesnog oblika neuravnoteženosti; svaki na svoj način. Neki od njih uživaju bolju, a neki lošiju reputaciju, ali zajednička im je činjenica da se radi o relevantnim i intrigantnim ostvarenjima, bilo da je riječ o ljepoti Woollyjevog mellotrona u slučaju BJH-a, suverenim Claptonovim izvedbama nekolicine standarda na „Slowhandu“, sjajnim primjerima hard rocka sedamdesetih u slučajevima UFO-a i Scorpionsa, istinskom proboju Lemmyjevog tvrdog, čvrstog i beskompromisnog zvuka na Motörheadovom službenom prvijencu ili o interesantnoj Cohenovoj suradnji s renomiranim producentom Philom Spectorom u slučaju često osporavanog (prearanžiranog?) „Death of a Ladies Man“. Međutim, i od dobroga postoji – bolje. Prema tome, uz apsolutnu svijest o tome da je nezahvalno postavljati čvrste granice, u „mojih top 10" iz '77. ulaze studijska izdanja Pink Floyda, Fleetwood Maca, Jethro Tulla, Kraftwerka, AC/DC-a, Boba Marleyja, Rusha, Electric Light Orchestra, Davida Bowieja („Heroes“) i Meat Loafa. Dakle, hard rock, AOR, folk rock, progressive rock, eksperimentalna elektronika, blues rock, reggae… Od svega ponešto. Eklektičan i - po samoj prirodi stvari - okrnjen, ali barem donekle reprezentativan izbor, nadam se. Izložen kronološki u dva dijela. Trebam napomenuti da „Lust for Life“ Iggyja Popa po mojem skromnom mišljenju pripada „sivoj zoni“, tj. suviše je "punkoidan" da bih ga navodio u ovom kontekstu.


Početkom 1977. The Sex Pistols su možda bili najspominjaniji sastav u Velikoj Britaniji, ali fascinantnu eksploziju muzičke kvalitete u siječnju te godine ponudio je Pink Floyd. Period underground eksperimentiranja krajem šezdesetih je prošao, a došle su tri veličanstvene poduge kompozicije kompleksne strukture, dubokih i promišljenih tekstova te relativno konvencionalnog i prijemčivog klasičnog rock izričaja s pokojim daškom jazzy utjecaja, ponajprije glede klavijatura. Naravno, riječ je o albumu „Animals“. „Dogs“, „Pigs (Three Different Ones)“ i „Sheep“ nesumnjivo su remek-djela Floyda. Svaka od tri životinje iz naslova pjesama alegorija je za određeno ljudsko stanje, mentalitet ili skup karakternih osobina. Na albumu „Animals“ prisutno je više artikulirane kritike društva nego u cjelokupnim opusima polovice tadašnje britanske punk scene. Naime, radi se o majstorski sročenom, tmurnom i pesimističnom osvrtu na najgore ljudske osobine, utjelovljene u „psima“, „svinjama“ i „ovcama“. Bilo da su u pitanju okrutnost, bešćutnost, tupa pokornost, licemjerje ili agresivnost. Kritika je to i otuđenja među ljudima, kao i cjelokupnog prevladavajućeg ekonomsko-političkog poretka kojega takvi karakteri podržavaju te održavaju na životu samim svojim egzistencijama.


Koncept koji donekle podsjeća na Orwellovu „Životinjsku farmu“ je čedo basista i pjevača Rogera Watersa, ali „Animals“ ne bi bio to što jest bez ključnog skladateljskog doprinosa Davida Gilmoura u 17-minutnoj kompoziciji (koja nikada ne dosadi) „Dogs“, nabijenoj grandioznom (rekao bih, „tmurno-intenzivnom“) atmosferom, upečatljivim izmjenama tempa, Daveovim izvrsnim dionicama na gitari, zatim mirnijim etapama i nenametljivim, ali nezaobilaznim ugođajnim koloritom kojega stvaraju klavijature Richarda Wrighta. Gilmour je na dotičnoj pjesmi odradio i dio vokalnih dionica. Pulsirajući bas drži dobar dio „Pigs (Three Different Ones)“, a ponavljanje završnog riffa na „Sheep“ jedan je od najimpresivnijih momenata u povijesti rocka, od kojega i dalje prolaze trnci. Ovce su se uspješno pobunile protiv pasa, ali na kraju se ipak vraćaju u pokornu sigurnost svojih torova. Jer za drugo i nisu. „Pigs on the Wing 1“ i „Pigs on the Wing 2“ mali su i tihi tračci optimizma na početku i završetku albuma. Samo Watersov glas i akustična gitara. Kratko i jasno, „Animals“ je jedan od najznačajnijih rock albuma sedamdesetih godina. Istinski biser u karijeri Pink Floyda, i to u žestokoj konkurenciji uradaka poput „The Dark Side of the Moon“ ili „The Wall“. Rezultirao je uspješnom i posjećenom turnejom „In The Flesh“, na čijem je završnom koncertu u Montrealu u srpnju 1977. nervozni Waters pljunuo jednog posjetitelja. Dakle, dok se John Lydon '76./'77. bavio skandaliziranjem javnosti i svojim nedozrelim nihilističkim filozofijama, Gilmour i Waters (jedan mali incident na stranu) stvarali su izrazito kvalitetnu progressive rock glazbu. Nesumjerljivo.


Fleetwood Mac je ostvario najveći komercijalni uspjeh karijere albumom „Rumours“, objavljenim u veljači 1977. Tada se otvorio prostor za njihovu uhu ugodnu varijantu soft rocka s vješto komponiranim pjesmama prožetima komercijalnim potencijalom. Dani blues rocka, Petera Greena i Dannyja Kirwana ostali su daleko iza njih, ali „Rumours“, zajedno sa svojim izravnim prethodnikom, nazvanim „Fleetwood Mac“ (1975), te draguljima iz rane faze, poput „Then Play On“ (1969), ostaje kvalitativno najujednačenije izdanje dugovječnog sastava. Glavnu riječ u grupi do tada su, uz gitarista i povremenog pjevača Lindseya Buckinghama, već preuzele talentirane autorice Stevie Nicks i Christine McVie. Veteranska ritam-sekcija sastavljena od basista Johna McVieja i bubnjara Micka Fleetwooda, po kojima je sastav i dobio ime, uglavnom je pružala samo pouzdan oslonac maštovitim numerama u čijem su se skladanju istaknuli svi članovi udarnog kreativnog terceta. Nenadmašno slaganje glasova, to jest dopadljivi primjeri vokalne polifonije, uglavnom vedra atmosfera, lišena isprazne banalnosti, izražena melodičnost, te povremene erupcije Buckinghamovog gitarističkog umijeća, učinile su ovaj album svojevrsnim kamenom-temeljcem AOR usmjerenja i golemim tržišnim pogotkom.


Klasik „The Chain“, jedina skladba koju potpisuju svi članovi i članice grupe, prezentirala je sviračke kompetencije dotičnih, a njezini su stihovi, poput "Chain, keep us together...", potvrđivali (barem žuđeno) jedinstvo među njima, usprkos određenim nesuglasicama. „Don't Stop“ opravdano se premetnuo u hit. Veseli štimung i optimističan tekst učinili su ovaj radiofonični trominutni izdanak autorske radionice Christine McVie (s naglašenim klavijaturama i Buckinghamovim razigranim soliranjem na gitari) jednom od mojih omiljenih „pop“ stvari Fleetwood Maca. „Go Your Own Way“ je genijalan egzemplar vještog autorstva u sferama soft rocka, pop-rocka, AOR-a… Kako vam drago. Lindseyju Buckinghamu trebalo bi podići spomenik čak da je to bila jedina kompozicija koju je napisao u životu. Pjevan i pamtljiv refren, odličan i istaknut ritam kojega osigurava iskusni Fleetwood, ugođaj koji postaje sve intenzivniji pri kraju pjesme, izvrsno soliranje Buckinghamove distorzirane gitare, dramatičan učinak koji se postiže nešto manje radosnim stihovima o kompliciranom odnosu Buckingham-Nicks… Klasik.

 

„Dreams“, skladba Stevie Nicks, sanjiva je (kao što joj ime kaže) pjesma obilježena ugodnim, pomalo nazalnim i hrapavim vokalom same autorice i smirujućim štihom. Uz navedene hitove valja istaknuti i uvodnu „Second Hand News“ te čeznutljivu Christineinu „Oh Daddy“, vjerojatno posvećenu suprugu i kolegi Johnu, od kojega se, eto, te iste '77. ipak razvela. Tu je i završna petominutna „Gold Dust Woman“ Stevie Nicks, u kojoj se atmosfera vrlo lijepo razvija od početnih natruha southern/country rocka i slide-ish gitare, preko uključivanja Christine McVie u ulozi pratećeg vokala, do ulaska distorzije i lagano prijetećih dašaka psihodelije pri „kraju priče“. Međutim, na albumu zapravo nema loših pjesama. Rekao bih da je to njegova najveća pobjeda. No istinski turbulentna vremena tek su bila pred grupom Fleetwood Mac. Možda im se obio o glavu svojevrsni autoironični mini foto-strip na temu vlastitih međusobnih odnosa, uvršten na omot LP-a. Ovom prigodom ne bih o tome...


Ian Anderson je producirao album Steeleye Spana „Now We Are Six“ (1974), pa je na „Songs from the Wood“ odveo Jethro Tull dublje u vode folk rocka i to se pokazalo izvrsnom odlukom. Takav zvukovni kolorit i ranije je bio prisutan u djelima legendarnog britanskog progresivnog/hard rock sastava, ali nikada prije '77. tako eksplicitno. Deseti studijski album Jethro Tulla krasi sjajna folk atmosfera koja uspješno dočarava donekle bajkovite prizore britanskog pastoralnog krajolika, šuma, kuća sa slamnatim krovovima, srednjovjekovnih sajmova i poganskih obreda. Ploču obilježavaju kompleksni instrumentalni pasaži, promjene u tempu i dinamici, solo dionice „suludog flautista“ Andersona, povremeni proboji žešće i distorzirane gitare, akustični ritmovi, prihvatljive melodije i prilično istaknuta bas gitara vrsnog instrumentalista Johna Glascocka, nažalost, prerano preminulog 1979., prethodno ('72. – '75.) člana zanimljivog sastava Carmen koji je u progresivni rock izričaj ubacivao elemente flamenca, a još prije toga pripadnika kolektiva The Gods, Toe Fat i Chicken Shack.

 
Nema pjesme koja se može okrstiti fillerom, ali ipak bih izdvojio neke osobne favorite. To su u prvom redu prepoznatljiva uvodna naslovna kompozicija u kojoj se odmah čuje familijarno zaigrano sviračko umijeće članova grupe, relativno kratka i jednostavna „Jack-in-the-Green“ na kojoj je Anderson odsvirao sve instrumente (najistaknutije su flauta i akustična gitara), prelijepo razigrana „Ring Out, Solstice Bells“ i osmominutna „Pibroch (Cap in Hand)“ u kojoj su skupljene praktički sve muzičke komponente (tipične za ovaj album) koje sam prethodno naveo, od sola na flauti nadalje. S tim da je hard rock-orijentirani zvuk gitare Martina Barrea naglašeniji u odnosu na prosjek LP-a. A tu su i slojevita, također nešto žešća „Hunting Girl“, obilježena jednostavnim, ali upečatljivim Barreovim riffom na gitari, uobičajenim Andersonovim flautističkim eskapadama te čvrstim i skokovitim Glascockovim basom; zatim „The Whistler“, najveći hit s albuma; „Cup of Wonder“, uobičajeno živahna numera i vrlo dobar primjer efektne međuigre flaute i klavijatura… Poslovični otkačeni smisao za humor Andersona i ekipe vidljiv je po neformalnom, to jest neslužbenom punom naslovu albuma: „Jethro Tull With Kitchen Prose, Gutter Rhymes, and Divers Songs from the Wood“. Ukratko, „Songs from the Wood“ je pravi prvorazredni dragulj, a nije niti među tri najbolja albuma Jethro Tulla. To mnogo govori o toj impresivnoj i višeslojnoj grupi.


Nakon životinja, glasina i pjesama iz šume, slijedi slučaj Kraftwerka, krautrock prvoboraca koji su se nakon određenog perioda odlučili za odmak od instrumentalne improvizacije i približavanje formatu obilježenom minimalističkim elektroničkim melodijama i ritmovima, još uvijek eksperimentalnima, ali znatno pristupačnijima i ambijentalnijima od uradaka grupe s početka sedamdesetih godina. Takav je prevrat najavio „Autobahn“ (1974), vjerojatno prva istinska demonstracija „popularnog“ Kraftwerkovog zvukovlja. A na kraju je album „Trans-Europe Express“ (njemački: „Trans Europa Express“) postao arhetipski simbol finalne konsolidacije novostečenog muzičkog izričaja glazbenih mudraca iz Düsseldorfa. Dotičnim izdanjem iz '77. konačno su se istinski etablirali kao prevratnički lučonoše elektroničke glazbe koja je imala golem, praktički neizmjeran utjecaj na kasnija avangardna strujanja u rocku i izvan njega, na synthpop, kao i na ogroman raspon popularnih elektroničkih žanrova i podžanrova – house, trance, techno itd. Dakle, muzike koja je zapravo stvorila 80-e. Album je snimljen u Kraftwerkovom studiju Kling Klang u Düsseldorfu, a objavljen je u njemačkoj i engleskoj verziji. Producirali su ga Ralf Hütter i Florian Schneider, idejni vođe sastava.

 
Ovdje ima raznih zanimljivih elemenata; od pomaknutih elektroničkih melodija (npr. u „Showroom Dummies“ ili „Schaufensterpuppen“), preko naslovnog broja - jednog od prvih pravih electro-pop hitova - obilježenog repetitivnim ritmom (uostalom, kao i velika većina albuma), efektnim periodičnim pomaljanjem catchy sintesajzera, robotiziranim vokalima (uz uporabu vocodera) i spominjanjem susreta s Bowiejem i Iggyjem, do jednostavnog, ali izuzetno upečatljivog minimalizma u ambijentalnom „Franzu Schubertu“, kao stvorenom za slušanje tijekom panoramskog leta iznad kakvog zelenog krajolika. Sami članovi grupe spominjali su utjecaje raznih vrsta umjetnosti iz razdoblja Weimarske Republike, primjerice Bauhausa. Neki su kritičari ustvrdili da su na „Trans-Europe Expressu“ nazočna dva odvojena koncepta – analiza kontrasta između realnosti i imidža te glorifikacija Europe kao novog identitetskog koncepta. U svakom slučaju, po mojem mišljenju album predstavlja glazbenu refleksiju puta prema potpunom prigrljivanju tehnologije.  Uglavnom, svaka čast Hütteru, Schneideru, Bartosu i Flüru. Uradak koji pobuđuje tako širok raspon asocijacija (i koji je izvršio tako velik utjecaj na druge izvođače) zaslužio je svoju reputaciju u povijesti glazbe. Može se slobodno izjaviti da je riječ o pravom umjetničkom djelu koje čak i u kontekstu bogate povijesti njemačke kulture ima svoje mjesto u tom kontinuitetu. Za avangardnu/eksperimentalnu elektroniku jednako su važni bili i, primjerice, Tangerine Dream ili Isao Tomita, pa i (na potpuno drugačiji način) njujorški Suicide, ali Kraftwerk je s pravom postao zaštitni znak cijelog jednog muzičkog senzibiliteta.


AC/DC je sredinom sedamdesetih donio svjetskoj rock sceni ono što joj uglavnom nije nedostajalo, ali u novom i svježem pakovanju. Žestoke hard rock riffove, ponekad iritantno bazične i repetitivne, ali ponekad nevjerojatno maštovite. Nadalje, pentatoničke, uglavnom strastvene i energične solo dionice na gitari. Konačno, ekscentričan imidž gitarista Angusa Younga i cock-rock karizmu jedinstvenog i neponovljivog Bona Scotta. Koji se prethodno, nažalost ili na sreću, ovisno o perspektivi, nije uspio istinski probiti i proslaviti kao prog rock vokalist. Sve najprivlačnije karakteristike zvuka australskog kvinteta demonstrirane su na koherentnom albumu „Let There Be Rock“, objavljenom u ožujku 1977. Bila je to sama esencija onoga što bi rock'n'roll trebao predstavljati. Srž rocka kao takvog. Dinamičnost, agresivnost, erotski naboj, blues i boogie temelji te relativna muzička jednostavnost. Bez šupljih i zlonamjernih ideoloških parola, samozadovoljnog cinizma i sarkazma te ispraznih i pretencioznih filozofiranja u kakva su se upuštale mnoge grupe koje za to naprosto nisu bile sposobne. Žestina uvodne „Go Down“ i prizemljen nepretenciozan pogled na ljudsku prirodu u ritmičnoj i dopadljivoj „Dog Eat Dog“ pripremaju teren za briljantnu naslovnu skladbu, duhovit osvrt na rađanje i razvoj rock'n'rolla. Šest minuta intenziteta, izmjena tempa, uzbuđenja, sjajnih riffova i solo dionica, efektne gitarističke međuigre braće Young i segmenata u kojima samo Bonov specifičan vokal lebdi nad gotovo primitivnim ritmom kojega osiguravaju basist Mark Evans i bubnjar Phil Rudd čine „Let There be Rock“ jednom od najboljih pjesama u cjelokupnom katalogu AC/DC-a. A tek završni ubojiti krešendo…


Pomalo prijeteća „Bad Boy Boogie“ izvrsna je stvar, ali čak i ona blijedi pred izvanrednim „Overdoseom“, kolopletom strastvenih Scottovih glasovnih dionica te inspiriranih i nabrijanih Angusovih solaža. Simpatična, opuštena i izraženo bluesirana „Crabsody in Blue“ (ovdje govorimo o izvornom vinilnom izdanju na kojemu je ta stvarčica prisutna umjesto „Problem Child“) prethodi također nešto sporijoj „Hell Ain't a Bad Place to Be“, temeljenoj na odličnom riffu. A tada slijedi ekstaza. Riff koji je fenomenalan u svojoj jednostavnosti, blistava Angusova gitarska pirotehnika, Bonovi energično i predano otpjevani stihovi o malo težoj djevojci te završnica koja je naprosto jedna od najboljih i najefektnijih u povijesti rocka. U vatrometu autentične rockerske energičnosti i žestine, Angus privodi skladbu kraju solirajući kao da mu je to zadnje u životu. Da, naravno, riječ je o „Whole Lotta Rosie“, eksploziji strasti, idealu iz snova headbangera, uspjelijem (prema mojim subjektivnim nazorima) utjelovljenju seksa u hard rock formi i od same „Whole Lotta Love“ Led Zeppelina. AC/DC ne uživaju u statusu revolucionarnih utemeljitelja nekog posebnog žanra, ali u onome što rade su – najbolji. A „Let There Be Rock“ je to po prvi put zorno prikazao i dokazao. Prije punih 38 godina. A evo ih, još su tu. U drugom dijelu slijede „Exodus“ Boba Marleyja & The Wailersa, „A Farewell to Kings“ Rusha, „Out of the Blue“ ELO-a, „Heroes“ Davida Bowieja i „Bat Out of Hell“ Meat Loafa.
 

Pročitaj više o temama: 1977, rock, hard rock, blues, progressive, folk, pink floyd, animals, fleetwood mac, rumours, jethro tull, songs from the wood, kraftwerk, trans-europe express, ac/dc, let there be rock, kolumna, 2015, zvonimir lucic



Kalendar

JOSIPA LISAC, 19.12.2021., Lisinski, Zagreb

19.12.2021. - nedjelja

JOSIPA LISAC, 19.12.2021., Lisinski, Zagreb

Zagreb, Lisinski

GOJIRA, 31.01.2022., Dom Sportova, Zagreb

31.01.2022. - ponedjeljak

GOJIRA, 31.01.2022., Dom Sportova, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
200 kn/230 kn/260 kn

BRYAN ADAMS - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.02.2022.

09.02.2022. - srijeda

BRYAN ADAMS - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.02.2022.

Ljubljana, dvorana Stožice

BULLET FOR MY VALENTINE, 12.02.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

12.02.2022. - subota

BULLET FOR MY VALENTINE, 12.02.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
180/200/230 kn

FUTURE ISLANDS - Zagreb, Tvornica Kulture, 05.03.2022.

05.03.2022. - subota

FUTURE ISLANDS - Zagreb, Tvornica Kulture, 05.03.2022.

Zagreb, Tvornica Kulture
140 kn pretprodaja /160 kn / 190 kn na dan koncerta

THE MISSION, 22.03.2022., Boogaloo, Zagreb

22.03.2022. - utorak

THE MISSION, 22.03.2022., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
180/200/220 kn

A Place To Bury Strangers - Zagreb, Močvara, 24.03.2022.

22.03.2022. - utorak

A Place To Bury Strangers - Zagreb, Močvara, 24.03.2022.

Zagreb, Močvara
90 kn/ 110 kn na dan koncerta

EAGLES OF DEATH METAL, 25.03.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

25.03.2022. - petak

EAGLES OF DEATH METAL, 25.03.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture

FRANZ FERDINAND, 25.04.2022., Dom Spotova, Zagreb

25.04.2022. - ponedjeljak

FRANZ FERDINAND, 25.04.2022., Dom Spotova, Zagreb

Zagreb, Dom Sportova
180/200/230 kn

FINK, 10.05.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

10.05.2022. - utorak

FINK, 10.05.2022., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
120 kn/140 kn

Prosinac / 2021

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031 

Galerije

J.R. AUGUST - Zagreb, MD Lisinski, 12.10.2021. - galerija

12.10.2021. − Zagreb, Mala dvorana Lisinski

J.R. AUGUST - Zagreb, MD Lisinski, 12.10.2021. - galerija
KOSHEEN - Zagreb, Boogaloo, 24.09.2021. - galerija

24.09.2021. − Zagreb, klub Boogaloo

KOSHEEN - Zagreb, Boogaloo, 24.09.2021. - galerija
LAIBACH - Zagreb, Hala Park, 08.07.2021. - galerija

08.07.2021. − Zagreb, Hala Park

LAIBACH - Zagreb, Hala Park, 08.07.2021. - galerija

Must Read

Psihomodo Pop VAMPIRskim pozdravom zaključuje 2020.

Vijesti

Psihomodo Pop VAMPIRskim pozdravom zaključuje 2020.
BATUSHKA, Belphegor - Zagreb,Boogaloo, 02.12.2021. - galerija

Galerije

BATUSHKA, Belphegor - Zagreb,Boogaloo, 02.12.2021. - galerija
IRON MAIDEN stižu u Zagreb krajem svibnja iduće godine

Vijesti

IRON MAIDEN stižu u Zagreb krajem svibnja iduće godine
POSLJEDNJA NOĆ U SOHOU (The Last Night in Soho)

Recenzije - Film

POSLJEDNJA NOĆ U SOHOU (The Last Night in Soho)
URIAH HEEP dolazi u Zagreb!

Vijesti

URIAH HEEP dolazi u Zagreb!
U.D.O. - Game Over

Recenzije

U.D.O. - Game Over
MASTODON - Hushed And Grim

Recenzije

MASTODON - Hushed And Grim
Ponovno i po posljednji put, samo za vas... WHITESNAKE!

Vijesti

Ponovno i po posljednji put, samo za vas... WHITESNAKE!
TKO NISKO PADA (The harder they fall)

Recenzije - Film

TKO NISKO PADA (The harder they fall)
FRANZ FERDINAND stižu u Zagreb

Vijesti

FRANZ FERDINAND stižu u Zagreb
POSLJEDNJI DVOBOJ (The Last Duel)

Recenzije - Film

POSLJEDNJI DVOBOJ (The Last Duel)
ZELENI VITEZ (The Green Knight)

Recenzije - Film

ZELENI VITEZ (The Green Knight)
DINA (Dune: Part One)

Recenzije - Film

DINA (Dune: Part One)
 SVI SVECI MAFIJE  (The Many Saints of Newark)

Recenzije - Film

SVI SVECI MAFIJE (The Many Saints of Newark)
MINISTRY - Moral Hygiene

Recenzije

MINISTRY - Moral Hygiene
JOŠ JEDNA RUNDA (Druk  / Another round)

Recenzije - Film

JOŠ JEDNA RUNDA (Druk / Another round)
BRYAN ADAMS u Ljubljani početkom 2022.

Vijesti

BRYAN ADAMS u Ljubljani početkom 2022.
J.R. AUGUST - Zagreb, MD Lisinski, 12.10.2021. - galerija

Galerije

J.R. AUGUST - Zagreb, MD Lisinski, 12.10.2021. - galerija

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK