19.01.2016. objavili smo kolumnu "BAND AID - 'Znaju li da je (bio) Božić?'' "koja se 31. godinu poslije više bavila političko-socijalnom tematikom, istraživajući mogućnosti imaju li glazbenici današnjice potencijal za još jedan takav veleban potez u kaosu koji danas vlada u svijetu gledajući na svim razinama, ukljućujući klimatske promjene koje izravno utječu na devastirajuće elementarne nepogode koje rezultiraju ljudskom nesrećom. Naravno da smo se dotakli i LIVE AIDA, no ova kolumna koja je pred vama priča samo o tom događaju i prisjeća se nekih zaista izuzetnih glazbenih trenutaka koje nitko od nas živući od one 2 milijarde neće zaboraviti dok je živ.
Mnogo se posljednjih godina spominjao LIVE AID, prvo 2015. na 30.-tu godišnjicu, a 2018. kada smo svi kao ludi išli u kina gledati biografski film o Freddyu Mercuryu, frontmanu grupe Queen koja je briljirala na LIVE AIDU. No uz ovo moram spomenuti da je istina u filmu o Queenu a vezana za taj događaj bitno "prilagođena" (da se poetski izrazim) u korist benda - Bob Geldof, su-inicijator BAND AIDA i su-organizator LIVE AIDA nije htio zvati Queen da nastupe na koncertu jer su prekršili UN embargo o ljudskim pravima vezan za nastupanje u Južnoj Africi koja je tada još žestoko vodila apartheid politiku rasne segregacije.
No LIVE AID je mnogo više od priče o nastupu Queena. Brojke i statistike mogu biti dosadne, no svemu je prethodila jednostavna, topla i ljudska želja da se pomogne afričkom narodu Etiopije koji je uslijed klimatskih promjena, te desetogodišnjeg građanskog rata i diktature vlasti, iskusio glad koja je trajala od 1983.-1985.
U studenom 1984. pankeri benda Boomtown Rats, točnije njihov frontman Bob Geldof, zgrožen TV snimkama iz Etiopije, nazvao je prijatelja glazbenika new wave benda Ultravox, Midgea Urea i zajedno su na priličan brzak osmislili pjesmu ">"Do they know it's Christmas?", od studija dobili 8 sati besplatnog snimanja singla i usred noći digli većinu tada najjačih pop-rock imena Velike Britanije i Irske, koji su bez puno pogovora došli na snimanje i to odradili. "Engleska" strana (kasnije dolazi i američka) zvijezda sastojala se uglavnom od svih članova bendova Kool & The Gang, Boomtown Rats, Style Council, Duran Duran, Spandau Ballet, Bannanarama, Status Quo, Culture Club, Heaven 17, U2, Wham! i dakako Ultravox, plus Paul Young.
Singl je ekspresno sjeo na prvo mjesto top lista, a "engleski" primjer dao je istu ideju i slavnom filmskom glumcu, pjevaču i aktivistu tamnoputom Harry Belafonteu da napravi isto i u Americi.
Michael Jackson i Lionel Ritichie delegirani su da napišu američku (lagano sladunjavu, ali se isplati pogledati video radi Springsteena i Wondera) verziju humanitarnog singla nazvanu "We are the World" koju su snimila neka od najvećih imena američke popularne glazbe pod skupnim nazivom USA for Africa: Lionel Ritchie, Stevie Wonder, Paul Simon, Kenny Rogers, Tina Turner, Billy Joel, Michael Jackson, Diana Ross, Dionne Warwick, Willie Nelson, Bruce Springsteen, Kenny Loggins, Steve Perry (Journey), Daryl Hall (Hall&Oates), Huey Lewis, Cyndi Lauper, Kim Barnes, Bob Dylan, Ray Charles, a sve skupa je producirao i dirigirao glazbeni mag Quincy Jones.
Snimljen krajem siječnja, a objavljen u ožujku, singl je, kao i britansko-irski "original" poharao svjetske top liste i vrlo brzo je Bobu Geldofu bilo jasno da tu ne može stati. Mašinerija se zakotrljala, interes javnosti za probleme gladi je bio na vrhuncu i svatko je želio pomoći na svoj način, a jedan humanitarni koncert "...as big and humane as possible..." bio je logičan slijed. Inicijalno je idea o koncertu potekla od frontmana pop grupe Culture Club, Boy Georgea. No u vrijeme kada je američki single osvajao top liste, Geldof je već imao na umu strukturu: na isti dan, simultano, bit će dva velebna koncerta, na stadionu Wembley u Londonu i u New Yorku, što je kasnije preseljeno na stadion J. F. Kennedy u Philadelphiji. Duran Duran su tada bili jedno od najvećih svjetskih glazbenih imena i Geldof je već osmislio kako će neki od izvođača (tu je bio uključen i slavni bubnjar Genesisa i solo izvođač, Phil Collins) nastupiti na oba koncerta, što je bilo izvedivo uz pomoć supersoničnog francuskog aviona Concordea.
Smišljeno - učinjeno. Danima prije koncerta javnost se pripremala na gledanje. Direktni prijenos je išao u 150 zemalja svijeta a u njih su bile uključene i tadašnji Sovjetski savez (Rusija), i naša ex-Jugoslavija.
Sjećam se kako smo u to nedigitalno doba, bez mobitela i mp3-ca, bez tableta i Interneta, sakupljali svaku informaciju koju smo negdje pročitali, čuli na radiu ili televiziji i kako se pripremalo na 16-satni prijenos. Ukoliko naravno niste bili u Londonu ili Philadelphiji.
I tako na današnji dan, 13. srpnja prije 35 godina - ipak smo imali telefone i "natukli" smo tone impulsa: "...jel spavaš?..." , "...ne! si lud? nema šanse, ali jedva držim oči otvorene..", "...jesi li vidio Madonnu?.." , "...ma U2 i Queen su razvalili..:" "... ajd' trči sad uz teve, kreće Status Quo!", "...jesi li vidio Gilmoura sa Bryanom Ferryem?? koja kombinacija!...", "...auuu si vidio soul bombu, Paula Younga i Alison Moyet??", "...ma što Judasi i Sabbath su bili najbolji u Philiju!", "...nije nego Zeppelini!", "....uuuu ide Clapton!!...", "...nema do Jaggera i Tine Turner, zakon!" - i tako, cijelo popodne, cijelu večer i cijelu noć - 16 sati! Tone vrećica od grickalica, sendviča, piva, sokova, hektolitri kave.
I svih tih 16 sati svake sekunde bili smo svjesni svi, oni na pozornici, oni iza pozornice i oni ispred njih i oni ispred teve ekrana - piše se povijest.
Nakon koncerta bili smo naelektrizirani ne još danima i tjednima, nego cijelu godinu i više. A neki do dana današnjeg. Box od 4 DVDa se gleda svakih par godina pobožno kao na hodoćašću....
Ovo je moj izbor najboljih ili po nečemu u tom vremenu i mjestu najznačajnijih nastupa na LIVE AIDU. Nitko od izvođača nije kiksao toliko da mu se raspala karijera nakon koncerta, svi su dali sve od sebe, iako 90% pod teškom tremom (ukljućujući i najveće) - no neki su bendovi prenijeli onu svoju karizmu, kemiju live nastupa čak i na ekrane i postali veliki (U2, Queen, Paul Young, George Michael...):
