Kolumne

10 iznad 10 - epovi europskog progressive rocka sedamdesetih (2. dio)

Komponiranje (progresivne) rock pjesme epske duljine uglavnom je zahtjevan posao. Kako izbjeći dosadu i repetitivnost materijala te osigurati dovoljno muzičke raznovrsnosti, svježine i kvalitete da bi se uspješno zadržala pažnja slušatelja tijekom više od deset minuta? Nešto o još pet skladbi koje dokazuju da je to moguće...

Objavljeno: 08.07.2020. 11:45

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

10 iznad 10 - epovi europskog progressive rocka sedamdesetih (2. dio)

Camel je u karijeri snimio mnogo veoma kvalitetnog materijala, a neki bi rekli da su se kvaliteta i muzička strastvenost dotičnog sastava zapravo uvećavale s vremenom, što nije bio slučaj s nekim drugim progressive rock grupama epohe. Međutim, unatoč  odličnim albumima s kraja 70-ih, poput „Rain Dances“ (1977) i „I Can See Your House from Here“ (1979), koji su više ili manje utjelovljivali utjecaje jazz fusiona i prezentirali dobar osjećaj grupe za kraće dopadljive, instrumentalno razigrane i komercijalno potentne forme poput, primjerice, popične, zaigranim saksofonom obogaćene „Your Love is Stranger Than Mine“ ili skladbe „Wait“ - koja, s prekrasnom gitarskom dionicom Andrewa Latimera, pomalo podsjeća na zanimljivu kombinaciju utjecaja Ala Stewarta i ELO-a - s drugog navedenog izdanja (koje je ipak uključivalo i prekrasnu desetominutnu „Ice“), moj favorit za ovu rubriku ostaje, naravno, „Lady Fantasy“ s „Miragea“ (1974), Camelovog drugog LP-a. Nešto više od dvanaest minuta muzičke čarolije sastoji se od nekoliko stavaka („Encounter“, „Smiles for You“ i „Lady Fantasy“) koje odlikuju različite razine intenziteta, tempa i dinamike.

 

Camel - Mirage

Camel - Mirage

 
Klavijaturama Petera Bardensa ubrzo se pridružuje poprilično distorzirani riff na gitari izuzetno talentiranog Andrewa Latimera, obogaćen sveprisutnom kvalitetnom svirkom bubnjara Andyja Warda. Vokali ulaze u priču popraćeni laganijim dionicama na gitari, pridruženim klavijaturama i odličnim soliranjem na oba instrumenta. Nakon ponešto orijentalnog prizvuka tih dionica, tempo se mijenja, skladba postaje brža i intenzivnija, do izražaja dolazi i bas gitara Douga Fergusona, a nakon novog usporavanja tempa i završnih stihova „…Saw you sitting on a sunbeam/In the middle of my daydream/Oh my Lady Fantasy/I love you“ slijedi žešći i dinamičniji repetitivni ritam kojega ponajviše drži Fergusonov bas, a obogaćuje ga razigrano, gotovo virtuozno Bardensovo sviranje (improviziranje?) na klavijaturama. Kulminacija slijedi na samom kraju, ponavljanjem istog motiva - kojim dominiraju blagi zvuci gitare - koji je prethodno (to jest prvi put) uveden u kompoziciju nešto prije isteka prve minute njezinog trajanja. Jedna od najuspješnijih muzičkih refleksija snatrenja o idealnoj ženi.

 

 

Usprkos remek-djelima poput „Starship Troopera“ s „The Yes Albuma“ (1971) ili „Close to the Edge“ s istoimenog albuma iz 1972., posebno me fascinira epska, muzički raznovrsna, uzvišena i ugođajna „The Gates of Delirium“ koja zauzima cijelu A-stranu LP-a „Relayer“ (1974), ploče s dosta okusa i mirisa jazz fusiona, pa i funka, koju je Yes snimio s klavijaturistom Patrickom Morazom u postavi. Možda je izostanak pravog bombastičnog klimaksa u završnoj sekciji (barem po mišljenju nekih) nedostatak ove 22-minutne kompozicije, ali mišljenja sam da je umirujući i ambijentalni finalni stavak pod naslovom „Soon“ (objavljen i kao odvojeni singl) idealan šlag na tortu.

 

Yes - Relayer

Yes - Relayer

 

Prethodno svjedočimo poduljoj instrumentalnoj sekciji, uobičajenim promjenama tempa i maštovitim instrumentalnim pasažima bez potonuća u muzičke „prazne hodove“, gotovo podjednako zastupljenim elementima energičnog jazz rocka i teksturama psihodelije te, naravno, fenomenalnim Squireovim basističkim dionicama, posebice onoj koja počinje oko 12. minute kompozicije, a koja bi (vjerovat ću jednom stranom portalu) mogla biti inspirirana talijanskom skupinom Premiata Forneria Marconi. Jon Anderson je ovdje na vrhuncu svoje vokalne forme, a mastodontska skladba nikada ne postaje zamorna ili dosadna. Tema je – rat. Završna sekcija predstavlja svojevrsno prizivanje mira i prestanka borbi, nakon što je prvi dio kompozicije dočarao bitku (ili bitke). Čini se da je Andersona i Moraza – između ostaloga - inspiriralo čitanje Tolstojevog romana „Rat i mir“. Kojega bi, kažu oni koji znaju, možda bilo bolje prevoditi kao „Rat i svijet“. Da skratim, višeslojna i zadivljujuća „The Gates of Delirium“ je, iako je površni poznavatelji Yesova opusa ponekad zanemaruju, nezaobilazna postaja na putu istinskog upoznavanja tog velikog i čudesnog britanskog sastava.

 

 

Renaissance je ostvario bogatu diskografsku karijeru, prošao kroz toliko izmjena postava da od originalnih članova nije preostao nijedan, bio je jedan od najuspješnijih (ako ne i najuspješniji) progresivnih, tj. simfonijskih rock sastava sa ženskim vokalom (najpoznatiju, „klasičnu“ postavu benda predvodila je Annie Haslam, još uvijek vodeća pjevačica u dugovječnom sastavu koji se dva puta raspadao i ponovno okupljao, a devedesetih su postojale i dvije frakcije, tj. dvije različite grupe kao nusprodukti „starog“ Renaissancea), a imao je i neke velike hitove, primjerice „Northern Lights“ (1978). Međutim, orijentiramo li se na poduge „epske“ kompozicije dotičnog sastava, za uho će nam zapeti udarna skladba sa „Scheherazade and Other Stories“ (1975), njihovog šestog studijskog albuma, čiji je omot, kao i naslovnice mnogih drugih prog rock, hard rock i metal ostvarenja, dizajnirao legendarni tim Hipgnosis.


Riječ je o 24-minutnoj „Song of Scheherazade“, podijeljenoj na devet stavaka. Tipične karakteristike Renaissanceovog zvuka, poput bogatih orkestralnih aranžmana, lijepog anđeoskog Annienog vokala, dramatičnog ugođaja, dopadljivih izmjena tempa i naglašenog klavira, itekako su prisutne. Dodajmo tome odličan i posebno naglašen klavir Johna Touta, činjenicu da je orkestar često u prvom planu i da zapravo „nosi“ dobar dio kompozicije, kao i primjetnu orijentalnu atmosferu, tj. prizvuk. Kao jedan od vodećih symphonic rock sastava epohe, Renaissance je ionako uglavnom gradio svoja djela na utjecajima klasične glazbe i folka, a znatno manje na jazzu. Barokne glazure na „Song of Scheherazade“ uklapaju i tu pjesmu u takvu tradiciju. Prisutne su i muške vokalne dionice basista Jona Campa; uključuju se u trećem stavku, nazvanom „The Sultan“. Dakle, uvjereni smo da je riječ o najambicioznijoj, najpromišljenijoj i posebno veličanstvenoj skladbi Renaissancea. Svaka čast svima uključenima; Annie, instrumentalistima i Betty Thatcher, autorici većine stihova. Utjecaji djela Rimskog-Korsakova ovdje baš i ne odjekuju u muzičkom smislu, ali prirodno je da se bude neke asocijacije na njegovu simfonijsku poemu „Šeherezada“, također inspiriranu „Knjigom Tisuću i jedne noći“.

 

 

I dok je Van der Graaf Generator često inteligentno preklapao avangardne i atonalne elemente, koji bi se mogli proglasiti karakterističnim za free jazz obrasce, s relativno konvencionalnim melodijama, te često dobivao rezultat koji je bogato nagrađivao strpljivog slušatelja, izdizao se iznad nivoa puke kakofonije i odjekivao izvrsnim, strastvenim i ekspresivnim (utjecaj načina pjevanja u isusovačkom zboru u kojemu je sudjelovao kao dječak) vokalom Petera Hammilla (rezultati tog emocionalnog – samo prividno – intenzivnog kaosa, koji je, idući prema kraju sedamdesetih i daljnjem paralelnom razvoju Hammillove solo karijere, ipak sve više koketirao s minimalističkim formama,  možda su najevidentniji u iznenađujuće prirodnom osjećaju srastanja muzičkih elemenata nastalih „u hodu“ u smislenu, koherentnu i fokusiranu cjelinu u slučaju izvanredne maratonske i poslovično poetski duboke „A Plague of Lighthouse Keepers“ s albuma „Pawn Hearts“, koja uključuje i elemente musique concrete), Pink Floyd je polagao nadu u atmosferičnu (počevši od 1973. sve manje eksperimentalnu, tj. sve konvencionalniju i uklopljiviju u okvire tzv. classic rocka, ali ništa manje umjetnički vrijednu i efektnu) kombinaciju svemirskih širina gitare Davida Gilmoura, decentnog, ali nezaobilaznog klavijaturističkog doprinosa Richarda Wrighta, suptilnog, ali izvanrednog bubnjanja Nicka Masona i sveobuhvatne konceptualne muzičke vizije Rogera Watersa.


U periodu poslije prekretničkog „The Dark Side of the Moon“ (1973), najfascinantniji i najgrandiozniji primjer onoga za što je Pink Floyd sposoban ponudila je „Shine On You Crazy Diamond“, kompozicija s albuma „Wish You Were Here“ (1975), koja traje ukupno skoro 26 minuta, a podijeljena je u dva dijela koji obilježavaju početak i kraj ploče. Posvećena je, kao i cijeli navedeni konceptualni album, Rogeru "Sydu" Barrettu, legendarnom suosnivaču i bivšem članu Floyda, kultnoj i problematičnoj personi koja je bila umjetnički spiritus movens iza kreiranja remek-djela poput prvijenca grupe, „The Piper at the Gates of Dawn“ (1967). Sporo kreiranje ugođaja samo još više doprinosi konačnom dojmu o ovoj monumentalnoj muzičkoj građevini, a (kao ni o Genesisovoj „Supper's Ready“ u prvom dijelu kolumne) mislim da nema svrhe u dugoj i iscrpnoj muzikološkoj analizi djela o kojemu je već toliko toga napisano i izrečeno, uglavnom od strane individua koje su znatno kompetentnije od moje malenkosti, npr. u sjajnom i informativnom dokumentarcu „Pink Floyd: The Story of Wish You Were Here“ (2012). Vokalne dionice odrađene bez greške, uznosit refren, fenomenalan Gilmourov doprinos, grandiozna, uzvišena i veličanstvena atmosfera stvorena relativno sporim tempom, perfektnom produkcijom samih članova grupe i ugođajnim pratećim vokalima… Nema smisla nabrajati komponente jer je cjelina ovdje (kao i u mnogim drugim slučajevima) mnogo više od pukog zbroja svojih sastavnica. Barrett, još uvijek ponešto enigmatičan objekt ovog magnum opusa legendarne grupe, izvrsno je opisan upravo stihovima poput ovih: „Come on you target for faraway laughter, come on you stranger, you legend, you martyr, and shine!“ Must listen.

 

 

„Ocean“ (1977), najhvaljeniji album Eloya i jedan od najkvalitetnijih albuma njemačkog progresivnog rocka, u cijelosti je fascinantno muzičko putovanje, a pjesma koja možda prva upada u oči i uši je impresivna uvodna „Poisedon's Creation“. Međutim, konceptualni album o usponu i padu Atlantide završava na jedinstven način - kompozicijom punog naziva „Atlantis' Agony at June 5th 8498, 13 P.M. Gregorian Earthtime”. Glazbu potpisuju svi članovi grupe, a kontemplativan tekst je djelo perkusionista Jürgena Rosenthala. Čini se da su bubnjari uglavnom zaduženi za pisanje stihova u njemačkim prog sastavima koje moja malenkost posebno cijeni…

 

Nadrealan dugačak uvod, sastavljen od kozmičkog (da se tako izrazim) zvuka orgulja/sintesajzera Detleva Schmidtchena, obogaćenog pompozno deklamiranom naracijom, priprema teren za veličanstveni „svemirski“ ugođaj druge polovice skladbe. Ritam sekcija pruža odličnu, čvrstu podršku Schmidtchenovim dionicama na Moogu i odlučno, ekspresivno i nadahnuto otpjevanim stihovima u izvedbi Franka Bornemanna. Na stranu povremeni komentari o njegovom iritantnom njemačkom akcentu kada pjeva na engleskom jeziku. Dok bas pulsira u pozadini, klavijature kao da nas odvode na beskrajno plutanje svemirom… Savršen, veličanstven ambijent ove dovoljno eksperimentalne, ali i sasvim dovoljno prijemčive 15-minutne kompozicije, na optimalan način zaključuje inteligentno zamišljen i fenomenalno realiziran album.

 

 

Izvorno objavljeno 01. listopad 2015.

Pročitaj više o temama: camel, yes, renaissance, pink floyd, eloy, lady fantasy, the gates of delirium, song of scheherazade, shine on you crazy diamond, atlantis agony, rock, progressive, symphonic, kolumne, 2015, zvonimir lucic



Kalendar

J.R. AUGUST & MARY MAY  - Zagreb, dvorište ALU, 23.09.2020.

23.09.2020. - srijeda

J.R. AUGUST & MARY MAY - Zagreb, dvorište ALU, 23.09.2020.

Zagreb, dvorište Akademije za likovnu umjetnost

TRAM 11 & STOKA - Zagreb, dvorište ALU, 24.09.2020.

24.09.2020. - četvrtak

TRAM 11 & STOKA - Zagreb, dvorište ALU, 24.09.2020.

Zagreb, dvorište ALU
80 kn

VATRA, 25.09.2020., Boogaloo (terasa), Zagreb

25.09.2020. - petak

VATRA, 25.09.2020., Boogaloo (terasa), Zagreb

Zagreb, Boogaloo
70 kn / 90 kn

JOSIPA LISAC - Zagreb, dvorište ALU, 25.09.2020.

25.09.2020. - petak

JOSIPA LISAC - Zagreb, dvorište ALU, 25.09.2020.

Zagreb, dvorište Akademije likovnih umjetnosti
160 kn

GORAN BARE & MAJKE - Zagreb, garaža MSU,  26.09.2020.

26.09.2020. - subota

GORAN BARE & MAJKE - Zagreb, garaža MSU, 26.09.2020.

Zagreb, garaža MSU

JONATHAN + THE MARSHMALLOW NOTEBOOKS - Zagreb, Pogon Jedinstvo, 27.09.2020.

27.09.2020. - nedjelja

JONATHAN + THE MARSHMALLOW NOTEBOOKS - Zagreb, Pogon Jedinstvo, 27.09.2020.

Zagreb, Pogon Jedinstvo
besplatno

SILENTE - Zagreb, dvorište ALU, 01.10.2020.

01.10.2020. - četvrtak

SILENTE - Zagreb, dvorište ALU, 01.10.2020.

Zagreb, dvorište Akademije likovnih umjetnosti, Ilica 85
80 kn /100 kn na dan koncerta

THE BOOMTOWN RATS - Zagreb, Tvornica kulture, 17.10.2020.

17.10.2020. - subota

THE BOOMTOWN RATS - Zagreb, Tvornica kulture, 17.10.2020.

Zagreb, Tvornica kulture
180 kn do 14. 02. 200 kn (15.02.-13.03.), a na dan koncerta 220 kn

STANLEY JORDAN - Zagreb, Tvornica kulture, 20.10.2020.

20.10.2020. - utorak

STANLEY JORDAN - Zagreb, Tvornica kulture, 20.10.2020.

Zagreb, Tvornica kulture
120 kn pretprodaja / 150 kn na dan koncerta

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020.

09.11.2020. - ponedjeljak

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020.

Ljubljana, dvorana Stožice

Rujan / 2020

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
282930 

Must Read

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK